Pronašli smo pismo Hrvata koji je 1907. došao u Chicago: Radio sam za četiri dolara tjedno

Dana 27. travnja 1907. godine krenuo sam u strani svijet i to najprije “Samoborčekom” koji stiže u Zagreb nešto oko 10 sati prije podne, tako sam imao dovoljno vremena da stignem na novi državni kolodvor i da dospijem na vlak s kojim sam putovao u Rotterdam gdje sam se ukrcao na parobrod Postdam, koji je krenuo 4. svibnja 1907. u 7 sati navečer za New York.

Putovanje parobrodom trajalo je dosta vremena, tako da sam stigao na određeno mjesto u Chicago, Illinois u nedjelju 20. svibnja 1907. godine u 8 sati prije podne. U Chicagu je tada bilo nešto Hrvata trgovaca, gostioničara i ostalih obrtnika, koji su posjedovali svoje premda i malene radnja.

Kao osamnaestogodišnji brijački pomoćnik nakon nekoliko dana od dolaska dobio sam posao u brijačnici kod jednog našeg zemljaka. Četiri dolara plaće tjedno, a radno vrijeme bilo je od 8 sati ujutro do 8 sati navečer šest dana, a nedjeljom do 12 sati o podne.

Takav je bio naš početak u Americi. Vrijeme je prolazilo, bilo je za svakoga doseljenika teških dana, osobito za vrijeme besposlice 1908. godine, onda za prvog i drugog svjetskog rata, a napose poslije rata i u vrijeme depresije 1929. – 1934. godine.

Kroz cijelo vrijeme života u Americi, radili smo među našim svijetom, surađivali smo i pomagali stvoriti naše hrvatsko-američke kulturne organizacije, a kroz njih smo podupirali preko pola stoljeća, sve borbe naše stare domovine Hrvatske, moralno i materijalno, koliko je bilo moguće.

Svakom mladom iseljeniku, radnom čovjeku, bilo je u interesu da ovdje stvori svoj dom, svoju obitelj. Vrijeme je prolazilo i nakon dugih godina 1907. – 1958. došla je starost. Među milijunima američkih radnika došli smo i mi u 70. godinu života i na listu penzionera.

Znajući da posljednjih godina veći broj našega svijeta putuje u posjet domovini odlučili smo pomoću August Kodllander Travel Bureau iz Clevelanda, Obio, i mi krenemo 23. svibnja 1962. iz New Yorka najvećim brodom “Queen Elizabeth” za Cherborgh, Francusku, kroz Pariz, te Simplon Expressom za Zagreb, gdje smo stigli 29. svibnja 1962. u pet sati poslije podne.

Vožnja brodom bila je brza i vrlo ugodna, a posluga osobito dobra. Na brodu smo imali prilike sastati veći broj naših, putnika Amerikanaca i Kanađana iz raznih gradova. Mnoge ako i nismo osobno poznavali, poznavali smo po imenima kao aktivne naše narodne ljude.

U domovini smo odlučili ostati tri mjeseca i prema tome namjera nam je bila, da osim Zagreba i Samobora, posjetimo barem jedan dio domovine i to smo učinili priključujući se drugoj turneji Matice iseljenika Hrvatske koja je krenula 20. srpnja 1962. iz Zagreba autobusom na 14-dnevni put.

Dolazak u Zagreb, onda u Samobor nakon 56 godina izbivanja, sastanak s rodbinom, bio je vrlo dirljiv. Još 1906. godine boravio sam i radio u Zagrebu pa sam se sada zanimao vidjeti što je nova u njemu. Start dio grada ostao je isti. Ilica kao glavna trgovačka ulica ostala je puna dućana, a dućani su puni moderne robe, većinom proizvodi domaćih tvornica. Može se dobiti sve potrebno i moderno kao u Americi, samo što treba velika svota dinara, a taj radni narod i seljaci nemaju previše.

Hoteli, restauracije, gostione: sve je puno gostiju što domaćih, ali više stranih turista. Tramvaji su puni svijeta, a tako isto i autobusi koji iz Zagreba putuju na sve strane. Danas su spojena skoro sva sela autobusima jer su izgrađene dobre nove autoceste. Mreža cesta proširila se kroz cijelu državu.

Novi dio grada Zagreba širi se preko Save. Sagrađene su nove široke ulice, mostovi, nove škole, bolnice, tvornice na sve strane, kao i modemi stanovi, koje grade razne tvornice za svoje radništvo.

Iz Zagreba u Samobor juri skoro svaki sat vlak, bivši “Samoborček”, ali u novoj haljina poznatoj kao “Srebrna strijela”. Tri vagona putuju cijeli dan krcata svijetom, koji odlazi u Zagreb na posao i opet se vraća kući. Seljakinje iz zagrebačke i samoborske okolice dovoze vlakom u Zagreb poljoprivredne proizvode. Iz Zagreba ide također autobus skoro svaki sat u Samobor novom i lijepom cestom kroz Sv. Nedjelju. Dobrim prometom koriste se sva mnogobrojna okolišna sela.

Vozeći se samoborskim motornim vlakom “Srebrnom strijelom” iz Zagreba preko Savskog mosta u Podsusedu prema rodnom gradiću kroz lijepo obrađena polja, obuzela nas je neko čudnovato čuvstvo. Nakon toliko godina, data nam je prilika da još jednom vidimo Samobor, stari grad, vinograde, voćnjake i zelenu šumicu iz koje vire zvonici kapelice Sv. Ane i Jurja, župne crkve i kloštra.

Na brdima Stražniku i Tepcu vide se nove vile, kojih nije bilo 1907. godine. “Srebrna strijela” proslijedila je dalje pravcem za Breganu. I toga nije bilo 1907. godine. U blizini željezničke stanice sagrađene su tvornice, uređene su nove ulice i podignute nove zidane kuće. I toga nije bilo 1907. Nove škole, domovi, parkovi… U Samoboru su glavne ulice uređene. Na Trgu kralja Tomislava nema više bunara, već je zasađeno drveće cvijeće. Danas svaka kuća ima vodovod, elektriku.

U Samoboru i okolici imade, što manjih, a što većih, 15 tvornica u kojima zarađuje svoj kruh oko osam tisuća radnika iz Samobora i okolice. Posjetili smo nekoliko tvornica koje su moderno opremljene. Upravitelji i poslovođe tvornice, željeznice itd. domaći su mladi ljudi, a ne tuđinci kao što je to nekada bilo.

Posjetili smo Gradski muzej u kojem se čuva povijest Samobora. Nekoliko dana kasnije bili smo na samoborskom groblju. Obišli smo grobove naših roditelja, djeda, bake, sestre, brata i grobove mnogih Samoboraca čijih imena se još i danas dobro sjećamo kao i grobove naših učitelja. Vrlo mali broj naših školskih prijatelja je još na životu. Sve novi ljudi, novo doba, novi život…

Jednog lijepog dana krenuli smo posjetiti Anin-dol, okolicu kapelice Sv. Ane i Jurja te starog grada. Uspinjući se polagano do Anin-dola promatrali smo, desno, krasnu šumu kojom su ta brdašca obrasla, na lijevo pogled se prostire prema Sv. Nedjelji, mnogim kućama i krasnim vinogradima. Pomislismo: krasna je to okolica i dobar je ovaj narod koji tu živi i drži sve to tako lijepo i čisto, obrađeno i zeleno.

Umorni od uspinjanja uz brijeg, potražismo jednu klupu u blizini kapelice Sv. Ane, da se odmorimo za daljnji put do Sv. Jurja i starog grada. Sjedeći na toj klupi u tom trenutku su nam došle napamet riječi koje je još 1904. godine napisao o našem Samoboru Tugomil Janindolski:

Mila mi je gruda zemlje
Mio mi je kraj
Gdje ugledah prvi puta Zlatnog sunca sjaj!

Mili su mi ‘ti brežuljci
Mio lug i gaj
Gdje upoznah što je radost
Što zemaljski raj!

Mio si mi Anindole I ptica ti poj
Mio si mi, oj ubavi Samobore moj!

Nakon kraćeg odmora krenuli smo stazom prema starom gradu, a staza, kao i sve staze u Anindolu u vrlo lošem je stanju. Kiša i voda učinili su svoje, a izgleda da nitko ne popravlja. Šteta što neodgovorna “čeljad” razbija prozore na historijskim kapelicama Sv. Ane i Jurja.

Zidine starog grada su ruševine, svakim danom više, a unutrašnjost grada zarasla je grmljem. Šteta je, da se ne nađe neka samoborska omladinska dobrovoljna radna brigada koja bi svojim radom postigla da se taj stari spomenik na Tepcu sačuva za nove naraštaje.

Spustivši se lošom stazom, zaustavili smo se kod vrela ispod starog grada, napili se svježe vode, koja imade sve vrline koje je imala pred pol stoljeća.

Malo dalje na lijepoj i zelenoj ravnici ispod starog grada nalazi se moderno uređeno Gradsko kupalište, koje je bilo tog dana brojno posjećeno. Nakon razgledanja kupališta i razgovora s nekoliko turista stigli smo vrlo lošom stazom uz potok Gradinu kroz Muzejski park u gostionicu “Lovački rog”.

Jedinog lijepog dana posjetili smo “Srebrnom strijelom” Breganu i stani grad Mokrice. Autobusom iz Zagreba posjetili smo Krapinske toplice i okolišna sela. Zadržali smo se u “Domu odmaranja” osam dana. Također smo posjetili Veliku Goricu i neka sela u okolici u kojima se nalaze rođaci jedinog danas pok. prijatelja. Tu smo se donekle upoznali sa životom na selu.

Frank Zornjak
Matica, 1963.

Ključne riječi #Frank Zornjak #Hrvati u Chicagu #odlazak u Ameriku