Počivaj u miru Božjem
FOTO: radio-medjugorje.com
Stari su znali reći da nam rodbinu život određuje, a prijatelje sami biramo. Ali mojoj obitelji i meni, Krešo Šego jednostavno se “dogodio”! Bilo je to u Chicagu 16. veljače 1992.
Ljudi su uvijek pronalazili načina kako pobjeći iz država u kojima je vladao (ili vlada) totalitarni režim, pa tako i Hrvati. Ne računajući one koji su izbjegli pokolju u proljeće 1945. godine, na tisuće je Hrvata pobjeglo na Zapad u godinama poslije Drugoga svjetskog rata. Oni iz priobalnih dijelova Hrvatske ponajviše su “veslali” u slobodu […]
Prikupljali smo humanitarnu pomoć stradalnicima rata, a Krešo nam je dao izvješće o tadašnjim prilikama i potrebama u domovini. Bio je to susret sa “starim prijateljem”, premda se prije toga trenutka nikada nismo vidjeli. Dogodilo se istinsko prijateljstvo i ostalo trajno, ali ne do ovozemaljskog rastanka, nego za vječnost.
Nekoliko tjedana prije njegove tjelesne smrti, Krešo nam reče: “Ja ne umirem, nego nastavljam živjeti”. On je to zaista vjerovao i kao što on živi, tako ni naše prijateljstvo ne umire. Krešo je ponio u vječnost djelić nas koji smo ga voljeli i s njim prijateljevali, a dio njega, njegove dobrote i ljubavi, s nama je i mi ćemo taj djelić brižno čuvati do ponovnog susreta.
U tradicionalnom tumačenju svijeta i života među američkim Indijancima sve je shvaćeno u obliku krugova koji su svugdje oko nas, ali ih rijetko zapažamo. Ljudski govoreći, krug od Krešina dolaska i odlaska s ovoga svijeta mogao je biti većeg opsega. Ali, nije to bitno, bitan je sadržaj! Krešo je svoj krug, dio života koji mu je Bog dodijelio, ispunio radom, stvaralaštvom na književnom i kulturnom polju, podižući obitelj, čineći dobro gdjegod je stigao i mogao, a sve je bilo prožeto dubokom vjerom u Boga i ljubavlju, djelotvornom ljubavlju za čovjeka, za svakog čovjeka.
Dragi prijatelju, nedostajat ćeš nam! Više smo se godina gotovo svake nedjelje poslije pučke mise našli na kavici u Međugorju. Radovali smo se susretima s tobom i Mirom. Tvoje šale i pričice o zgodama i nezgodama ljudi koje si susretao i poznavao uvijek su nas nasmijale i razveselile. Ali uz vesele riječi uvijek se govorilo što bi se još moglo napraviti za dobro, za opće dobro. Neće nam dolasci u Međugorje biti isti, ali mislit ćemo na tebe, nećemo te zaboraviti… Nezaboravan si!
Podaci koji slijede objavljeni su na engleskom jeziku u “Hrvatskoj kronici – Chicago”, br. 1., proljeće 2002., prigodom 90. obljetnice potonuća Titanika. Ovdje ih donosimo s nekim sitnijim izmjenama i dopunama. Petnaestog travnja 1912. godine potonuo je prekooceanski “nepotopivi” Titanik. Među 1316 putnika, od kojih je 818 izgubilo živote u ovoj užasnoj nesreći, koja je […]
Kada smo te posjetili nedugo prije nego te je Bog uzeo k sebi, ti mi potiho rekao: “Nije meni teško umrijeti, jedino sam malo zabrinut za svog anđela čuvara, za Miru”. Ne boj se, Mira je dobro, hrabra je, prihvaća volju Božju, okružena je vašom djecom i unučadi. Izdržat će jer je i dalje čuvaš ti; tvoja ljubav je s njom. Ona je zahvalna Bogu da je s tobom dijelila daće i nedaće ovoga života, a djeca i unučad da si im bio uzoran otac i djed. A moja obitelj i ja zahvalni smo da si nam se “dogodio”, da smo se susreli i to na zajedničkom radu, u dalekoj Americi, na dobro najpotrebnijih. Bilo je to i ostalo iskreno prijateljstvo bez vremenskih i prostornih granica, vječno. Nek’ ti je hvala na svemu i počivaj u miru Božjem!
Krešimir Šego preminuo je 9. prosinca 2014. godine u Međugorju.
