Imigracija bijelog stanovništva
FOTO: Hrvatska matica iseljenika
Za Brazil, najveću južnoameričku državu i jednu od najvećih na svijetu (8,513.844 četvorna kilometra), Hrvati su pokazivali zanimanje još i prije Prvoga svjetskog rata.
The Sunday Star, Washington, D.C., 2. srpnja 1939.Autori Tom i Harle Dammann ZAGREB, Jugoslavija – Diploma zagrebačkog sveučilišta (Zagreb je glavni grad Pokrajine Hrvatske) simbol je ne samo mnogih sati provedenih studirajući, već u većini slučajeva i barem nekoliko dana provedenih u zatvoru. Jer sveučilište je žarište i središte opozicije srbijanskoj vlasti u državnoj prijestolnici […]
Javnost u Hrvatskoj i u iseljeništvu do Prvoga svjetskog rata često je bila obavještavana o stanju u Brazilu, uz preporuku da se iseljava u tu zemlju. Tako je dubrovačka “Crvena Hrvatska” još 20. ožujka 1897. pisala: “Nemamo za sada točnih podataka o tome kada su prvi Hrvati počeli dolaziti u Brazil. Prema nekima, bilo je to još sredinom 19. stoljeća. No bilo ih je, zacijelo, malo”.
Spominje se prvi uspješni Hrvat, Tito Sudač, ljekarnik u São Paulu. Međutim, treba naglasiti i da su jača imigracijska kretanja usmjerena prema južnoameričkom kontinentu započela kasno, tek u 19. stoljeću, nakon što je većina zemalja stekla nezavisnost.
Brazil, Argentina i Čile među zemljama su koje su najviše privlačile imigrante. Uvjeti za useljavanje u te zemlje bili su vrlo povoljni. Vlasti tih zemalja nudile su useljenicima različite povlastice, brinući o njima od trenutka iskrcavanja do dolaska na radno mjesto. Brazil, kao i Argentina, nakon stjecanja nezavisnosti u 19. stoljeću poticao je imigraciju bijelog stanovništva, a federalna vlada u većini slučajeva plaćala je prijevoz imigranata od Europe do Brazila.
U imigracijska kretanja prema Južnoj Americi uključili su se, kao što smo spomenuli, i hrvatski emigranti koji su u većem broju dolazili u 19. stoljeću. Budući da je većina zemalja tražila poljoprivrednu radnu snagu, naši iseljenici, pretežno poljoprivredni radnici, za vrijeme zime, kada nisu mogli raditi, odlazili su u Brazil.
Prvi svjetski rat te svjetska ekonomska kriza uvjetovali su pretvaranje jednog dijela naše privremene emigracije u stalnu. U razdoblju između dvaju ratova ojačala je emigracija iz naših krajeva te se tada najviše imigranata uselilo u Brazil. Suvremena imigracijska politika većine zemalja Južne Amerike ne ograničava useljavanje, ali zbog nedovoljne razvijenosti poljoprivrede, ponajprije industrije, te neriješenih socijalnih i drugih problema zemlje Južne Amerike ne mogu privući jaču imigracijsku struju.
S povećanjem broja iseljenika počinje jačati zanimanje za društveni život. Budući da nisu imali svoje društvo, naši su se ljudi najprije učlanjivali u austrougarsko društvo. Godine 1903. osnovali su tamburaško društvo “Viribus Unitis”, a 1907. utemeljili su društvo “Jugoslavenski sokol” i unajmili najljepše prostorije u São Paulu.
“Sokol” je imao biciklistički i glazbeni odjel. Godine 1908. njegovim tamburaškim zborom upravljao je Čeh Emilij Pavlovsky, učenik Praškoga konzervatorija, “koji ga je umjetnički upravo usavršio”.
U današnjem međunarodnom životu Sueski kanal je jedna izložena i osjetljiva točka pa katkada izgleda da o njemu ovisi rat i mir u svijetu. Ali 1869., kada je on prokopan, smatran je pravim čudovištem svoga vremena. Zanimljivo je i da su Hrvati odigrali zapaženu ulogu pri njegovu prokopavanju. Međunarodna javnost početkom 19. stoljeća živo se […]
Prvi hrvatski dušobrižnik u Brazilu bio je vlč. Damjan Rodin koji je u tu zemlju došao 1948. godine. No on je među Hrvatima djelovao samo otprilike godinu dana, a zatim je prešao u Rio de Janeiro, gdje je razvio veliku aktivnost osnivajući župe, škole, bolnicu i svakovrsnu socijalnu skrb za siromahe. Bio je veoma cijenjen pa su ga gradske vlasti Rija imenovale počasnim građaninom i odredile da jedno predgrađe Rija dobije ime “Bario Croacia”. Nakon njega u São Paulo došao je otac Josip Mravak, isusovac koji je razvio veliku aktivnost osnovavši društvo “Croatia Sacra Paulistana” i izgradivši veliko središte, Hrvatski dom kardinala Stepinca, u kojemu se i danas okupljaju Hrvati u São Paulu.
Kada je dr. Mravak imenovan profesorom na sveučilištu u Rio de Janeiru, njegov rad nastavio je vlč. Josip Sukner, svećenik Zagrebačke nadbiskupije. Nakon njega hrvatsku pastvu preuzeli su splitski franjevci otac Ivo Hrstić i otac Pavao Boljat, bez vlastita pastoralnog središta, a misu za Hrvate držali su u crkvi “Nossa Senhora do Carmo”. Dekretom metropolitanske kurije od 1. travnja 1976., fra Ivo Hrstić imenovan je upraviteljem hrvatske personalne župe “Paroquia Pessoal de Croatas”, a u radu mu je pomagao fra Pavao Boljat.
Danas u Brazilu žive djeca hrvatskoga istraživača Stjepana Steve Seljana, ugledni građani. Najveći uspjeh dosegnula je Zora Seljan. Nakon što se udala za uglednoga brazilskog književnika i diplomata Antonija Olinta, počeli su djelovati u paru kao urednici i izdavači novina u New Yorku, Londonu i Rio de Janeiru. Više puta posjetili su Hrvatsku, Zagreb i Karlovac, a u jeku Domovinskoga rata svojim su člancima u svjetskim novinama i osobnim poznanstvima s vodećim državnicima pridonijeli tome da su Brazil i druge južnoameričke zemlje među prvima priznale neovisnu Republiku Hrvatsku.
Naš suradnik Ante Čuvalo pronašao je zanimljivu vijest u hrvatskim novinama „Jadran“ (San Francisco) koju je kasnije prenijela “Hrvatska zastava” (Chicago) u broju od 28. svibnja 1908. Članak govori o osnutku hrvatskog kluba u San Franciscu s početka 20. stoljeća i razlozima zašto postati njegovim članom. Evo što je zapisano o tadašnjem velikom ponosu Hrvata… […]
Još dvojica Hrvata poznata su u Brazilu: ing. Zvonimir Matijević i profesor Mario Vrandečić, koji je postao jedan od najcjenjenijih brazilskih kardiokirurga i kreatora biološkog zaliska koji se danas rabi pri složenim operacijama srca diljem svijeta. I obitelj Šime Deura uspješna je u São Paulu.
Ivan Čizmić, Hrvatska matica iseljenika
