Početci hrvatske umjetnosti
FOTO: Hrvatska matica iseljenika
Zagrebačka izdavačka kuća Ibis grafika nedavno je tiskala knjigu Vladimira P. Gossa “Početci hrvatske umjetnosti”, čija je građa raspoređena na 488 stranica. Najbitnije dijelove knjige na engleskome jeziku možete pročitati na ovome linku…
Autor je hrvatsko-američki znanstvenik, pisac i novinar, Professor emeritus povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of Michigan, University of North Carolina i University of Tel Aviv. Autor je ili suautor 17 znanstvenih knjiga ili kataloga i pregršt znanstvenih studija s naglaskom na razdoblja predromanike i romanike na Mediteranu i Jugoistočnoj Europi.
Po povratku u Hrvatsku iz Amerike godine 1999. nastavlja znanstveno-nastavničku karijeru na Sveučilištu u Rijeci kao redoviti profesor u trajnom zvanju od 2002. do 2012., te se uz srednjovjekovnu umjetnost i kulturu posebice bavi studijima prostora, kulturnog pejsaža i dosega umjetničke kritike.
Tijekom Domovinskog rata bio je dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a te (pro bono) voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata. Objavio je tisuće novinskih članaka, osvrta, kritika. Suautor je i urednik segmenta o povijesti hrvatske umjetnosti za projekt HAZU o resursima od nacionalne važnosti, svezak II., Kultura (u pripremi).
Autor je deset romana i narativnih kronika, te 80-ak kratkih priča. Kratka priča “Kukavica” objavljena je u zbirci Zašto volim Zagreb (Vjesnik 2000.), a “Grlica” u antologiji Trenutak proze – hrvatska kratka priča (Znanje 2010.). Kritičari su nazvali Gossa “pjesnikom Domovinskog rata”, a njegov pripovjedački stil uspoređivan je s onim Saula Bellowa.
Knjiga istražuje odnos umjetničkog stvaralaštva kao funkciju prostora i stvaralačkog duha, nature i kulture, međuprožimanjem kojih se prirodni krajobraz transformira u kulturni krajolik. Autor prati razvoj umjetnosti u hrvatskom prostoru, tj. prostoru u koji su se doselili Hrvati i koji oni dijele sa zatečenim stanovništvom i s povijesnim suputnicima u tom prostoru, na primjer, pretpovijesnom tradicijom Ilira i Kelta, klasičnom kulturom Grčke i Rima, ranosrednjovjekovnim stvaralaštvom Langobarda i Franaka.
U odnosu na temeljne oblike ljudskog postojanja – grad i selo – Hrvati prvenstveno pripadaju sferi rusa te se tako uklapaju u ladanjsku tradiciju i predrimskog Ilirika i ranog srednjeg vijeka, ali u visokoromaniziranoj rimskoj Dalmaciji i Panoniji prihvaćaju i tečevine antičke i kasnoantičke urbane kulture.
Najsretniji trenutci hrvatske povijesti, pa tako i stvaralaštva, događaju se kad su ladanjski i gradski elementi u harmoničnoj ravnoteži – a to se zbiva u hrvatskoj predromanici, dalmatinskoj urbanoj kulturi 13. stoljeća, dubrovačkoj renesansi, sjeverozapadno-hrvatskom baroku, u bidermajeru, hrvatskoj Modernoj, Secesiji, u pothvatima proširenja Zagreba od kasnijeg 19. do potkraj 20. stoljeća, u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. No već je i visoko urbanizirani Rim u svojim izvanrednim vilama rustikama u kristalnim jadranskim zaljevima i na idiličnim padinama Medvednice ili Bilogore pokazao da i urbani čovjek zna uživati i stvarati u izvangradskoj sredini slušajući priče i snove zapisane u prostoru.
Autarkičnost i prometna nepovezanost hrvatskog prostora rezultirala je bogatstvom oblika, ali je i zajednički temelj na kojem se izgradila nacionalna kultura. Kad god je Hrvatska zapadala u pompoznu grandioznost dolazilo je do kratkih spojeva u životu nacionalnog bića. Nametnuta urbanizacija je u suprotnosti s hrvatskom općom ekologijom, jer Hrvatska nikad nije bila (samo) zemlja metropola. No kad se i skrene s dobrog ustaljenog puta, hrvatski prostor, i duh koji ga modificira, nalaze načina da se vizije upisane u krajobraz ponovno otkriju. Početci se ponavljaju tijekom povijesti, pa i danas, ali u novom, izvornom ruhu. Ako je nešto dobro, i u skladu s okolišem i predajom, ono se može legitimno dogoditi u bilo kojem povijesnom trenutku. Standardno sinkronično sagledavanje obogaćuje se dijakroničkim pristupom, a stilska razmatranja uvidima u individualnost umjetnika i umjetničkog djela.
Tekst prate 142 ilustracije, razmjerno malo za broj stranica. Odabrane su tako da slijede priču o postojanju i stvaralaštvu jednog naroda u konkretnom prostoru i etničkom okruženju, ispričane prvenstveno uradcima likovnih umjetnosti. Nisu ilustracije individualnog opusa ili fenomena već doprinos razumijevanju središnje teme: što je umjetnost i kako nastaje – od stvaralačkih pojedinaca i skupina do univerzuma.
Poseban šarm unose izvorni crteži akademske slikarice Karine Sladović. Knjiga je namijenjena znanstvenoj zajednici, ali svakako i zainteresiranom laiku. Kako bi se zadovoljilo obje skupine 13 dodataka osvjetljava neka znanstveno složenija mjesta u narativu i pruža stručnjaku uvid u znanstveni aparat potreban za njihovo dublje razumijevanje, a oslobađa laičkog čitatelja od njemu ne toliko bitnih stručnih finesa, tako da se ne prekida tijek i ritam pripovijesti. Jer ova knjiga nije samo povijest, već i pripovijest u istom onom duhu u kojem je autor na svom životnom putu i znanstvenik i književnik, domoljub i društveni kritik, racionalist i vizionar.
