Priča o nadi usred očaja, vjeri unatoč poteškoćama i ljubavi koja nadilazi sve rane: Nisam bio odbačen, nego izabran

Duga procesija svećenika i đakona ispratila je u subotu mrtvački sanduk s tijelom đakona Roberta Boba Boharića iz crkve svete Marije u Riversideu, predgrađu Chicaga.

Đakon Bob, voljeni suprug, marni otac i djed, priznati sudac i javni tužitelj te dugogodišnji đakon Nadbiskupije Chicago preminuo je 11. siječnja nakon duge i teške bolesti. Svetu misu zadušnicu, u suslavlju brojnih svećenika i đakona, predslavio je njegov sin vlč. Tom Boharić, svećenik lokalne Nadbiskupije i župnik župe Gospe – Majke Amerika.

Robert Bob Boharić bio je uistinu jedinstven čovjek. S tim se slažu svi koji su ga poznavali. Njegova životna priča nadahnjujuća je i jedinstvena. Priča je to o nadi usred očaja, vjeri unatoč poteškoćama i ljubavi koja nadilazi sve rane.

Bob Boharić rođen je 7. srpnja, 1945. u Chicagu. Njegova majka, Mary Jukić, dijete hrvatskih useljenika u Ameriku, rodila ga je kao mlada djevojka u prihvatilištu za trudnice. Tih su godina naime časne sestre na jugu Chicaga vodile dom za djevojke koje, ostavši u drugom stanju, nisu imale kamo. U taj dom pokucala je početkom 1945. i ova mlada djevojka i ostala tamo kroz sljedećih šest mjeseci. Po porodu, a po nagovoru svojih roditelja, Mary Jukić dala je usvojiti svoga sina Roberta.

Časne sestre pak, znajući etničku pozadinu djetetove majke pronašli su novorođenčetu prikladan dom. Nekako u isto vrijeme mlada je hrvatska obitelj, u nemogućnosti začeća, tražila dijete za usvajanje. I tako je maleni Robert svoj dom pronašao u toplini obiteljskog gnijezda Johna (Ivana) i Marije Boharić koji su ranije u Chicago doselili iz Zagreba.

Prema riječima samoga Boba Boharića bilo je to pravo čudo: „Ja nisam bio odbačen, nego izabran. Moja me je biološka majka odlučila roditi, a moji su me roditelji izabrali odgojiti”. Robert Boharić od samog je djetinjstva pokazivao izrazitu bistrinu. Pohađao je osnovnu katoličku škole sv. Sabine, a zatim i srednju katoličku školu na jugu Chicaga. Po završetku škole upisao je prestižno John Caroll Sveučilište u Clevelandu. U Americi je tih godina sve bilo u znaku rata u Vijetnamu. Bob Boharić prijavio se u američke marince kao dobrovoljac, ali umjesto u Vijetnamu završio je u Japanu. Bog je za njega imao druge planove.

Po povratku u Chicago Boharić je upisao studij prava i završio ga u rekordnom roku. Malo po završetku studija dobio je zaposlenje u uredu državnog tužitelja za saveznu državu Illinois kao asistent. Odatle je krenula njegova duga i priznata karijera javnog službenika za koju svi imaju samo riječi hvale. Po završetku svojega osmogodišnjeg mandata na spomenutoj poziciji, Boharić je izabran za suca na sudu okruga Cook pod koji pripada i grad Chicago.

Godine i godine Boharić je proveo na kriminalnom sudu ovoga okruga i upravljao je nekim od najtežih slučajeva. Zaradio je reputaciju strogoga, ali pravednoga suca i poštovanje mnogih, a među njima često i onih koje je osudio. Vlč. Tom, njegov sin, u svojoj je sprovodnoj propovijedi spomenuo trenutak kada je njegovog oca, po silasku s vlaka, zaustavio muškarac koji ga je pitao je li on sudac Boharić: “Tata je mislio da je njegov život došao kraju”. Ipak, ovaj je mladić imao nešto drugo na pameti. Zahvalio je sucu Bohariću što ga je poslao u zatvor i na odvikavanje od droga jer je to bilo najbolje što mu se tada moglo u životu dogoditi.

Sudac Boharić, uvjereni Republikanac i istinski američki konzervativac, ušao je u utrku i za suca Vrhovnoga suda savezne države Illinois. Zanimljivo je da se s druge strane, kao kandidat Demokratske stranke, natjecao Michael Bilandić, nekadašnji gradonačelnik Chicaga, također dijete hrvatskih useljenika. Bilo je to vrijeme kada su djeca naših iseljenika bila na najodgovornijim javnim službama u ovom dijelu Amerike. Bilandić je uvjerljivo pobijedio, ali poštovanje između ove dvojice američkih Hrvata ostalo je netaknuto.

Iako vrlo uspješan u svojoj pravničkoj profesiji, Bob Boharić je u prvom redu bio obiteljski čovjek. Sa svojom suprugom Kate živio je u skladnom kršćanskom braku iz kojeg se rodilo petero djece: Bobby, Marie, Margaret, Tom i John. Na samom početku njihovog obiteljskog života zadesila ih je prava tragedija. Naime, njihov sin Bobby imao je samo tri godine kada je preminuo od dječjeg raka. Udarac je to koji je bračni par Boharić duboko uzdrmao. Ipak, nije ih slomio. Baš su u tim trenucima pronašli mir i utočište u svojoj katoličkoj vjeri kojoj su postali još odaniji. Ova obiteljska tragedija dovela ih je natrag u Crkvu na potpun način. Aktivirali su se u svojoj župi, a nakon nekog vremena Bob je, na poticaj župnika, postao i trajni đakon lokalne nadbiskupije Chicago. Kao trajni đakon služio je u svojoj župi, ali i na brojnim drugim odgovornim službama na kojima ga je Crkva trebala.

Imati profesionalca takvoga kalibra uvelike je olakšavalo život Crkve u brojnim područjima njezine aktivnosti. Đakon Bob pak uživao je služeći Crkvu. Osobito je volio sakramente krštenja, ali i posjete bolesnicima, usamljenima i zatvorenicima. Ozbiljno je pristupao svojoj đakonskoj službi i tko je god imao priliku slušati njegove propovijedi, mogao se uvjeriti u dubinu misli i enciklopedijsko znanje ovoga čovjeka. Đakon Bob je bio bliski prijatelj hrvatskih franjevaca u Chicagu te je redovito pohađao mise u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. Osobito je volio devetnicu u čast Velike Gospe gdje je često i propovijedao.

Nekoliko puta je pak kao đakon u istoj crkvi služio svetu misu koju je predvodio njegov sin vlč. Tom Boharić. Blizina obitelji Boharić s njihovim hrvatskim identitetom očitovala se i na njihovom sprovodu. Upravo su hrvatski franjevci, na molbu obitelji, bili tik uz vlč. Toma dok je predslavio svetu misu za svojega oca. Bob i Kate rado su slušali i učili o Hrvatskoj.

Voljeli su na poseban način Međugorje i Kraljicu Mira. Tako se pisac ovih redaka rado sjeća kada su godine 2015. došli u posjetu Zagrebu, Međugorju i Sarajevu zajedno s tadašnjim kapelanom u župi sv. Jeronima fra Stipom Renićem koji se velikodušno ponudio biti njihov vodič kroz staru domovinu. Oduševljenje svime što su vidjeli i doživjeli nisu mogli sakriti. Za Boba je osobito emotivan trenutak bio posjeta zagrebačkom domu njegovih roditelja Ivana i Marije te posjeta crkvi sv. Marka na Gornjem Gradu, crkvi u kojoj je kršten njegov otac. U Sarajevu su sudjelovali na svetoj misi koju je predslavio papa Franjo na stadionu Koševo. Posjeta Hrvatskoj kao da je zaokružila priču o ljubavi jednoga djeteta prema domovini koju nikada nije imao priliku upoznati.

Kada je Robertova kćer Marie pohađala magisterij iz socijalnog rada, praksu je radila u nadbiskupijom Caritasu. Njezino zaduženje bilo je povezivanje udomljene djece s njihovim biološkim roditeljima. Znajući životnu priču svojega oca, ponudila mu je da ga pokuša spojiti s njegovom biološkom majkom. Kakva li je to radost bila kada je Bob upoznao svoju majku i otkrio da ima krvne srodnike. Njegova majka Mary Jukić se naime udala i sada se prezivala Mary O’Hara. Bob je tako doznao da ima dva brata i sestru. Obitelj, iako je njihov otac bio irskoga podrijetla, također su ostali povezani uz hrvatsku zajednicu.

Naime, njihova majka Mary vezala ih je uz svoju župu, Hrvatsku župu Presvetog Srca Isusova u Južnome Chicagu gdje su oni i danas župljani. Obitelji Boharić i O’Hara su se upoznale, zbližile i postale prava obitelj, velika, neobična i bliska. Upravo su Robertov brat i nećak nosili njegov sanduk na sprovodnoj misi. Bog uistinu i krivim crtama pravo piše.

Bob Boharić bio je duboko jedinstven čovjek, čovjek duboke vjere, velikog integriteta, neiscrpnog znanja i kreativne ljubavi. Iako je njegova životna priča mogla biti i njegova isprika za ranjenost, neučinkovitost ili malodušje, Bob je život gledao kroz prizmu blagoslova i kao veliku priliku. Svaki je dan rado koristio istražujući, služeći i radeći ono što voli, posebno se radujući svemu dobrome što se događalo u životu njegove djece i brojne unučadi. Kada bismo se vidjeli, često bi mi rekao: „Toliko je toga za što trebamo biti zahvalni!”

Ta zahvalnost progovarala je iz njega svaki put kada bi široki osmijeh zasjao na njegovom licu, kada bi propovijedao Riječ i svaki put kada bi u razgovoru podigao glas, uzbuđen i radostan da ima priliku doživjeti baš taj trenutak i sa svojim sugovornikom podijeliti svoje misli o temi o kojoj se govori.

Uvijek ću se rado sjećati kako bi ponosno na hrvatskom jeziku molio Zdravo Marijo za vrijeme devetnice Velikoj Gospi i kako bi, duboko uronjen u molitvu, zajedno sa svojom suprugom i drugim članovima obitelji klečao pred njezinom slikom u našoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. On kojemu je nebo na zemlji namijenilo dvije majke, majke koje su ga voljele svaka na svoj način, znao je da mu je Bog darovao i onu Nebesku Majku.

Dok je njegov sin, vlč. Tom, kadio mrtvački sanduk svojega oca, svećenici, đakoni i vjerni puk pjevali su pjesmu upravo njoj – Gospi: Salve Regina – Zdravo Kraljice. I pošao je đakon Bob Boharić – suprug, otac, djed, javni službenik, tužitelj, sudac i prijatelj mnogih – ususret Gospodinu praćen zagovorom one koju njegovi oci odavna nazvaše Fidelissima Advocata Croatie – Najvjernijom Odvjetnicom Hrvata. Neka sada počiva u miru Božjemu!

Ključne riječi #Hrvati u Chicagu #Michael Bilandić #Robert Bob Boharić