Priča o hrabrim časnama koje su umjesto života odabrale dostojanstvo

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” (Lk 9, 23-24).

Postojanje svega stvorenoga u bitnome je određeno jednim procesom: ponavljanjem, i prva asocijacija na taj pojam je krug. Kao i sve drugo stvoreno, i čovjek se stalno vrti u krug. Ciklus života je kružan – jedni se rađaju dok drugi umiru i kad bude red za ove koji su se rodili da umru, rađaju se neki novi. I tako u krug.

Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju loša i teška vremena. Loša i teška vremena stvaraju snažne i odlučne ljude. Snažni i odlučni ljudi stvaraju dobra vremena. I tako u krug.

Pet časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi živjele su u lošim i teškim vremenima, a svojim snažnim i odvažnim životnim primjerom potaknule su bolja vremena. S. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 godina), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 godina), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 godina), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 godine) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 godina) – su časne sestre koje su pripadale redovničkoj zajednici Kćeri Božje Ljubavi.

Tu redovničku zajednicu u Beču je 21. studenoga 1868. na blagdan Marijinog prikazanja osnovala s. Franciska Lechner. Iako je ona već pripadala jednoj redovničkoj zajednici, vremenom je, uz molitvu i osluškujući poticaje Duha Svetoga, shvatila da je pozvana na nešto drugačije. Napokon se odvažila napustiti svoju zajednicu i sama je osnovala novu Družbu koja djeluje po pravilu sv. Augustina. Za geslo je odabrala: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu.

U životu je provodila načelo koje je i svojim duhovnim kćerima ostavila za zadaću: činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo. Svrha ove zajednice bila je pružiti siromašnim djevojkama i kućnim pomoćnicama dom, odgoj i obrazovanje. Osim toga, Majka Franciska otvarala je sirotišta, internate i škole za siromašnu djecu. Na naša područja, točnije u Bosnu i Hercegovinu, članice ove redovničke zajednice predvođene njome stigle su 1882. godine na poziv sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera.

Nakon 500 godina otomanske vladavine na ovim područjima vlast preuzima Austro-Ugarska monarhija koja je pridonijela razvitku društva, kako gospodarskom, tako i kulturnom. Budući da je ova Družba djelovala iz Beča, iz carskog središta, bilo im je omogućeno doći u Sarajevo i tako započeti sa svojom službom. Uspostavili su svoje domove, kuće i škole, a uzdržavale su se i svojim radom. Budući da su se brinule za siromašne i zapostavljene, nisu marile tko je tko, vjernik ili nevjernik, muško ili žensko, staro ili mlado, nego su se jednako brinule za svaku osobu koja je došla na njihova vrata i zatražila njihovu pomoć. I tako sve do ratnih godina Drugog svjetskog rata kada je život ovih sestara prekinut na najokrutniji mogući način.

Bila je zima 1941. godine, prosinac, pred Božić. Hladno i bešćutno zločinačko srce nije marilo ni za vanjsku ni za unutarnju hladnoću. Posebno nije marilo za rođenje Onoga koji je svjetlo ovoga svijeta. Nije marilo za Onoga koji je bio pun vatre Duha Svetoga i koji je sposoban osloboditi, rasvijetliti i ugrijati svako ljudsko srce. Tih dana zima je bila ledenija i okrutnija.

Dana 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan ovih sestara na Palama. Ubrzo su provalili u zidine samostana, izveli sve one koji su bili unutra, a samostan opljačkali i zapalili. Časne sestre i jednog svećenika koji je bio u samostanu sa sestrama, poveli su prema Goraždu. Nakon četiri dana hoda po snažnoj i hladnoj zimi, četiri sestre su dovedene u jednu vojarnu u Goraždu dok je svećenik koji je bio među njima, u međuvremenu pušten, a s. Berchmana, budući da je bila stara i slabog zdravlja, ostavljena u jednom od sela na putu prema Goraždu.

U vojarni su ih vojnici ponižavali na sve moguće načine i prijetili da će ih ubiti ako im se ne podaju. Časne sestre bile su odlučne u svom naumu i odlučno su rekle ne. Bile su svjesne svoga dara poziva i svojih zavjeta koje su položile Gospodinu i bile su spremne svoje dostojanstvo i zavjete obraniti pod bilo koju cijenu.

Isti dan, navečer, 15. prosinca 1941. godine ti isti vojnici, pijani i ljutiti, došli su do časnih sestara u želji da ih obeščaste. Časne sestre su bile svjesne što će im se dogoditi pa su, umjesto da pokleknu pod njihovim prijetnjama, odvažno skočile kroz prozor s drugog kata. Vojnici prvotno iznenađeni tim činom, brzo su izišli i kada su ih vidjeli onako polomljene i polužive, odlučili su ih dokrajčiti. Ubodima noževa dovršili su ono što sam pad nije uspio. Oduzeli su im život i tijelo, ali duh nisu uspjeli. Zatim su tijela ubacili u hladnu Drinu i ona nisu nikada pronađena. Nestala su kao mnoga prije i poslije njih.

Nakon nekoliko dana, pred sami Božić, 23. prosinca 1941. godine vratili su se po s. Berchmanu kojoj su rekli da je vode ostalim sestrama. Nju su usmrtili kod pračanskog mosta. Neki svjedoče da su tijelo pronašli njemački vojnici i da su je pokopali u sjetlinskoj šumi, ali grob, iako uz velike napore, nikada nije pronađen.

Kada bi priroda mogla progovoriti: šume, rijeke, polja, planine, mislim da čovjek to ne bi mogao podnijeti. Zemlja, kamen, voda i vatra kriju toliko toga što se nikada otkriti neće. Znano je samo Onome koji je sve to stvorio. Njemu su svi znani, kako mnogi drugi, tako i ove časne sestre koje su ostale vjerne do kraja.

Križ su uznijele do svoje Golgote i ondje skončale. U očima neprijatelja to je bila pobjeda, ali samo kratkoročna. Pobjedu su odnijele ove djevice koje su za vječnu nagradu primile svoga Zaručnika kojeg su dočekale budne i spremne. Svetost ovih sestara neka i nama bude uzor u ovim današnjim vremenima kada čovjek vrluda i luta bespućima ovozemaljskim vođen tjelesnim probitkom i zadovoljstvom. One, žene jednostavne i pune ljubavi, ostavile su stope na stazama svetosti kojima je i nama hoditi.

Ključne riječi #Blažene Drinske mučenice #s. Franciska Lechner #sestre na Palama