Goran Jurić
FOTO: Facebook/Privatni album
Rođen 1983. u Karlovcu gdje započinje glazbeno školovanje, bas Goran Jurić treću sezonu je član Državne opere u Stuttgartu. Prije toga bio je šest godina angažiran u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu.
Početkom netom završene sezone, u listopadu 2020., pjevao je Osmina u premijernoj produkciji Mozartove Otmice iz saraja u Bečkoj državnoj operi, čime je definitivno potvrdio ugled jednoga od najperspektivnijih mlađih europskih basova. Nastupao je u opernim kućama Venecije, Firenze, Napulja, Graza, na Festivalu u Bregenzu.
Danijela Prahović iz Sydneya prije godinu dana otvorila je ured za pomoć ljudima s posebnim potrebama i invalidnošću. Novinaru Domovine otkrila je kako njezin tim i ona pomažu svima onima koji su rođeni s fizičkim ili psihičkim nedostacima, ili su tijekom života oboljeli. Njihovi pacijenti stariji su od 7, a mlađi od 65 godina… “Država […]
Pjevanje ste počeli učiti u najstarijoj hrvatskoj glazbenoj školi?
Da, Glazbena škola Karlovac osnovana je 10. listopada 1804. i jedna je od najstarijih u Europi. Utemeljena je prije onih u Pragu, Beču ili Münchenu. Moj početak vezan je uza zborsko pjevanje. Počeo sam pjevati u karlovačkome mješovitom zboru Chorus Carolostadien čiji je zborovođa, prof. Aleksandar Radivojević, predavao teorijsku grupu predmeta u Glazbenoj školi. Savjetovao mi je da, zbog jakog i dobrog glasa, upišem solo pjevanje. U Karlovcu sam završio dva pripremna razreda srednje škole. Nakon karlovačke gimnazije paralelno sam studirao i diplomirao fonetiku i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu te pohađao Srednju glazbenu školu Vatroslav Lisinski. Odmah nakon toga upisao sam pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i već na drugoj godini studija debitirao u ulozi Plutona u Monteverdijevu Orfeju u zagrebačkoj Operi. Odmah poslije diplome na Muzičkoj akademiji čekalo me mjesto u ansamblu Bavarske državne opere gdje sam audiciju položio još kao student pete godine. Prije odlaska u München sudjelovao sam u programu Young Singers’ Project Svečanih igara u Salzburgu, u ljeto 2011. godine.
Što biste izdvojili iz svoga rada u Münchenu?
Šest godina rada u Bavarskoj državnoj operi značilo je za mene doktorat iz pjevanja. Nakon dugogodišnjeg studiranja pjevanja, jezikâ, književnosti i prvih scenskih iskustava u Hrvatskoj, došao sam u predivnu minhensku opernu kuću s golemom produkcijom i protokom najboljih svjetskih glazbenica i glazbenika. Imao sam priliku pjevati uz rame najvećih opernih zvijezda današnjice kao što su Edita Gruberova, Angela Gheorghiu, Sondra Radvanovsky, Anja Harteros, Krasimira Stojanova, Nina Stemme, Waltraud Meier, Joyce DiDonato, Roberto Alagna, Jonas Kaufmann, Joseph Calleja, Željko Lučić, Luca Salsi, Ambrogio Maestri, Gerald Finley, Erwin Schrott, René Pape te pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, Kirila Petrenka, Kenta Nagana, Paola Carignanija, Vladimira Jurovskog…
To su doista zvjezdana imena operne današnjice. Koje su Vam od tih suradnji najvažnije?
Zasigurno najvažnije bile su produkcija Nabucca s Riccardom Mutijem u Rimskoj operi, još na mojoj petoj godini studija, Šostakovičeva Lady Macbeth Mcenskog okruga s Kirilom Petrenkom i režiserom Harryjem Kupferom u Bavarskoj državnoj operi, Vjenčanje u samostanu Prokofjeva s Danielom Barenboimom i režiserom Dmitrijem Černjakovim u Berlinskoj državnoj operi, nedavna Otmica iz saraja u režiji Hansa Neuenfelsa u Beču, mnogobrojni projekti sa Zubinom Mehtom s kojim obožavam pjevati. Kada s njim pjevam, imam osjećaj da je orkestar predivan šareni ocean, a moj glas svjetlo koje ga obasja. Što se tiče partnera i partnerica, dva najdojmljivija pjevačka trenutka bila su Lohengrin u madridskom Teatru Real gdje sam kralja Heinricha pjevao uz Doloru Zajick kao Ortrud. Njezin mezzosopranski prodoran glas, dok izvodi zaziv bogova, još mi danas odzvanja u ušima. Vrlo sam sretan kada pjevam uz Sondru Radvanovsky koja ima veliki glas posebne boje, koji me uvijek dirne do suza. S njom sam pjevao Toscu i Aidu, a i u publici rado sjedim kad ona pjeva. Tijekom jedne Tosce bio mi je rođendan i Sondra mi je otpjevala Sretan rođendan tim svojim glasom, što je bilo fantastično.
Najmlađi sin skladatelja Frana Lhotke bio je prvak Zagrebačkog baleta od 1943. do 1955. Između toga, od 1949. do 1953., boravio je u Parizu kao solist baletne trupe Jeanine Charrat. Nenad Lhotka rođen je 30. studenoga 1922. u Zagrebu. Prva saznanja o baletu stekao je preko poznanstva s Pijom i Pinom Mlakar. Dolaskom Ane Roje […]
Kako procjenjujete daljnji razvoj svoje karijere u Stuttgartu ili jednoga dana poslije njega?
U Bavarskoj državnoj operi pjevao sam sve moguće uloge – male, srednje i velike. Naučio sam kako se radi na visokoj razini. U Stuttgartu pjevam gotovo isključivo ono što bismo pjevačkim žargonom rekli prvi fah koji u Münchenu pjevaju najčešće gostujući pjevači. Zato imam puno više vremena za gostovanja. Vrlo mi je važno da velike i glavne uloge prvi put pjevam u domaćoj i opuštenoj, ali kreativnoj i izazovnoj atmosferi koja vlada u Stuttgartu. U Državnoj operi pjevao sam svoga prvog Filipa u Don Carlosu, Pimena u Borisu Godunovu i ondje kanim prvi put otpjevati i neke Wagnerove veće uloge. Sigurno ću ostati još nekoliko sezona u Stuttgartu i povećati broj uloga u repertoaru. Poslije toga vjerojatno odlazim u slobodnjake.
Kako ste prebrodili za glazbeni život teško razdoblje korone?
Stvarno se ne smijem žaliti jer unatoč pandemiji radim. U prvom lockdownu bilo je nekoliko mjeseci bez posla. Izgubio sam gotovo sve ugovore u Italiji, Americi i skoro sve je bilo otkazano u mome matičnom kazalištu u Stuttgartu. Mnogi ugovori bili su zamijenjeni projektima koje se moglo izvoditi poštujući mjere pa smo tako umjesto živih izvedbi s publikom radili koncertne verzije bez publike koje su se prenosile uživo. Pjevati bez publike je strašno. Uspio sam lani u srpnju otpjevati recital ruskih romansi u Stuttgartskoj državnoj operi za pedesetak posjetitelja i snimiti film s Monteverdijevim madrigalima. Također sam u listopadu i lipnju pjevao Osmina u Bečkoj državnoj operi. Novu godinu počeo sam ulogom Komtura u Don Giovanniju, u madridskom Teatru Real, nastavio online gala koncertom u Operi u Gentu te online koncertnom verzijom Arijadne na Naksosu u Flamanskoj operi u Antwerpenu. Očekuje me još recital Schubertovih pjesama s orkestrom u Stuttgartu u srpnju i sezona je gotova. Da nije bilo tjednih testiranja, nošenja maski tijekom proba, praznoga gledališta, držanja rastojanja s partnerima, koncertnih izvedbi i tolikih otkazivanja, pomislio bih da je riječ o normalnoj sezoni koliko sam radio. Mnoge moje kolegice i kolege nisu bili te sreće.
Umjetnička ravnateljica 31. muzičkog biennala Zagreb Margareta Ferek-Petrić rođena je 1982. u Zagrebu. Od 2015. članica je odbora Društva za suvremenu glazbu u Austriji – ÖGZM, a od 2016. redovita je članica Hrvatskog društva skladatelja. Živi i radi u Beču. Napisala je velik broj solo i komornih skladbi, vokalnih i orkestralnih djela, glazbu za kazalište […]
U svibnju ste pjevali na praizvedbi Opere po Kamovu Zorana Juranića u riječkome HNK?
Upravo zahvaljujući spletu pandemijskih okolnosti mogao sam pjevati u Rijeci. Budući da je otkazan moj nastup u Carnegie Hallu s Bostonskim simfonijskim orkestrom, oslobodilo se vrijeme i prihvatio sam poziv riječkoga HNK da sudjelujem u praizvedbi opere moga dragog profesora opernih uloga na Muzičkoj akademiji Zorana Juranića. Libreto je napisao Janko Polić Kamov za svog brata skladatelja Milutina Polića kojeg je smrt spriječila da sklada operu. Libreto je pronašao Nedjeljko Fabrio, a po Milutinovim skicama Zoran Juranić skladao je fascinantno djelo koje se oslanja na verističku tradiciju. Posebna čast bila mi je nastupiti uz moju profesoricu pjevanja Vlatku Oršanić koja je pjevala ulogu Janka. To je bio prvi put da nas dvoje zajedno pjevamo. Izvedba je bila prilagođena epidemijskim mjerama, orkestar je bio na pozornici, a pjevači na prosceniju. U gledalištu je bilo stotinjak posjetitelja, ali to nas nije spriječilo da se do kraja predamo glazbi.
Davor Schopf, Hrvatska matica iseljenika
