Preminuo je Ilija Letica, čovjek koji je proizvodio 70 posto sve plastične ambalaže u Americi

Hrvatska naseobina u Detroitu i okolici nekoć je bila brojčano velika i djelatna. Tamo su Hrvati pristizali već krajem 19. stoljeća, a kada je Ford otpočeo (1913.) masovnu proizvodnju automobila rabeći „tekuću vrpcu”, brojni hrvatski doseljenici pohrlili su zbog posla u Detroit i relativno brzo se organizirali. Još 1907. utvrdili su ogranak hrvatskoga potpornoga društva (s vremenom nazvanoga Hrvatska bratska zajednica), nešto poslije toga niknula je i katolička župa te ogranci Hrvatske katoličke zajednice, domovi, kulturna i sportska društva…

Nekoliko detroitskih Hrvata postalo je poznato diljem Amerike pa i šire. Na primjer, pjevač Guy Mitchell (Albert George Crnić, podrijetlom iz Mrkoplja); oskarovac u crtanom filmu Joseph Petrović, podrijetlom iz Srijemske Mitrovice; košarkaš Rudy Tomjanović, podrijetlom iz Like; Franjo Vlašić, rodom iz Livna, i sin mu Josip, „osvojili” su Ameriku svojim kiselim krastavcima i kupusom… U industrijskoj proizvodnji bio je poznat John Dražić (Drazick), rodom iz Bribira, vlasnik velike „Northeastern Tool and Die Corp”. A od doseljenika (emigranata) koji su pristigli nakon Drugoga svjetskoga rata, najuspješniji je bio Ilija Letica. On je ostavio trajan trag u Americi i šire u proizvodnji plastičnih spremnika za višestruku uporabu.

Od Tomislavgrada do Amerike

Ilija Letica rođen je 30. studenoga 1933. godine od oca Ante i majke Anđe u selu Kovači, nedaleko od Tomislavgrada (Duvna). Bio je najmlađi od devetero djece u obitelji. Prve razrede škole pohađao je u rodnom kraju. Godine 1947. otišao je u Jesenice, u Sloveniji, i ondje nastavio školovanje do 1951., a tada je s jednim prijateljem pobjegao preko granice u Austriju. Ilija, kao i mnogi drugi, nije htio živjeti u jugo-komunističkoj tiraniji. Bio je željan slobode. Premda je dobio pravo boravka u Austriji, Ilija i njegov kolega pošli su u Njemačku. Ilegalno, naravno!

U Njemačkoj ga je prihvatila američka vojna služba i dobio je politički azil. Tijekom tamošnjega boravka radio je razne poslove i družio se s hrvatskim emigrantima, ali je išao i na tečajeve engleskoga jezika, te uz pomoć katoličke crkvene organizacije pohađao sveučilišni studij iz metalurgije.

Na tečaju engleskoga jezika upoznao je Njemicu Gudrun Röder s kojom se vjenčao 1954. godine u Kaiserslauternu. Prvo dijete (Mara) rođeno im je 1955., a iste je godine mlada obitelj stigla u Kanadu. Ali u njoj nisu dugo ostali. Naime, Ilija je 1957. dobio inženjerski posao u tvrtki „Ford” i pošao u Detroit, a zatim se k njemu preselila i obitelj. Nedugo zatim, iz „Forda“ je Ilija prešao raditi u tvornicu plastike u Greenvilleu, Michigan, jer ga je ta relativno nova industrijska grana zanimala i tu je vidio velike mogućnosti napretka.

Veliki uspjesi

Nakon pomnoga istraživanja raznih poslovnih mogućnosti, Letica je pronašao svoju „nišu” u američkoj industriji. Godine 1967. utemeljio je u Rochesteru, Michigan, tvrtku „Letica Corporation” i dao se na proizvodnju plastičnih kontejnera od pet galona (c. 19 litara), koji se rabe za razne proizvode, od boja i drugih kemikalija do pakiranja prehrambenih proizvoda. Prve velike narudžbe stigle su od proizvođača kiselih krastavaca koji su, na Ilijin nagovor, počeli rabiti plastičnu umjesto metalne ambalaže.

Rasle su potražnja i proizvodnja. Letica je postao jedan od najvećih proizvođača plastičnih spremnika u Americi. Godine 1991. Letičina korporacija pokrenula je odjel za potrebe onih koji se bave uslugama brze hrane i počela proizvoditi čaše, poklopce i druge potrepštine u toj grani poslovanja.

Početkom 21. stoljeća „Letica Corporation” brojila je 13 tvorničkih pogona diljem Amerike, a imala je i licencije u Japanu, Venezueli i Portoriku. Tvrtka je proizvodila oko 70 posto sve plastične ambalaže u Americi.

Domoljubni rad

Ilija Letica nije se bavio, što se zvalo, hrvatskom emigrantskom politikom niti je za to imao vremena, ali nije bio ni apolitičan! Poznavao sam ga od davne 1972. godine i poznate su mi njegove djelatnosti na hrvatskoj njivi. Pratio je događanja među Hrvatima na lokalnoj razini, kao i sve što se događalo u domovini i svijetu. Prividno je bio postrani, ali je pomagao tamo gdje je smatrao da treba pomoći. Nadalje, u američkoj politici bio je vjeran republikanskoj stranci. Poznavao je vodeće ljude te stranke u državi Michigan, a i na federalnoj razini, uključujući i neke od predsjednika. Kao gorljivi antikomunist i antijugoslaven, gdje god je imao prigodu, tumačio je Amerikancima da Hrvati žele slobodu i državnu samostalnost.

Već u listopadu 1989., dakle prije pada Berlinskoga zida (9. studenoga 1989.), Letica je sa suradnicima otpočeo s pripremama na okupljanju domoljubnih snaga u Americi da bi mogli zajednički nastupati pred američkim utjecajnim krugovima u Washingtonu. To je urodilo (i) dvodnevnim skupom, nazvan „Forum on Croatian Affairs” (Park Hyatt Hotel, 26. – 27. veljače, 1990.), kojemu je organizator i sponzor bio sam Ilija Letica. Među prisutnima bilo je američkih kongresnih zastupnika, politologa, povjesničara, a bio je i predstavnik State Departmenta koji je branio politiku čuvanja Jugoslavije. Na kraju drugoga dana bilo je upriličeno svečano primanje u prostorijama američkoga Kongresa na kojem su se okupili brojni hrvatski prijatelji iz američke politike. Tih je dana bio i početak udruge Croatian American Association (Hrvatsko-američka udruga) kojoj je Letica zadugo bio na čelu, a promicala je i branila interese Hrvatske i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Bilo je očito da nadolaze povijesne prekretnice, da je i za Hrvate kucnuo pravi čas. Letica nije čekao, nego se dao na posao. Ulagao je vrijeme i novac. Među ostalim, brinuo se da iz Amerike odu što ugledniji promatrači prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj (travanj-svibanj 1990.) i s njima mladi Hrvati iz Amerike kao prevoditelji. Svemu tomu trebala je logistička priprema, kao i prijevod izbornoga zakona, rezultata i slično.

Nadalje, ne treba zaboraviti da je Letica stajao i iza masovnoga okupljanja Hrvata iz cijele Amerike i Kanade u Washingtonu 26. srpnja 1991. pod imenom „Croatian Peace and Freedom March” (Hrvatski pohod mira i slobode). Okupljanje i govori bili su kod „Washington monumenta”, poslijepodne je povorka otišla pred Bijelu kuću, a predvečer je bila zajednička molitva u Nacionalnoj bazilici Bezgrješnoga začeća. Bili su to dani okupljanja hrvatskih snaga u Americi, a Ilija je prednjačio i nije škrtario.

Ništa nije za sebe tražio

Letica je imao viziju i bio neumoran u radu. To ga je dovelo do velikih uspjeha u poslovnom svijetu. Slično je zamišljao slobodnu hrvatsku državu u kojoj će živjeti slobodni ljudi s vizijom i spremnošću da svojim radom osiguraju bolju budućnost sebi i hrvatskom narodu. Znao je reći: „Što god mogu drugi, možemo mi još bolje!” Ali je relativno brzo shvatio da vladajuća klasa u Hrvatskoj ne dijeli s njim viziju hrvatske budućnosti niti je spremna znojiti se za nacionalne ideale.

Zato je Letica bio sumnjičav prema političarima koji su tada pristizali iz Hrvatske, a i on je njima postao hrvatsko-američka enigma. Nije se ni čuditi. On je bio američki „self-made man”, a na drugoj strani bili su ljudi socijalističke samoupravne „proizvodnje”. Tako je Letica s vremenom postao nevidljiv na pozornici hrvatske zbilje. Nastala je „gužva” pred vratima interesa i slave, a njemu od toga svega ništa nije trebalo. Nije se „gurao” jer ništa od Hrvatske nije ni tražio. Sve je radio iz ljubavi prema slobodi i domovini.

Ilija i Gudrun, koja je i hrvatski lijepo govorila, živjeli su u skladnom braku oko 70 godina. Imali su četvero djece, tri kćeri i jednoga sina. Gudrun je umrla 6. srpnja 2024., a Ilija 2. ožujka 2025. godine.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #dr. Ante Čuvalo #Hrvati u Americi #Ilija Letica