Branka Ćubelić
FOTO: Privatni album
Zbog obitelji je otišla iz Hrvatske, a u nju se vratila zbog sebe – tako bi se mogao ukratko opisati put Branke Ćubelić, Hrvatice iz Australije s kojom smo imali prilike razgovarati u sklopu serijala o povratnicima, a koja nam je dopustila da malo zavirimo u njezin život i sve što ju je obilježilo. A ovu Hrvaticu zapravo je obilježilo puno toga…
Čepin, prekrasno malo mjesto nadomak Osijeka u kojem živi 9.665 ljudi, rodno je i mjesto Mate Topića, mladog Hrvata koji je iz te općine prije skoro osam godina otišao sa svojom obitelji u potrazi za boljim životom. Njegova obitelj taj je novi dom i pronašla u Njemačkoj, u mjestu Lörrach uz samu granicu s Francuskom […]
Sa samo šest godina Branka je odselila sa svojom obitelji u daleku Australiju, iz rodnog Zrina na Banovini, na brodu koji je tamo putovao čak mjesec dana. Što se događalo, započinje nam priču naša sugovornica, ona nije shvaćala…
“Dijete je uvijek sretno tamo gdje ima dom i svoje roditelje. Moja baka je već bila u Australiji, kao i mamin brat. Imali smo već rodbine u Australiji. Meni je samo bilo teško kao dijete to što sam prva naučila engleski jezik pa sam prevodila svojim roditeljima. Sjećam se da sam imala devet godina kada sam s roditeljima išla u banku kako bi oni zatražili kredit, a ja sam im prevodila. Kredit su dobili, valjda sam dobro obavila posao”, ispričala nam je kroz smijeh.
Branka je u Australiji upravo i upoznala svog supruga, Imoćanina koji je kao mladi nogometaš odselio na drugi kraj svijeta. Par je tamo podigao obitelj i proveo brojne divne trenutke, a onda je prije 13 godina njegova tužna smrt Branku nagnala da prvi puta učini i nešto za sebe…
“Uvijek sam svoj život davala za hrvatsku zajednicu i obitelj. Uvijek sam se davala nekome drugome i onda je došlo vrijeme kada sam trebala napraviti nešto za sebe i svoju dušu. Moje su cure to podržale i obje su rekle: ‘Mama, sad je vrijeme za tebe i napravi ono što te čini sretnom'”, ganula nas je Branka.
“Tu sam odlučila naći svoje korijene. U Splitu sam bila pet godina, a prvih godinu dana samo sam ispijala kave. No, to mi je dosadilo jer sam cijeli život promovirala Hrvatsku. Razmišljala sam, što bih ja mogla napraviti kako bih promovirala Lijepu Našu”, istaknula je junakinja naše priče, i otud je došla ideja o luksuznim vjenčanjima za strance u Hrvatskoj.
Dreamtime Events Croatia, kako je naziv tvrtke, već godinama uspješno posluje u Hrvatskoj, a 80 posto klijenata upravo su Englezi. Nema boljeg ambasadora od stranca koji se odluči vjenčati u Hrvatskoj i dovesti još ljudi ovdje, mislila si je Branka, što je i urodilo plodom. Zanimalo nas je kako je ova tvrtka opstala u godinama pandemije koronavirusa, kada je najvećem udaru bio upravo turistički sektor…
“Stajao sam jednog lijepog dana pred HNK-u u Zagrebu, gledao preko puta ŠPU u kojoj sam završio slikarski smjer. Stajao sam praznih šaka u praznim džepovima hlača. Nakon što sam radio dvije i pol godine kao pismoslikar u maloj pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci, i kratko kao pomoćni restaurator u HAZU, bio sam bez posla, egzistencije, […]
“U pandemiji je bilo jako teško. Godine 2019. imali smo 21 vjenčanje, ali slavlja za 2020. i 2021. su morala biti otkazana. Tu smo morale suradnica i ja sjesti i vidjeti kako možemo opstati da možemo dalje raditi. Puno smo toga izgubile, ali nismo zatvorile tvrtku. Ova godina nije bilo puno vjenčanja jer se moja partnerica morala zaposliti, nema dovoljno prihoda. Više smo se prebacile na evente, imamo i nešto vjenčanja za iduću godinu. Ja uopće ne mogu razumjeti zašto mi neke poreze plaćamo. Ja sam za malog čovjeka, daj mu priliku da tu može nešto stvoriti. Lako je meni, došla sam ovdje s novcima, ali hajde kreni iz nule. Oslobodi ga pet godina od poreza, pomogni mu da digne svoju tvrtku. Kada ta tvrtka bude mogla dati neki doprinos, onda će moći plaćati i poreze”, mišljenja je Branka.
Inače, naša sugovornica se može pohvaliti da je potekla iz istog mjesta kao i jedna od najprominentnijih figura hrvatske povijesti – Nikola Šubić Zrinski – iz Zrina. U tom mjestu živjelo se i prosperiralo, sve do 1943. kada je počinjen veliki zločin – ubijeno je 291 ljudi, a žene i djeca bili su protjerani. Iako dan danas de facto stoji kako se nijedan Zrinjanin ne smije vratiti u to mjesto, Branka je probila taj led i ove godine postala prvom župljankom nakon više od 80 godina. Onome tko je naredio tu zabranu ne bi se svidjelo ni kada bi čuo što ova poduzetnica ima u planu sa Zrinom u idućim godinama…
“Baš sam posadila deset tisuća sadnica lavande u Zrinu, očekuje nas veliki događaj sljedeće godine, održat ćemo festival lavande. Osim toga, Zrinska gora poznata je za lovište, ali nemaš gdje prespavati. Priroda je prekrasna, no ne smijemo zaboraviti ni na gotičku crkvu, grob Zrinskih… Tu je povijest, zbog čega bismo htjeli napraviti jedan lovački dom za sve koji žele ići u prirodu”, objasnila je.
Osim toga, Branka je u suradnji s još nekoliko suradnika uspjela napraviti cijelo rodoslovlje Zrina koje sadrži oko 2250 imena…
Postupno i neplanski – tako bi se mogao okarakterizirati povratak više hrvatskih iseljenika s kojima smo razgovarali u sklopu serijala o povratnicima. Među njima je i Marina Deur, Hrvatica rođena u São Paulu koja je podijelila svoja iskustva o povratku 1990., nakon što ju je na preseljenje potaknuo Zagreb kojeg vidjela u svom punom sjaju, […]
“Kupili smo matične knjige, ustanovili gdje su točno kuće bile i gdje su živjeli Zrinjani, gdje su bile škole, tko je gdje imao zemljište…. Gledat ćemo da pronađemo ulagače, baš nakon ove kave idem na sastanak s arhitektom kako bismo napravili projekt kojeg bismo mogli ponuditi investitorima”, otkrila nam je Branka koja je i sama investitor u Zrinu uz još dvoje ljudi, a uz sve to je u planu i otvorenje zavičajne kuće. No, vraćajući se malo unazad, zanimalo nas je – kako lavanda i Zrin idu zajedno?
“Kada imaš malo lavande, ona te smiruje. Želimo da jedna stabljika lavande predstavlja jednog našeg Zrinjana kojeg ne znamo gdje je zakopan”, objasnila je simboliku, dodajući kako bi razvoj Zrina mogao pomoći i lokalnim OPG-ovcima i okupiti ih na jedno.
Puno je ova Hrvatica učinila za Lijepu Našu tijekom cijelog svog života. Kao što je i sama odgajana u duhu hrvatske kulture, isto je prenijela i na svoje dvije kćeri koje se isto trude i sa svojom djecom sada…
“Mi iseljenici imamo tu jednu bolest, a to je nostalgija za domovinom. Svaki dan živiš dva života: jedan je u kući gdje si Hrvat i gdje nema ‘englezanja’, a drugi je gdje si Australac. Svi smo nekako zadržali svoj identitet, a ljubav prema domovini je nešto što se ne može opisati. Čovjek kada živi vani tek shvati da je jedna domovina i svi imamo svoje korijene. Ako čovjek ne zna odakle potječe, on sebe izgubi. Nije teško uklopiti se u neku zajednicu, ali je prava stvar biti vjeran sebi”, dodala je ova Hrvatica.
“Mi smo raseljena Hrvatska jer nas je više van domovine nego unutar nje. Voljela bih našu Hrvatsku vidjeti kao malu Švicarsku, i mi to možemo biti”, podijelila je svoje misli s nama Branka pa nam objasnila što misli da je glavna kočnica razvoja…
“To je ova politika, ljudi na vrhu koji nisu domoljubi i ne rade za hrvatski narod. Hrvatska nikada nije imala toliko iseljeništva u dobu mira kao što imamo sada. Mladi Hrvati se nisu iselili samo zato što nisu mogli živjeti ovdje jer su mogli, već i zbog korupcije. Gledamo naše Slavonce koji prosvjeduju… Dajte ljudi, otvorite oči i srce, teško je to gledati”, naglasila je junakinja naše priče.
Koliko je ova Hrvatica utjecajna, pokazala je i nagrada Croatian Women’s Network – Influential Woman of The Year koju je dobila 2017. godine…
Nakon godina slušanja o zemlji svojih predaka, rodom Čileanka Dragica Vukelić posvetila se promicanju hrvatske zajednice i kulture u dalekom Santiagu de Chile. Uz povremene dolaske u Hrvatsku prema kojoj gaji jake emocije, Dragica je prije nekoliko godina i ispunila obećanje svog preminulog oca Jose: na 300-ak stranica napisala je knjigu nadahnutu njegovim životom. U […]
“Danas imamo priliku vidjeti naše žene izvan i unutar domovine i koliko su one važne. Moja baka je rekla: ‘Žena drži tri ćoška kuće, a četvrti pomaže’. One su možda i pokretači nečega novog u Hrvatskoj i to vidimo sve više svakim danom. Ističu se i prepoznat je njihov rad i znanje. Tako kažem i za dijasporu – vratite se u domovinu, donesite svoje znanje i dajte doprinos društvu kako bi Hrvatska mogla procvasti. Bez dijaspore ništa, ona nam je adut”, zaključila je Branka Ćubelić.
urednik projekta: Ivan Ril
