Dragica Vukelić
FOTO: Privatni album
Nakon godina slušanja o zemlji svojih predaka, rodom Čileanka Dragica Vukelić posvetila se promicanju hrvatske zajednice i kulture u dalekom Santiagu de Chile. Uz povremene dolaske u Hrvatsku prema kojoj gaji jake emocije, Dragica je prije nekoliko godina i ispunila obećanje svog preminulog oca Jose: na 300-ak stranica napisala je knjigu nadahnutu njegovim životom. U 2021. se vratila u Hrvatsku, a nama je ispričala kako je to biti povratnikom u domovini, u kojoj je pritom sve krenulo 1989. godine, kada je prvi puta stigla u posjet…
Postupno i neplanski – tako bi se mogao okarakterizirati povratak više hrvatskih iseljenika s kojima smo razgovarali u sklopu serijala o povratnicima. Među njima je i Marina Deur, Hrvatica rođena u São Paulu koja je podijelila svoja iskustva o povratku 1990., nakon što ju je na preseljenje potaknuo Zagreb kojeg vidjela u svom punom sjaju, […]
“Mjesec dana sam bila i svih mjesec dana sam plakala. Tada su moje tete još bile žive, ali nikada nisu više imale priliku vidjeti mog oca nakon što je otišao iz Hrvatske. One su mi imale prilike pričati iste priče koje sam slušala i od njega”, emotivno nam je rekla Dragica.
Povratkom u Hrvatsku, kaže, posvetila se i brojnim hobijima, poput slikanja, kojima se ranije nije stigla baviti. Veliko nadahnuće joj je i Kosinj, rodno mjesto njenog oca…
“Prvi put kada sam došla u Kosinje bilo je jako emotivno, a jedna susjeda me i pitala: ‘Dragica, kako si?’. Meni nije bilo jasno kako ona mene poznaje, da bi doznala da tamo živi i dalje puno očevih prijatelja. Sada u Kosinje idem napuniti baterije, imam lijep odnos s obitelji. Imam puno nećaka i nećakinja, za njih sve sam plela pulovere”, ispričala je naša sugovornica.
Kao inženjerka prehrambene tehnologije, Dragica je u Čileu godinama radila u državnoj tvrtki koja je omogućavala najugroženijim učenicima besplatnu hranu diljem države. Kasnije se prebacila u privatnike, no u tvrtke koje su i dalje usko bile vezane uz posao koji je voljela…
“Za mene je taj posao bio prelijep. Puno sati sam radila i vrlo intenzivno, ali moja djeca su razumjela da sam morala puno raditi i da je takav moj život. Tako sam uspjela kupiti i svoju kuću, stan na moru… Dobro sam odlučila, opet bih napravila isto”, poručila je.
Kao kćer političkog emigranta koji je nakon Drugog svjetskog rata proveo tri godine u logoru u Njemačkoj, a zatim s 26 godina život započeo na potpuno drugom kontinentu, Dragica je od malena učila što znači biti Hrvaticom…
Tisuće Argentinaca više od 20 godina nakon objave romana Maria Jozefa Ezcurra i dalje uživaju o priči zabranjene ljubavi junaka argentinskog narodnooslobodilačkog rata Manuela Belgrana. No, manji broj ljudi zna kako iza ovog bestsellera stoji pero Carmen Verlichak, Hrvatice koja je godinama živjela u toj zemlji. Donedavno… U sklopu serijala o povratnicima, razgovarali smo s […]
“Moj otac nije znao niti jednu riječ, čak nije znao niti reći bok. Čile mu je otvorio vrata kako bi stvorio obitelj. Mi smo u obitelji oduvijek učili kako Hrvatska postoji, i kada nitko nije znao što je to. Ljudi kada bi čuli da se prezivamo Vukelić, mislili su da smo mi Jugoslaveni, no mi to nismo. Mi smo Hrvati. Kada je Hrvatska postala slobodna, sve je bilo lakše za objasniti. Tata se svakim danom trudio pričati i naučiti nas hrvatski jezik. Za nas koji pričamo španjolski teško je razlikovati slova poput v i b, ili z i s, nama je to svejedno, pa nam je tata objašnjavao kako nije isto reći vrat i brat, to su riječi potpuno drugačijeg značenja”, priznala je junakinja naše priče, a u godinama nakon Domovinskog rata nastavila je putem svog oca…
“Kada je Hrvatska postala slobodna, nije bilo zajednice Hrvata dijelom koje ja nisam bila. Skoro 30 godina radila sam na tome da čuvamo svoju tradiciju i jezik, što je bio veliki izazov. Tata nikada nije izgubio kontakt s obitelji, tako mi je prenio ljubav prema domovini, što mislim da mu je bio i cilj. Dobio je državljanstvo, ali se uvijek osjećao kao Hrvat”, pojasnila je Dragica.
“Ja sam točno znala kada bi on započeo priču s: ‘To je bilo 19…’ da ću tada sjesti u fotelju pokraj njega i saslušati ga”, prisjetila se.
U jednim od takvih prilika dotaknuli su se i toga bi li netko trebao zapisati sve situacije koje je proživio, na što mu je Dragica odlučno rekla: “Tata, ja ću o ovome napisati knjigu”. Prije nekoliko godina ona je i uspjela u svom naumu te u 300-ak stranica prikazala njegov život na papiru, pod naslovom “Sokolovi u mojoj duši”.
“Na početku sam se dvoumila, ali sam si na kraju rekla, pa zašto ne. Moram ljudima pokazati njegovu stranu priče”, dodala je.
Knjiga je ubrzo ugledala svjetlo dana, a Dragica nam je ispričala i pokoju dogodovštinu tijekom prvih mjeseci od objave: “Na prvo predstavljanje u Čileu sam pozvala 70 ljudi, a stiglo je 120. Puno ljudi je došlo, nisam ni imala dovoljno primjeraka. Kasnije se knjiga počela prodavati i u drugim zemljama Južne Amerike, a kasnije sam htjela i napraviti sljedeći korak: prevesti je na hrvatski jezik”.
“Suprug i ja smo rođeni u Venezueli i oduvijek smo htjeli preseliti u Latviju ili Hrvatsku. Svi su nam rekli da smo ludi i da to ne radimo. Vjenčali smo se 1987, dobili prvo dijete pa kupili i zemljište na kojem smo izgradili kuću, sve zbog čega smo morali malo zaboraviti na taj plan. A […]
Dragica je ubrzo pronašla i prevoditeljicu u Hrvatskoj koja joj je u tome i pomogla. Osam mjeseci nakon knjiga je bila i gotova, a jednu anegdotu koja joj se tada dogodila podijelila je s nama…
“S obzirom na to da knjiga ima 300 stranica, mislila sam da ću prevoditeljici plaćati za svakih primjerice 100 stranica. Trebala sam i doći u Hrvatsku, no onda je krenula pandemija i otkazali su sve letove, zbog čega se nismo mogle vidjeti. Kasnije tek kad sam došla sam joj bila objasnila kako joj nisam ništa još platila, na što je ona rekla: ‘Ja radim sa povjerenjem’. Nisam to nikada doživjela, toliko smo bile udaljene i nismo se poznavale, tako da mi je bilo jako emotivno što je ona to rekla”, objasnila je Dragica.
Prva prezentacija održana je u Gospiću, a naša sugovornica se prisjeća kako su brojni istaknuti dužnosnici sudjelovali. Djelo je predstavljeno i u Zagrebu. Nakon toga promocija se nastavila i u Vinkovcima pod simboličnom organizacijom 5. gardijske brigade “Sokolovi”, ali i u Zadru krajem veljače 2021. godine. Tada su i profesori Zlatko Begonja i Ante Gverić poručili kako se radi o knjizi koju se treba smatrati memorijom naroda i sekundarnim povijesnim izvorom…
“Ja sam bila skroz mirna nakon toga, znala sam da sam uspjela ispuniti svoj cilj”, objasnila je.
Sada i njezin sin ima plan doći u Hrvatsku iz Čilea kako bi se bavio dentalnom medicinom, no ti planovi su, kaže Dragica, zasad na čekanju zbog podrobne papirologije. Svima koji se u kasnijim godinama žele vratiti u Hrvatsku, junakinja naše priče pak poručuje da moraju imati pripremljen plan jer, kaže, posao nije uvijek lako naći…
“Stajao sam jednog lijepog dana pred HNK-u u Zagrebu, gledao preko puta ŠPU u kojoj sam završio slikarski smjer. Stajao sam praznih šaka u praznim džepovima hlača. Nakon što sam radio dvije i pol godine kao pismoslikar u maloj pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci, i kratko kao pomoćni restaurator u HAZU, bio sam bez posla, egzistencije, […]
“Moji neki poznanici imaju problema s pronalaskom posla, dosta je komplicirano. Moj sin je primjerice shvatio da bi mu lakše bilo ponovno upisati stomatološki fakultet u Hrvatskoj nego pričekati rješavanje papira. Ja sam mu bila rekla da se nadam da se zbog toga neće razočarati Hrvatskom, no on mi je i sam poručio kako to nije Hrvatska, već sustav. Ja inače imam puno aktivnosti ovdje, od vježbanja dva puta tjedno pa do tečaja engleskog jezika ponedjeljkom. Život mi je ovdje toliko ispunjen. U ovim godinama ja ništa ne organiziram za sutra, živim dan po dan. Tata se možda nije mogao vratiti, ali sam zato ja ovdje umjesto njega”, zaključila je Dragica Vukelić.
urednik projekta: Ivan Ril
