Miroslav Walter
FOTO: Privatni album
Kada biste trebali zamisliti osobu koja može sve, a sve je i učinila, jedan od takvih rijetkih primjeraka svakako bi bio Miroslav Walter. I glazbenik i poslovni čovjek, junak naše priče jedan je od povratnika iz Njemačke koji je cijeli svoj životni vijek radio i živio za svoju obitelj, a u svemu tome pratila ga je glazba, u svim instrumentima i svim oblicima.
Iz obiteljskog doma Anite Prka Đurašić tijekom djetinjstva često su se mogli čuti stihovi Olivera Dragojevića, Mate Kovača, Vice Vukova i ostalih glazbenih velikana iz Hrvatske. Nedjelja je bila dan za odlazak na svetu misu, a ručak bi bio pretežito napravljen prema receptima hrvatskih baka. Jedina razlika, ona koja je i promijenila Anitin život, bila […]
Imali smo prilike razgovarali s Miroslavom, baš u vrijeme njegove pripreme za turneju u SAD-u, u Chicagu kojeg je već kroz gaže imao prilike posjetiti. Kao jedan od povratnika, Miroslav nam je ispričao što ga je prije 30-ak godina nagnalo da sa svojom suprugom preseli u Njemačku, u grad Stuttgart…
“Otišli smo jer sam se tada bavio profesionalno glazbom kao studijski glazbenik, producent, live glazbenik i dobio angažman u Stuttgartu. Naravno, u svakom trenutku boravka u Njemačkoj nismo zaboravili od kuda potječemo, koji su naši korijeni. Uvijek smo planirali povratak u Hrvatsku i to se ostvarilo 2010. godine”, ispričao nam je Miroslav.
Od glazbe do bankarskog sektora
S troje djece i suprugom, naš sugovornik od tada ponovno živi u Zagrebu u kojem je i rođen, a iza sebe ima bogat popis glazbenika s kojima je surađivao, poput legendarnog Olivera Dragojevića i Doris Dragović. A što je to točno Miroslav sve radio?
“Bavio sam se produkcijom, radio na Stojedinici, bio sam autor glazbe i produkcije legendarne Pervanove ‘Serbus dragi Zagreb moj’, godinama svirao sa zvijezdama hrvatske estrade, putovao, svirao turneje. Više se ne bavim aktivno svirkom, tu i tamo. Uskoro ćemo posjetiti Ameriku, svaki puta se veselim vidjeti drage mi prijatelje u Chicagu”, otkrio je naš sugovornik, istaknuvši da je glazba bila njegova prva, najveća ljubav i takva je ostala do danas…
“Trenutačno me ispunjava to što pišem glazbu sebi za dušu, za festivale, od tamburaške do filmske glazbe. Veliko je zadovoljstvo kada čovjek više ne živi od glazbe, pa može raditi isključivo sebi za dušu ono što mu se prohtije, bez podilaženja bilo kome”, naglasio je.
Televizijski i filmski redatelj Ljubo Josip Lasić, rođen 1971. u Clevelandu, vratio se u Hrvatsku. U intervjuu za Hrvatsku maticu iseljenika govorio je o razlozima odlaska svojih roditelja u dijasporu, odrastanju u Americi, bavljenju filmom, ljetovanju na jednom posebnom otoku i novim projektima… Zašto su Vaši otišli u Sjedinjene Američke Države? Razlozi su bili ekonomski […]
Kako je kazao, uz sve nije htio zanemariti ni svoje obrazovanje, pa je tako u 50-im godinama života odlučio i upisati fakultet, kojeg je nedavno upravo i završio u roku – mahom s peticama!
“Cijeli život sam ulagao u svoje školovanje i evoluiranje znanja. Radio sam u Daimler AG u menadžmentu kao specijalist kvalitete gotovih automobila S Klase, čovjek koji je zadužen za optimiranje poslovnih procesa te vrhunske kompanije. Također sam radio kao menadžer, voditelj inozemnih tvrtki u Republici Hrvatskoj”, prisjetio se.
No, povratak za Miroslava nije bio lagan. Nakon više uspona i padova, trenutačno radi u bankarskom sektoru, a njegova djeca školuju se u Zagrebu, gdje planiraju i ostati. Kako nam je rekao junak naše priče, cijela obitelj zadovoljna je životom u Hrvatskoj, a zahvalni su što su imali prilike dio života provesti i u Njemačkoj…
Hrvatska ‘za navek’
“Živimo skromno, normalno, samozatajno, ja osobno volim vožnju tramvajem na posao… Djeca su ovdje diplomirala i ne planiraju odlaziti van Hrvatske, premda su rođena u Stuttgartu i tamo odrastala do gimnazije. Djeca vide više prednosti života ovdje, nego u Njemačkoj. Uživaju u druženjima s prijateljima, kavama, blizini mora, Sljemenu”, naglasio je.
“Ovo moram reći. Veoma sam zahvalan na svakoj minuti provedenoj u Njemačkoj, korektnosti tih ljudi, prijateljstvima koja su ostala tamo. U 20-ak godina nismo doživjeli niti jednu jedinu neugodnost od bilo koga, jer smo se vrlo brzo asimilirali u njemačko društvo. Poštovali smo pravila ponašanja, red, rad i disciplinu zajednice, naučili vrlo brzo njemački jezik, i to su Nijemci izuzetno cijenili i objeručke nas prihvatili. Njemačka nam je omogućila da sredimo našu egzistenciju jer smo iz radničkih obitelji i nismo imali previše materijalnoga, da s pametnim razmišljanjima, radom, zalaganjem, ulaganjem, naša obitelj može jednom pomisliti i na povratak. U Njemačkoj obični čovjek ima jednostavno uz sve mane njihovog društva veći osjećaj pravednosti za razliku od našeg društva. Mislim da naše društvo napreduje, ali mislim da nedovoljno brzo, moglo bi i moralo biti brže”, priznao je Miroslav.
Joao Miklos rođen je 1910. godine u malom slavonskom mjestu pokraj Našica. Školovanje je započeo za vrijeme Prvog svjetskog rata, najprije u mađarskoj obrazovnoj ustanovi, a zatim ga je njegova majka premjestila u hrvatsku školu u Đurđenovcu. S odličnim uspjehom završio je građansku školu, nakon koje je kao 15-godišnji dječak s obitelji iselio u Sao […]
A na pitanje u povratku u Njemačku, naš sugovornik je iskren: “Samo kumovima i prijateljima u posjet! Vrlo rado dođem u Stuttgart jer je to moj drugi grad, poznajem svaki ugao, svaku ulicu, djeca su mi rođena tamo, puno me stvari veže za njega. Toliko toga sam lijepoga doživio tamo i nikada neću zaboraviti. Ali, s druge strane, Hrvatska, Zagreb i Supetar su moji prvi odabiri, ‘za navek’.
urednik projekta: Ivan Ril
