Izgubljene jeseni
FOTO: Pixabay
Geneva on the Lake
Zeleni, plavi i sivi val
Pljušti na žal
Pokrit algama.
U krošnjama bujnih prastarih stabala
klikće ljeto u zanosu.
I svaki ovaj val
što se kao neman
orljavom i bijesom pun pjene
ruši na pješčani žal
u svakome svome nanosu
donosi alge zelene.
Vrisak je jezera ispunio zrak
i vjetar već urla cijelu noć i dan
dok ne smalakše pod podnevnim suncem.
Smeđa, brončana i bijela tjelesa
kroče na plaži.
Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njezinoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni. Razmijenile smo poruke noć prije, a čak sam planirala posjetiti njezino rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu. Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami […]
Pjevam himnu dokonici,
Odmoru, miru i plandovanju,
Odahu od zaprašenog zraka velegrada.
Oboje zurimo u podnevno sunce
kroz zelene naočari
u kojima se odrazuje cijeli Erie.
Svaka ova sunčana zraka
što miluje tjelesa
toplinu širi.
Život pun je čari
u ovom dokonom podnevu
i mirnom sjevernom zaljevu.
Nek živi sloboda, ovaj mir i ljeto,
Nek živi zemlja nova, koju sretan sretoh.
Nek žive ovi veliki valovi jezera,
I ovo sunčano, mirisno podne!
Pjevajte, šumite, bučite i urlajte vali
Pješčanih jezerskih žalova
Himnu zahvale Gospodinu!
Za snimanje zvučnog albuma Zipčica (Interpublic, Zagreb, 2011.) hrvatskih božićnih i trikraljevskih napjeva, motivirao me odaziv publike na prigodnim koncertima koje sam sama ili s pratećim glazbenicima klaviristom Matijom Dedićem, violončelistom Stanislavom Kovačićem, basistom Mladenom Barakovićem, tamburašem Antunom Božićem i udaraljkašem Brankom Trajkovom, održala u posljednjih dvadesetak godina diljem Hrvatske. Na poticaj 2010. godine dvojice […]
Izgubljene jeseni
Ovi su vjetrovi vrisak srca nad izgubljenom toplinom.
U ovim kišnim noćima žuto lišće sa stabala leti
na samotnu aleju.
U ovim noćima često se svatko sjeti
obranih polja što zimu čekaju
daleko preko mora, tamo u Hrvatskoj…
U magli leže vlažna polja s bundevama,
u zrak kukuruzne stabljike tako golo strše.
Mrazovi se povlače po uveloj travi,
magla je pala po Savi, po Dravi.
O, Hrvatska naša, koja je ovo jesen
daleko od mirisa Tvoje grude, vlažne, krvave i drage?
Samotna su polja, pusta strništa i domovi,
a tvoja su djeca danas u Americi, Kanadi, Argentini,
naseljenici sviju zemalja, mornari sviju oceana,
noseći u sebi dio Tvoje velike kobi.
Ovo su hrvatske jeseni tužne.
Oj jesenske duge noći
kad mnogima više neće dragi doći…
Jer tisuće mnoge leže u zemlji nepoznatoj.
I mrtve oči sanjaju o nekadanjim jesenima.
Doskora bit će konac desetljeća
od kobnog jednog hrvatskog proljeća…
I u grobuneka bude okrenutomoje licei moje tijeloprema istoku,prema suncu. Ni sjenka, ni oblak,niti ikakav izgovor lakne smiju usmjeritimoju rakuprema zapadu. Ja sam uvijek vjerovao u život inisam nikada izgubio nadu imena. Tako zapjeva Lucijan Kordić glasom jedne od svojih posljednjih pjesama “Na raskrsnici” u neobjavljenoj zbirci “Moj žurnal” (Široki Brijeg, 1992.) koja je nastala […]
A mi smo danas ovdje.
Dašak je jeseni s Velikih Jezera donio pozdrav
studenih krajeva iz kanadskih ravni.
I svake noći vihor s jezera najavu jeseni puše.
Valovi su odnijeli ljetni pijesak s obala;
i stalno buče da su prestali mirovi.
U noćima ovim će jesen u naše duše
Donijeti sjetu zbog izgubljenih jeseni kod kuće.
Hrvoje Ledenički, Cleveland, Ohio, 1954.
