U predvečerje rata
FOTO: Privatni album
U Australiji je Mildura poznata po svom slatkom grožđu i dobrim vinima, a nama je poznata prije svega po naseobini Međimuraca koji su davno u tom gradiću počeli stvarati svoj drugi dom.
Zanimljivo iseljeničko pismo s početka prošlog stoljeća objavljeno je u zagrebačkom listu “Hrvatski narod”, koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Tiskano je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom “Ljudi ne idite u Ameriku!”, a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti […]
Jedan od njih, Ivan Dolenec rodom iz Donjeg Vidovca, živi je leksikon podataka o razvitku mildurske naseobine Međimuraca.
Mnoga saznanja o tome crpio je iz vlastitih iskustava jer je kao dugogodišnji predsjednik i tajnik zavičajnog kluba u Milduri, voditelj radio-sata na hrvatskom jeziku i organizator brojnih priredbi naših iseljenika, uvijek bio na čelu svih aktivnosti.
Kada je Ivan Dolenec došao u Australiju imao je nepunih 17 godina. Sjeća se da je rodni Donji Vidovec napustio točno 24. siječnja 1938. Otišao je starijem bratu Josipu, koji je u Milduri živio još od 1927.
Osim što je za vrijeme rata proveo tri godine i devet mjeseci u australskoj vojsci, sve ostale “iseljeničke godine” Ivan je radio u svom vinogradu i – kako nam piše u jednom od posljednjih pisama – “uzgajao vinovu lozu, slatko grožđe i vino i tako ja se ne sjećam u mom životu puno dosadnih sati jer nisam imao vremena za njih”.
Prebirući po uspomenama iz prošlosti, Ivan je našao jedno pismo koje je prije 82 godine dobio iz rodnog Međimurja.
Pisao ga je njemu u Australiju stariji brat Franjo iz Donjeg Vidovca. Brinuo je za mlađeg brata daleko u tuđem svijetu, savjetovao ga, ali i informirao o događanjima u domovini u predvečerje svjetskog rata. Uostalom, evo tog pisma u izvornom obliku:
Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana. Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje! Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović. “Dragi moj sinko, Primili smo tvoja pisma. […]
“D. Vidovec, 10. IX. 1939. – Dragi Ivane! Evo, ja sam se opet vratio iz vojske ali ne znam kako ću dugo biti ovako miran, pa prije nego li me možda opet pozovu, hoću Te lijepo pozdraviti i želim Ti od Boga mnogo dobra. Sigurno znaš, jer znam da baći (Ivanov brat Josip) čita novine, da se u svijetu opet stvorilo neprijateljstvo, i počeli su razgovarati topovima i avionima, i da opet prijeti svijetu opasnost ali daj Bože da te opasnost i tamo prestane gdje je počela a ne da se širi po čitavom svijetu, jer dobra neće sigurno ništa donijeti. Mnogi prijašnji Tvoji drugovi nalaze se sada u zemlji gdje je ovaj rat započeo, misleći jadni mladići da će nešto zaslužiti, a evo već su se pomalo počeli vraćati…
Koliko znamo i tu nije posve mimo, ali Vi ste ipak daleko i Vas ne može ta nesreća u tolikoj mjeri zadesiti, sprem mislimo i nadamo se da neće ni ovdje biti tako opasno. Znam da Te sigurno zanimaju prilike i politika u našoj zemlji, jer znaš kakove su borbe bile kada si bio doma, a baćiju to nije tako poznato pa im nisam ni opisivao. Vlada se sada promijenila, a Stojadinović je još u zimi propao, sada je naš vođa dr. Maček potpredsjednik vlade sa još 4 hrvatska ministra a mi imamo posebno Banovinu Hrvatsku kojoj je na čelu ban dr. Ivan Šubašić koji je radio sa dr. Mačekom. Banovina Savska i Primorska su se ujedinile i još k tome 8 kotara, pa se to zove sada Banovina Hrvatska. Ona će biti još veća kada se pitanje potpunoma riješi. Izgleda da će se sada prilike i ovdje srediti samo ako bude mir u svijetu, pa će onda i ovdje biti malo bolje. Sada bude u Zagrebu ‘Hrvatski sabori’ tamo će se odlučivati o sudbini Hrvatske.
Ali ipak najbolje je tu kod Vas, najmirniji je život kod Vas, samo daj Bože da tako ostane. Ne znam ti što još pisati, jer će Vam sigurno svaki nešto napisati, samo Ti kažem budi dobar i marljiv, piši malo gušće, nemoj dom zaboraviti, nemoj roditelje zaboraviti… Kada će Ti biti lijepo sjeti se i nas koji si ne možemo to priuštiti pa nam više napiši kako je tu jer znaš da mnogi pitaju pa nam je onda teško kazati da već davno nismo ništa dobili. Kaži baćiju i nevjesti neka i oni malo češće pišu, znam da imate toliko vremena a i pisma nisu tako skupa. S tim Te pozdravlja Brat Ti Franjo.
P. S. Piše nam nevjesta da sada nisi stalno kod njih, pa Te sada ne može baći opominjati i paziti na Tebe. Zato se pazi i čuvaj si zdravlje, nemoj vrući vode piti, ili vrući u hladovinu leći, jer time najlakše zdravlje izgubiš a bez zdravlja je svaki siromah. Zato čuvaj si zdravlje jer ono je najskuplje i najviše vrijedi. Dolenec Franjo”.
Knjiga “Rosa Yagan Miličić – posljednja karika” od 1984. godine u Čileu je doživjela četiri izdanja. Riječ je o djelu koje je prevedeno i na kineski jezik, a životnu svakodnevicu Rose, žene ptice, posljednje pripadnice indijanskog plemena Yagan s Ognjene zemlje, uprizorilo je i čileansko nacionalno kazalište. “Priča je izvorna i bez sadržajnih pretjerivanja. Iz […]
Kada je ovo pismo stiglo do Australije, svijetom je već harao požar velikog rata. U Milduru su sve rjeđe dolazile vijesti iz zavičajnog Međimurja pa je možda i zato Ivan Dolenec sačuvao bratovo pismo.
Nenad Gol, Hrvatska matica iseljenika
