Moramo biti bolji od boljih
FOTO: Privatni album
Biti najmanji, najslabiji i najmalobrojniji posebno je iskustvo koje kroz svoj život svi mi u jednom trenutku doživimo. Svi smo se našli u položaju da vodimo naoko izgubljenu bitku, suočavamo se s nadmoćnim protivnikom ili izrazito nepovoljnim spletom okolnosti.
Osmi je ovo članak koji objavljujem za portal Dijaspora.hr, za svoju bezimenu kolumnu. Polazna zamisao bila je progovoriti o našim manama i slabostima, tako da prosječno upoznat čitatelj dobije i neku drugu, alternativnu sliku o aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod. Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna […]
Međutim, slabiji i malobrojniji često u sebi nađu unutarnju snagu pa pobijede snažnije i veće od sebe.
Kao slabiji tim koji redovito odigra utakmice života kada se bori protiv nemjerljivo jačih momčadi, prikaže svoje najbolje izdanje, često i iznenadi i pobijedi samouvjerenog velikog protivnika. O njima se tada pišu pjesme i hvalospjevi, a kroz povijest se govori s poštovanjem.
Jednom davno, pametan čovjek mi je pričao o određenom načinu življenja u mješovitim zajednicama. Način natjecanja koji se neminovno javi kada na užem prostoru obitavaju različite skupine. Prije ili kasnije među tim zajednicama se javi nadmetanje koje se kasnije proširi na skoro sve dijelove života. Izgled i urednost naselja, veličina i ljepota kuća, školski uspjesi, broj profesora, liječnika i inženjera, rezultati sportskih društava, sve to postaje predmet natjecanja.
S druge strane, više od dičenja uspjesima, svaka zajednica se još više trudi sakriti svoju sramotu i bruku, događaje koji bi okaljali obraze njenih pripadnika i zajednice uopće. Između sebe gledaju utjecati na one sklone nepodopštinama da ih ne sramote pred drugima. Kao i svako drugo nadmetanje i ovo doprinosi napretku svih zajednica koji u krajnjoj liniji unapređuje cjelokupno društvo.
Poseban slučaj života mješovitih zajednica je kada je jedna skupina osjetno brojčano manja od drugih. Jedan takav slučaj nekad je postojao u blizini Jajca. Mala zajednica od 500-ak Hrvata živjela je prije posljednjeg rata u Mrkonjić Gradu. Bio je to karakterističan primjer manjinske zajednice koja se iz petnih žila trsila dokazati svoju vrijednost u negostoljubivom okružju. Ova hrvatska zajednica vjernika katolika nije mogla računati na pomoć države i društva. A nisu je ni tražili. Sve što su imali izgradili su sami. Redom zanatlije i obrtnici, vrsni majstori i vrijedno radnici koji su svaki novčić stekli sa svojih deset prstiju i u znoju svog lica. Zajednica je bila brojčano mala, ali homogena. Pomagali su se među sobom i, na čuđenje svojih susjeda, napredovali u svakom pogledu.
Zajedno su jedni drugima gradili kuće. Radom, savjetom i novcima priskakali u pomoć, zajedno se radovali i tugovali, plakali i smijali se. Iznjedrila je zajednica i intelektualce, i svećenike, i brojne školovane i uspješne ljude. Uspjesi ove zajednice uveliko se nadmašivali njezinu brojnost. Nije bilo neradnika i zgubidana, a sramotu skoro da i nisu morali skrivati jer se i ne pamti da je neki Hrvat u Mrkonjiću prenoćio u zatvoru.
Zajedništvo Hrvata pozitivno se prelijevalo i na cijelu zajednicu. Crkveni pjevački zbor je tako prepakiran u gradski zbor pa je osvojio prvo mjesto među amaterskim pjevačkim zborovima u Bosni i Hercegovini. A pjevali su skoro isti ljudi, uključujući i zborovođu. Mi, Hrvati iz Jajca, bili smo ljubomorni na zajednicu iz Mrkonjića jer nismo bili ni približno složni ni uspješni, a bilo nas je više i imali smo više.
Primjer nekadašnje hrvatske zajednice u Mrkonjić Gradu oslikava današnji položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. BiH je također mješovita zajednica, a Hrvati su daleko najmalobrojniji. Ukratko, malo nas je i to moramo nekako nadoknaditi ako želimo opstati.
Brojne su nelogične, neobjašnjive i običnom umu nedokučive stvari vezane uz ove naše prostore na kojima evo već stoljećima više ili manje uspješno obitavamo. Jedna od njih je svakako misterija kako smo uopće mi, Hrvati, ovdje opstali. Od stoljeća sedmog, otkad smo se ovdje nekim spletom okolnosti doselili, mi se od tada i iseljavamo. Odlazili […]
Hrvati nemaju brojčanu nadmoć i tek u malom dijelu države imamo većinu nad drugima. Ne možemo računati na brojnost. Hrvati dakle nemaju komociju biti lijeni, neuki, nesposobni i nestručni, jer u aktualnoj konkurenciji kao prosječni ne možemo opstati.
Naša nada može biti isključivo izvrsnost. Moramo biti bolji od boljih. Moramo biti najbolji. I ništa manje od toga. Ako već nemamo kvantitetu, onda nam je jedini spas u kvaliteti.
Naše škole stoga moraju biti najbolje, a naša sveučilišta najcjenjenija. Naše tvrtke najuspješnije, naše ustanove najučinkovitije, naši javni službenici i politički dužnosnici najsposobniji i najodgovorniji prema zajednici koju zastupaju. Najmanji uvijek moraju biti daleko najbolji da bi se održali i uspjeli.
Nastavnici djeci moraju dati istinsko znanje a ne petice bez podloge koje se na prvom stvarnom životnom ispitu rasprše kao mjehur sapunice. Nećemo uspjeti ako se na fakultete ne budu upisivali najsposobniji, ako naši liječnici ne budu najbolji i ako nam tvrtke ne budu vodili najsposobniji inženjeri i ekonomisti. Najbolje kadrove možemo imati samo ako isključimo nepotizam i korupciju. Samo tako i nikako drukčije mi možemo opstati u negostoljubivom ili još češće neprijateljskom okruženju Bosne i Hercegovine.
Što svojoj djeci možemo ostaviti mi koji nemamo imetke i milijune? Za početak možemo i moramo ih naučiti kako se može opstati i trijumfirati u stvarnom svijetu. Posebno svojim primjerom im podići ljestvicu znanja, stručnosti i moralnih vrijednosti kako se ne bi navikli na prosječnost.
Ništa dobro ne dolazi samo od sebe. Za sve dobro se moramo itekako potruditi, dati sve od sebe. Loše stvari imaju naviku dolaziti same od sebe. Za neuspjeh se ne moramo nimalo truditi. Jedinicu u školi možemo uvijek dobiti i bez imalo učenja. Za ležati u kući, gledati televiziju i dangubiti nije potrebna neka velika naobrazba, a ni trud.
Ne bez razloga, ono dobro se uvijek nalazi gore i za uspjeh se treba penjati. Put prema uspjehu je uvijek penjanje koje je teško. Lako je pasti a još lakše ostati dolje i nikada i ne pokušati. Put ka uspjehu je težak i naporan, pun odricanja i žrtve. I muke. I sav trud nije uvijek jamstvo uspjeha, ali je nužan preduvjet i bez truda nemamo nikakvu šansu za uspjeh. Hrvati kao najmanja zajednica moraju uložiti puno više truda od drugih. Naši stručnjaci moraju biti daleko najbolji jer na svakog našeg dolaze deseci drugih. Samo izrazito bolji, naši pojedinci se mogu istaknuti.
Naporan trud i rad, odricanje, zajedništvo, a prije svega poštenje i čestitost skup je osobina koje nas mogu povesti ka napretku. Bez njih, utapamo se u prosječnost okruženja i kao najmanji gubimo identitet i nestajemo.
U posljednje se vrijeme iz BiH čuju brojne kritike prema EU. Kritike se tiču navodne „izdaje“ prema BiH, a dolaze uglavnom od bošnjačkih političkih i intelektualnih krugova. Ta navodna „izdaja“ izgleda tako da su Europljani od BiH tražili brojne ustupke uz obećanje da će njihovo ispunjavanje voditi ka članstvu u EU. Neki radikalni bošnjački komentatori […]
„Ne znati, ne moći i ne htjeti je lako. Teško je znati, moći i htjeti“, riječi su ovo uz koje sam odrastao, a govorio mi ih je moj otac. Govorio bi mi to svaki puta kada bih izbjegavao obaviti neku zadaću ili se izmotavao kako nešto ne znam raditi samo kako bih pobjegao negdje s društvom. Danas znam da je moj otac bio u pravu. Teško je reći znam i mogu i hoću i time pristati na neku obvezu, uzeti na sebe odgovornost. Upravo ovo su vrijednosti koje i mi moramo prenijeti na svoja pokoljenja. Čovjek koji zna, može i hoće je nezaustavljiv i nepobjediv.
Možemo li to?
