Ante Pranjić
FOTO: Domovina
U nedjelju 2. svibnja 2021. godine zauvijek nas je napustio dobri duh i dobri čovjek Ante Pranjić. Rođen je 18. rujna 1942. u selu Grobarica u Bosni i Hercegovini i bio je drugo dijete od sedmorice sinova svojih pokojnih roditelja Nikole i Anđele Pranjić. Obitelj je 1950. preselila u Ivankovo blizu Vinkovaca, gdje je Ante završio osnovnu školu. Radio je na željeznici, a vikendima je igrao nogomet za mjesni klub „Bedem.“ Bavio se i glumom u amaterskom društvu u Vinkovcima.
U posljednjih nekoliko mjeseci na Faceboku i raznim internetskim portalima osvanuli suvideozapisi koji su dosad bili nepoznati, a vezani su za akciju Oluja. Još veće iznenađenje bilo mi je kada sam shvatio da je autor tih zapisa jedan Hrvat iz Sydneya, koji u Australiji živi i radi već više od 30 godina. Bio je sudionikom […]
U svojoj 21. godini 1962. upoznao je Zorku Bulajić i godinu dana nakon toga su sklopili bračnu vezu. Iz njihova zajedničkog života rođeno je četvero djece: najstariji sin Zoran (1963.), Zvonimir (1965.) i blizanci Zdenko i Zdenka (1972.). Mala Zdenka je na veliku žalost roditelja i starije braće preminula četiri dana poslije rođenja.
Pokojni Ante je s obitelji doselio u Sydney 1973. gdje je već od 1970. živio njegov brat Zvonko. S bratom je počeo raditi na građevini, a nogomet je napustio pa je neko vrijeme bio trener mladih hrvatskih talenata u Hrvatskom klubu „Kralj Tomislav“ u Edensor parku. Druga njegova ljubav bila je gluma, imao je nevjerojatan talent i njome se amaterski bavio više od dva desetljeća u Hrvatskom dramskom društvu „Sydney“ s kojim smo obišli skoro sve hrvatske zajednice u Australiji.
Za pisca ovih redaka čovjek je najveća i najviša vrijednost, veće titule od biti čovjek na ovome svijetu nema. Ja sam to, na svoju sreću, doživio s pokojnim Antom. Samozatajan kakav je bio, Ante je živio svoj život raznolikošću življenja, volio je – uz pjesmu, šalu, glumu, nogomet, ljudsko druženje i zabavu uz harmoniku i pjesmu – slobodu iznad svega. Bio je pošten, čestit i nesebičan čovjek. Laičkim rječnikom ili pučkim jezikom to bi se reklo da je bio poštenjačina i ljudina. U te njegove ljudske odlike uvjerio sam se na našim vožnjama na probe i s proba na relaciji Sydney – Wollongong – Sydney. I to su razlozi zašto ga ne mogu samo tako lako pustiti da ode svojoj Zorici na vječni počinak na onom drugom svijetu.
Pokojni Ante nije glumatao ili neuvjerljivo i loše glumio povjerenu ulogu. Tumačio je svoje uloge u našim hrvatskim amaterskim dramskim društvima u Sydneyju pravo glumački: odrađivao je posao iskreno i savršeno, bio je glumac snažne osobnosti, dojmljive pojave, mogao se i znao poistovjetiti govorom, mimikom i gestom s likom kojeg je glumio. Osim toga, u samo tjedan dana mogao je napamet naučiti više od 20 stranica teksta. Njemu na pozornici nije trebao šaptač! Nikada neću zaboraviti njegove uloge u dramatiziranom djelu Mile Budaka „Opanci dida Vidurine“ u kojem je savršeno glumio dida Vidurinu, ili njegovu ulogu u dramoletu „Djedova priča“ autora ovih redaka. Ovdje ću prenijeti jedan odlomak „Djedove priče“ s njegovom unučadi Ivanom i Zrinkom.
(Ivan i Zrinka sjede za stolom i rješavaju svoju domaću zadaću, svoj domaći uradak koji su dobili u školi. Oni crtaju, pišu, brišu… i ponekad nešto progovore međusobno ili pak dobace po koju riječ i djedu Anti koji sjedi nedaleko njihova stola u naslonjaču među hrpom hrvatskih novina i nekoliko knjiga. Djed ponekad poluglasno čita, ponekad samo miče usnama pa to izaziva čuđenje i ljutnju, a ponekad i lagani smijeh, kod njegove unučadi.)
U petak navečer nazvala me prijateljica Anita i u razgovoru smo spomenuli australski grb na kojemu klokan i emu drže štit s amblemima šest naših država. Pitala me znam li da je grb izvorno dizajnirao jedan Hrvat, koji je negdje u Victoriji imao poznatu vinariju s golemim vinogradima. Raspitivala se o temi jer je željela, […]
IVAN (crta i boja hrvatsku zastavu s grbom pa upita djeda): Dida, kome ti čitaš, sebi il’ nama?
Can’t you read silently just for yourself!?
Smeta nam taj tvoj muttering i rustling… Okay dida!?
ZRINKA: Yeah, please dida, can you read just for yourself…
U sebi čitaj… So we can do our homework.
DIDA: (s laganim osmjehom na licu…): Okej, okej, dico moja, samo vi radite i učite… Dida će vas poslušati. Ju đust du jur vork… Ja ću čitati kada vi odete spavati ili kada odete u školu sutra, ima dida vrimena za čitanje…
Dida hez tajm for riding…
IVAN: Dida, kako to da ti uvik čitaš samo hrvatske novine i knjige?
You never read English books… Newspapers sometimes, but I never see you reading English book!
ZRINKA: Yeah, dida, how come you always read Croatian books and newspapers?
DIDA (dida ustane iz svoje stolice, stavi jednu ruku na rame unuku, a drugu na rame unuci): A čitam ono što znam čitati, nije vam moj engleski tako dobar da bih ja čitao knjige na njemu… Maj Ingliš iz veri pur for riding buks…! Ja volim čitati… Čitajući prikupljam znanje, upoznajem svit oko sebe i pratim što se u njemu događa. U nas se Hrvata uvijek govorilo da je knjiga čovjeku najbolji prijatelj… I da čovik vridi onoliko koliko zna…
Ju anderstend vat dida sej. Ju no, čovik vridi onoliko koliko zna…
Danas je to sve drukčije, sve se prominilo osim Božje riči…
Misle ljudi da je bogatstvo u novcu, a ne u znanju. Vaš je dida staroga kova… Ja više volim znati nego imati!
Enivej, danas vam je sve naopako…! Evriting iz apsajd doun todej…
ZRINKA (svome bratu): Dida is really funny. You ask him a simple question and he goes on talking, and talking forever.
IVAN: Dida is a very good story teller… I love his stories, I love to listen to him (onda se okrene didu)… Eh, dida, ‘el tako?
DIDA (zamišljeno): Što to veliš, sinko, nešto o nekoj štoriji? Ne čuje dida dobro pa se ne uputi svaku!
Didas hiring bed… (pokazuje prstom na uho)
IVAN: Ja kažem Zrinki da ti znadeš dobro pričati i da ja volim to slušati.
I just told Zrinka that you are a very good story teller and how much I like listening to you.
DIDA: Ee, moj Ivane, to mene samo ponekad obuzme neko dobro raspoloženje… Kako vi to na engleskom kažete gud mud, onda se upustim u neka razmišljanja pa iz ti razmišljanja se rode i neke priče…
Često razmišljam kakav bi mi život bije da nikada nisam doša u Australiju!?
Pa mi onda nekada dođe napamet da bi sutra otiša odavde u Hrvatsku… Da nema vas, i druge unučadi!
Sometajm I tink I vant tu go end liv in Croatia… Ju kip mi hir!
ZRINKA: Dida, ali ti si u Australiji već dugo… Više od pedeset godina…
But, dida, you say that you live in Australia for more than fifty years already…
Gospodina Brunu Milića posjetio sam u njegovoj obiteljskoj kući u Mortdaleu, u južnom dijelu Sydneya. Povod mog dolaska bio je upoznavanje sa skorim izdavanjem njegove druge knjige “Bijegom do slobode”, čija će promocija uslijediti za koji tjedan. Bruno Milić rođen je u ribarsko-ratarskoj obitelji 10. svibnja 1934. godine na Dugom otoku, u mjestu Sali, čiji […]
IVAN: Yeah, dida, kako ti to govoriš ka’ da te ništa ne konekta za Australiju?
Dida, you speak as if nothing ties you to Australia!
DIDA: Nije bome baš tako. Kažem, da mi nije vas… A i Australija je dobra i lipa zemlja, sve što sam napravio u životu stvorio sam ovdje u Australiji. Sve to jest, ali najslađi vam je zrak, voda, zemlja…, i sve drugo, tamo di se čovik rodi, ondje gdje ste prvi zrak udahnuli, vode se po prvi put napili, plodove one zemljice kušali… To vas, dico moja, osvoji, priuzme i tome se više ne možete oteti do kraja ovozemaljskog života! To vam dođe nekako kao pupkovina ili pupčana vrpca koja se prereže i onda se odjeli dijete od majke, ali unatoč tome veza između djeteta i majke uvik ostaje… Ne znam razumijete li vi što ja želim kazati?
Ju andersten vat aj sej?
IVAN: Hmm, to j’ jako zanimljivo, dida. Nismo nikad pomišljali na tako jaki connection između tebe i Croatia…
ZRINKA: What you told us is very, ver interesting. We never thought about a such strong bond between emigrants and their country of birth…
DIDA: To vam je tako, dico moja. Vama je australski zrak, voda i zemlja ono što su meni hrvatski… Ali tu su i hrvatski geni, nositelji nasljednih svojstava, koji vas pobuđuju da navijate za Gorana Ivaniševića u tenisu, Bobana i Šukera u nogometu, Janicu Kostelić u skijanju… Vi ste i Australci i Hrvati. Sve ja to dobro razumim, a vi ćete, ako Bog da, bolje razumiti kada budete mojih godina, samo dida tada više neće biti među vama da bi to mogao čuti… Dets hau it is!
A ima tu još nešto drugo. To je ono pitanje: Je li pravi dom ili domovina čovjeku ono što osjeća u svojoj duši, ono što mu njegova nutrina nalaže, ili je to njegov fizički smještaj, njegovo tjelesno prebivalište… Je li dom ili domovina tamo gdje je tijelo ili je tamo gdje mu srce i duša nalažu? (…)
Rijetki su primjeri iz povijesti kada su se veleposlanstva otvarala godinama prije osnivanja država ili nacija koje bi predstavljala. No, upravo to se dogodilo za vrijeme bivše Jugoslavije u glavnom gradu Australije. Naime, na sam nekadašnji Dan Republike, 29. studenoga 1977., naši ljudi u Canberri utemeljili su hrvatsko veleposlanstvo s Marijom Dešpojom kao otpravnikom poslova […]
Priča ne prestaje ovdje, ona se nastavlja… Možda je negdje jednoga dan cijelu objavimo. A tijelo i duša pokojnoga Ante našli su svoj vječni počinak ovdje u Sydneyju u Australiji. Neka mu australska gruda bude lagana. A od mene mu ljudska zahvalnost i pokoj vječni od Gospodina!
Luka Budak, Domovina
