Connor Vlakančić
FOTO: Privatni album/Facebook
Kada Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka. Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, doznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo nevjerojatna.
Iako je rođen 1942. kao Zagrepčanin, Boris Paškvan potječe iz pomorske obitelji iz Rijeke. Nakon završene srednje škole, 1965. odlazi u Švedsku gdje ipak ne ostaje dugo. Put ga odvodi prema Sjedinjenim Američkim Državama. U zemlji snova dvije godine je radio kao električar dok nije otkrio unosniji posao – organiziranje primanja bogatim Amerikancima. Talent prepoznaje […]
Riječ je o uspješnom poslovnom čovjeku, informatičkom inženjeru i poduzetniku iz Silicijske doline u Kaliforniji. Vlakančić je i danas politički vrlo aktivan. Nekoliko puta se kandidirao na izborima za američki Kongres.
“U našoj kući se nije razgovaralo o etničkom podrijetlu. Svi smo bili odgajani kao Amerikanci i ništa više u tom pogledu nije bilo važno. Svoje prezime smo pisali kao Vlakancic, a izgovarali Vlakensik”, rekao je naš sugovornik iz Kalifornije, dodavši: “Znao sam jedino da mi se djed Konstant u državu Illinois doselio 1917. godine iz Austrije. Tako mu je pisalo u useljeničkim dokumentima. Skrasio se u mjestašcu Aurora gdje je radio kao strojar. On i baka Ana imali su troje djece. Moj otac Constant otišao je živjeti u kuću majčinih roditelja”.
Riječ je o zemljoradničkoj obitelji njemačkog podrijetla koja je na sjeveru države Illinois imala svoje imanje…
“Ondje sam proveo predivno djetinjstvo u prirodnom okruženju igrajući se sa seoskom djecom. Kao u priči iz slikovnice”, naglasio je Connor, čiji su roditelj, otac građevinar i majka tajnica, nastojali da njihov sin ima visoko obrazovanje.
Tako je Vlakančić studirao u Chicagu i Kaliforniji. Krajem 60-ih u Silicijskoj dolini započinje svoju poslovnu karijeru. Prvi dodir s nečim hrvatskim dogodio 1987. godine kada je junak naše priče, koji se dotad smatrao tipičnim Amerikancem bez posebnih etničkih korijena, u svom poštanskom sandučiću našao pismo napisano na njemu nepoznatom jeziku.
“Jedino što sam znao pročitati bilo je Croatian Catholic Parish San Jose i telefonski broj. To tajanstveno pismo me zagolicalo. Okrenuo sam telefonski broj, a na drugoj strani veze bio je župnik spomenute župe i na engleskom smo započeli razgovor. Brzo smo došli do ključne stvari. Na njegovo pitanje kako se zovem, odgovorio sam Vlakenskik. ‘Ispravno bi bilo Vlakančić, Vi ste Hrvat’, rekao mi je. Od tada više ništa u mom životu nije bilo kao prije. Već sljedeće nedjelje bio sam među mnoštvom naših ljudi ispred hrvatske crkve u San Joseu. Vidjevši ležerno odjevene Hrvate koji glasno i srdačno razgovaraju, pomislio sam, pa to su moji ljudi, njima pripadam. Obuzeo me nevjerojatan osjećaj bliskosti”, otkrio je ovaj Hrvat američkog podrijetla.
Boris Josip Korbar “Vimpi” rođen je u Zagrebu 3. ožujka 1943. Pravi sin Zagreba, koji je već bio peti naraštaj bijelog grada. Njegov otac Ivan Korbar (kojeg su također zvali “Vimpi”) preživio je Križni put. Vratio se u Zagreb s kolonom ljudi i bio smješten u koncentracijski logor u gradu. Prepoznao ga je Vida, srbijanski […]
“U razgovoru s fra Bonom doznao sam i kako je tajanstveno pismo upućeno na moju adresu. On je tada kao novi župnik htio ostvariti kontakt sa svim Hrvatima u San Joseu pa je detaljno pregledao sve telefonske imenike i ljudima koji su imali hrvatska prezimena poslao pisma”, napomenuo je Vlakančić, koji je odmah nakon dolaska kući nazvao svoju majku (otac je umro prije dosta godina). Na upit, zna li ona da su Vlakančići Hrvati, odgovorila je: “Naravno da znam”.
“Zašto mi to nisi nikad rekla?”, ustrajao je naš sugovornik. “Zato što nikad nisi pitao”, odgovorila mu je.
“Majka je iznenađujuće bila dobro informirana o djedovu podrijetlu. Pričala je kako dolazi s otoka Cresa koji se nalazi u sjevernom Jadranu. Zbog čega se u mojoj kući tajilo naše etničko podrijetlo, ni danas mi nije posve jasno. Znam da je djed bio vrlo strog i nije htio govoriti o svom djetinjstvu. Tu činjenicu su poštovala i njegova djeca koju je, kako sam već spomenuo, odgajao u čvrstoj stezi kao čiste Amerikance. Tko zna zbog kojih razloga”, zamišljeno će naš sugovornik.
Otkrivši svoje korijene, kod Vlakančića se oslobodila nova životna energija i interes za sve što je hrvatsko. Ubrzo se sprijateljio s mnogim američkim Hrvatima.
“Počeo sam shvaćati svoju narav i napokon dobivati odgovore na pitanja: tko sam i zašto sam takav? Moje glavne značajke, način reagiranja i razmišljanja, tipično su hrvatske”, uzbuđeno će Connor: “Presretan sam zbog hrvatskog podrijetla. Danas ne bih mogao zamisliti nijednu drugu etničku pripadnost koju bih poželio više od hrvatske!”
Naravno da čovjek koji je toliko silno prigrlio sve zavičajno, nije mogao dočekati da što prije posjeti zemlju svojih predaka. Već sljedeće 1988. godine čak je mjesec dana proveo u domovini.
“Što reći, bilo je fantastično. Osjećao sam se kao kada izgubljeni dječak ponovno pronađe svoj dom. Kakav divan osjećaj jer svatko točno izgovara tvoje prezime. Naravno, najuzbudljivije je bilo kad sam došao na Cres. Kleknuo sam i poljubio tlo. Zatim posjećujem Stivan, rodno mjesto svog djeda. Vidjevši na seoskome groblju mnoštvo počivališta s prezimenom Vlakančić, obuzeli su me silni osjećaji. Sjeo sam na tlo i počeo plakati jecajući”, dodao je.
Neupućenog putnika u malom mjestu nedaleko od Zadra iznenadit će zgrada škole na kojoj je postavljena mramorna ploča s dvojezičnim englesko-hrvatskim natpisom: “Ova igrališta i radovi posvećeni su uspomeni na časničkog namjesnika Ivicu Jeraka, sina Debeljaka, građanina Sjedinjenih Američkih Država koji je poginuo na dužnosti”. Spomenute objekte namijenjene najmlađim mještanima sela u kojem živi 950 […]
Od tada, naš sugovornik redovito posjećuje Hrvatsku, čak i nekoliko puta godišnje. U domovini je stekao brojne prijatelje i poslovne partnere. Na poziv prijatelja Williama Montgomeryja, veleposlanika SAD-a, 2000. godine sudjeluje na parlamentarnim izborima kao američki promatrač. I danas je vrlo aktivan u humanitarnim akcijama te se stalno zalaže za interese domovine. Naš razgovor zaključio je porukom: “Do kraja života ću raditi za Hrvatsku!”
Hrvoje Salopek, Hrvatska matica iseljenika
