Ovo je trenutak kada se vraćamo

Božić je. Vozim se meni još uvijek nepoznatim putovima ka domovima nekoliko dragih obitelji iz župe koji su me pozvali da ih posjetim na božićno poslijepopodne. Ceste koje su obično pune automobila danas su gotovo prazne, na njima se vozimo tek još pokoji putnik i ja.

Između stajališta kod nekoliko različitih obitelji razgovaram sa svojima doma. Dok ja još uvijek vozim po danjemu svijetlu, moji roditelji su se već okupili oko obiteljskog ognjišta, pomalo umorni od dugoga dana koji je iza njih. Mama mi priča kako su jutros iza mise prvi puta doživjeli da nije bilo osobe koja bi mogla započeti gangu, dok se nazdravljalo domaćom rakijom. Sa sjetom u glasu priča mi o godinama kada se ona udala u mjesto, o ljudima koji su obilježili posljednjih 30 i više njezinih godina, o božićnim običajima našega susjedstva. Ja se kroz smijeh prisjećam svega onoga lijepoga što sam kao dijete proživio tih dana.

I moji posjeti različitim obiteljima obilježeni su pričama iz prošlosti. Svi se rado sjećamo i dijelimo tolike lijepe uspomene, tolike susrete koji su obilježili naše Božiće. Između sljedeća dva zaustavljanja razgovaram s nekim od svojih fratara. Raduje me kada kažu da su danima sjedili u ispovjedaonicama prije Božića, dočekujući i ispraćajući tolike koji žele čisti dočekati Božić.

Dok se tako vozim tim nepoznatim cestama, iako daleko od doma i domovine, osjećam da mi je mjesto tu gdje jesam. Osjećam da je i ovaj Božić, koji je drugačiji od svih onih koje sam doživio prije, prilika za rast u vjeri i u predanju mojemu pozivu. Pitam se što je tako snažno i posebno u Božiću da su danas svi koje sam susreo nekako osobito sretni i svi s kojima sa razgovarao na neki način drugačiji od većine drugih dana?

Božić. Ta riječ u nama budi ono najosobnije, ono što pripada nama u tolikoj mjeri da se to ne može izmjeriti, ali u isto vrijeme to je nešto što pripada i drugima, onima oko nas, jer bez njih Božić ne bi bio ono što jest. Božić je trenutak kada se vraćamo i, putujući stopama naših otaca, vraćamo se pred Kralja koji leži u jaslama.

Božić je uistinu povlašteno vrijeme kada se susrećemo sa svime onime djetinjem u nama i na trenutak opet posjedujemo onu iskrenost i naivnost koju ima dijete u susretu s jaslicama. I čini mi se važnim raditi upravo na tome. Jer, samo dijete u nama kadro je zastati pred Tajnom Boga koji silazi u jednostavnost i zaodijeva se siromaštvom poradi čovjeka. U našoj trci za svim onim što nije ni jednostavno niti skromno, počesto zaboravimo da je upravo to potrebno za mir srca i radost života.

Dok posjećujem ove drage obitelji, želio bih im posredovati djelić takvoga iskustva. Božić nije u sladunjavim pričama, nego u drami svakodnevice. Božić se dogodi uvijek kada čovjek biva spreman odbaciti svoj ponos i prvi pružiti ruku onome koji to možda i ne zaslužuje. Božić se događa uvijek kada dopustimo Bogu da on u nama izvede ono što mi sami nismo kadri učiniti. I dok se vozim ovim putovima postajem svjestan da je mnogo putova na našim životnim mapama, ali nisu svi od tih putova oni koji nas vode ka ovome iskustvu Božića. Neki od tih putova umjesto k Bogu i k drugima, vode nas u nemir, razdor i nesuglasice i tako je malo potrebno da se uputimo tim putem.

S druge strane, Božji put nas vodi prema tišini betlehemskih jaslica, prema Bogu koji ljubi do boli križa. Ne bojmo se ovoga Božića otkriti dijete u nama i uputiti se onim putem koji nam je već dobrano utaban stopama onih koji su koračali pred nama.

Redakcija portala Dijaspora.hr želi svim svojim čitateljima u dijaspori i domovini sretan Božić!

Ključne riječi #Božić 2023. #Božić u dijaspori #fra Antonio Musa