Ovo je priča s kraja svijeta, o Hrvatima u Wollongongu i prvoj hrvatskoj crkvi u Australiji

Predstavljamo Hrvatski katolički centar Wollongong iz Australije. domaćina sljedeće Krunice Hrvata svega svijeta koja je na rasporedu u subotu, 15. travnja.

Kada govorimo o većini danas poznatih hrvatskih doseljenika u Australiji, uglavnom mislimo na veliku skupinu ljudi koji su Hrvatsku napustili kao izbjeglice nakon završetka Drugog svjetskog rata, te onih koji su, proganjani od jugoslavenskoga komunističkog režima, bježali od 1945. do 1960-ih godina. Nakon Drugog svjetskog rata u Australiju dolaze i hrvatski katolički svećenici; kasnije njihov dolazak postaje organiziran, a njegova svrha jasno određena.

Poslijeratna emigracija dolazi u Australiju u tri velika vala: prvi nastaje nakon Drugog svjetskog rata, a nastavlja se tijekom pedesetih i ranih šezdesetih. Drugi veći val doseljavanja bilježi se ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. O njemu se može reći da predstavlja kombinaciju iseljavanja iz političkih i gospodarskih razloga.

Mnogi ljudi su nakon sloma Hrvatskog proljeća, odnosno pokušaja Hrvata da se istrgnu iz zagrljaja Beograda (1971.), došli u Australiju uglavnom iz političkih razloga, ali jednako tako, mijenjanjem političkih prilika u ondašnjoj Jugoslaviji i omogućavanjem legalnog napuštanja domovine, mnogi ljudi sele iz ondašnje države u Australiju u potrazi za boljim životom.

Treći veliki val doseljavanja u Australiju bilježi se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, točnije između 1991. i 1996. Većina hrvatskih useljenika stiže iz ratom zahvaćenih krajeva Hrvatske, a onda i Bosne i Hercegovine. Mnogi od njih dolaze izravno u Australiju, ali zamjetan ih stiže na ovaj kontinent preko trećih zemalja, uglavnom Njemačke, Švedske ili drugih koje su im pružile privremeno utočište.

Hrvati iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine stižu u Australiju i izvan spomenutih iseljeničkih valova – tijekom šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća – kao što je to bio slučaj i prije razdoblja u kojem je zabilježen dolazak većih skupina. Tako tijekom osamdesetih godina u Australiju dolazi stanovit broj ljudi od struke, inženjera, matematičara i slično.

Australski Hrvati, okupljeni u zajednicu, učinili su mnogo za sebe i za buduće naraštaje. Oni su u prvom redu sačuvali svijest o svom podrijetlu i manje-više ga prenijeli na drugi naraštaj.

Hrvati su u Australiji od 1960-ih do 2000-ih osnovali i izgradili niz društvenih, sportskih, obrazovnih i vjerskih institucija i objekata.

Važno je međutim reći da su Hrvati većinom izgradili ili kupili – katkad i unajmili – crkvene objekte u gotovo svim većim australskim gradovima, od Pertha i Hobarta do Brisbanea i Adelaidea. Gotovo svaki veći grad u Australiji ima također barem jedan nogometni klub koji se zvao ili se još uvijek zove Croatia, premda u današnjoj multikulturnoj Australiji nije više dopušteno nazivati klubove imenima drugih država, pa su imena mnogih promijenjena.

Posebno je važno pitanje škola i školovanja. U nekim gradovima osnovne subotnje škole vezane su uz katoličke centre, a u drugima rade samostalno, uz potporu centara. Hrvatski se jezik uči kao jedan od redovnih predmeta u australskim srednjim školama, ali u okviru nastave koja se odvija subotom, za učenike iz više različitih škola. Uz to, na Sveučilištu Macquarie postoji i trogodišnji studij hrvatskog jezika koji je dopisnim i elektronskim putem dostupan studentima iz čitave Australije. Osnovana je posebna Zaklada zajednice kojoj je svrha održavanje toga studija.

Mnogi australski Hrvati nisu pristupili nijednoj od postojećih i gore spomenutih ustanova zajednice. Katkad ne postoji ni taj minimum veze s domovinom, što onda dovodi do gubljenja baštine i hrvatstva već u drugom naraštaju.

Hrvati su vrijedan i radišan narod – u Australiji su to zacijelo i dokazali – što je očito napose na primjeru male zajednice kakva je ova u Wollongongu. Važno im je da mogu slobodno živjeti i osigurati pristojan život za svoju obitelj i zajednicu te slobodno prakticirati svoju vjeru i družiti se. Tijekom povijesti to im često nije bilo moguće, pa je to jedan od glavnih razloga iseljavanja.

Ipak, unatoč tome što su takoreći na kraju svijeta, Hrvati i dalje vole i cijene svoju domovinu: o njoj često govore i pišu te pomažu razne humanitarne i druge akcije za domovinske projekte. Osim toga, pomažu i lokalnu zajednicu, i to da bi ih drugi bolje shvatili i prihvatili, ali i zbog svijesti da su nositelji ne samo hrvatske kulture, nego i kulture zemlje u kojoj žive.

U Australiju je većinom dolazio običan puk, radnici, što se najbolje vidi po primjeru Wollongonga. Oni su ovdje donijeli svoje radne navike i stečene vrijednosti, obiteljske, katoličke i narodne. S jedne su ih strane ugrađivali u sredinu u kojoj su živjeli i pridonosili razvoju Australije kao zemlje. S druge pak strane odvajali su dio sebe za svoju zajednicu, zdušno se zalažući da sačuvaju svoj jezik, zajedništvo i vjeru.

WOLLONGONG – JEDNO OD ODREDIŠTA HRVATSKOG ISELJAVANJA

Wollongong je grad u pokrajini Illawarra u Novom Južnom Walesu. Naselje je osnovano 1816. godine, a 1843. postalo je gradom. Poslije Sydneya i Newcastlea danas je to treći po veličini grad u najmnogoljudnijoj državi u Australiji. Smješten je u njezinu istočnom dijelu, uz Tihi ocean (Tasmansko more), osamdesetak kilometra južno od Sydneya, najprivlačnijeg i najvećeg australskog grada, s kojim je spojen modernim prometnicama, autocestom i željezničkom prugom.

Hrvatska zajednica počela se tu formirati krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, kada su Hrvati u Wollongong počeli dolazili u većem broju, a manji broj ih je onamo izbjegao nakon Drugog svjetskog rata. Glavni razlog dolaska u ovaj grad bila je željezara – i inače teška industrija – u kojoj su se doseljenici zapošljavali. Odatle se vidi da je u Wollongong uglavnom dolazio hrvatski radnički puk, vrijedni ljudi u potrazi za poslom, odlučni marljivo raditi i zarađivati da bi im djeca imala bolji život.

Ipak se može slobodno reći da se tijekom šezdesetih u Wollongongu formirala čvrsta hrvatska zajednica, za što treba prije svega zahvaliti dolasku hrvatskih svećenika, dušobrižnika, koji su ovdje boravili prvo povremeno, a onda i stalno.

Slijedila je kupnja prvog crkvenog objekta, a onda izgradnja velebnog projekta crkve Marije kraljice Hrvata s Hrvatskim katoličkim centrom. Taj je centar osmislio i ostvario fra Stipe Šešelja sa svojim hrvatskim vjernicima i rodoljubima; održao ga je i dalje razvijao fra Drago Prgomet.

Na opće čuđenje skeptika, svi radovi na centru i crkvi bili su uglavnom dovršeni do 28. listopada 1983. Sagrađena je crkva duga 25, široka 15 i visoka 7 metara. S jedne strane crkve nalazi se višenamjenska i može se koristiti za sastanke, priredbe, zabave i vjenčanja. Osim za Hrvate katolike dvoranu mogu koristiti i druge zajednice.

Iza crkve i dvorane nalazi se u dvorištu parkiralište za 60 automobila. Crkva je posvećena i centar otvoren 29. listopada 1983. Tom je prilikom iz Hrvatske u Wollongong došao đakovački biskup msgr. Ćiril Kos.

U prizemlju ispod male dvorane je prostorija za rekreaciju, duga 11 i široka 7 metara. U produžetku – ispod oltara, sakristije i župnog ureda – nalazi se pet manjih prostorija sa spremištem koje su dovršene 2003. godine.

Uz samu crkvu istodobno je sagrađena dvorana. Odijeljena je od crkve kolnikom širokim osam metara. Duga je 36, a široka 15 metara. Ima 300 sjedećih mjesta.

Na širem području biskupije Wollongong danas živi oko četiri tisuće Hrvata. Priča o Wollongongu i Hrvatima koji su ondje sagradili prvu hrvatsku crkvu u Australiji ne bi bila moguća da ovaj grad nije takav kakav jest: višekulturan i tolerantan. Grad koji je pružio mogućnost svima, a posebno onima koji su marljivo i predano radili, danas je dom i Hrvatima.

Mnogi koji su u Wollongongu ostavili pola svoga života, nakon što ga na kraće ili duže vrijeme napuste, na povratku – gledajući ga s Mount Ousleyja – znaju reći da se osjećaju kao da dolaze u svoj rodni kraj.

Godine 2002. pastoralnu brigu o Hrvatima preuzeo je fra Ivo Tadić i ostao voditelj Centra do 2008. kada ga zamijenio fra Andrej Matoc. Fra Andrej je od posljedica bolesti aneurizma naglo preminuo 2010. u 45. godini života, Već sljedeće godine provincija Bosna Srebrena ponovno je poslala fra Ivu Tadića da preuzme vođenje Centra.

Marija Kraljica Hrvata: Hrvatski katolički centar, Wollongong

Hrvatski katolički centar Wollongong danas vodi fra Ivo Tadić, koji je rođen 18. rujna 1971. u Jaklićima, općina Rama (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu 1986. i te godine obitelj mu seli u Zaprešić kod Zagreba, a on se upisuje na Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom kod Sarajeva.

Maturira 1990. godine, oblači redovničko odijelo i postaje članom Franjevačke provincije Bosne Srebrene te započinje godinu kušnje u Sarajevu. Vojni rok služi 1990. i 1991. u Mostaru i ponovno se vraća u Sarajevo, u novicijat. Zatim se upisuje se na franjevački teološki fakultet u Sarajevu, ali zbog ratnih okolnosti 1992. godine fakultet seli u Samobor pokraj Zagreba, gdje ostaje do 1997. godine, kada se ponovo vraća u Sarajevo. Tamo je 1998. diplomirao, a za svećenika je zaređen u sarajevskoj katedrali 29. lipnja 1998.

Svećeničku službu obavljao je kao kapelan i vjeroučitelj u Tuzli od 1998. do 2000, a zatim u Busovači do 2001. Odatle ga uprava Provincije šalje u Australiju, i to u Wollongong, kako bi zamijenio tamošnjeg upravitelja misije fra Dragu Prgometa.

Od 2002. godine do 2008. godine obnašao je dužnost upravitelja Hrvatskog katoličkog centra u Wollongongu. Do 2009. bio je kapelan u Okučanima, kada ja postao i župnik. U Australiji je ponovno od 2011. godine…

Ključne riječi #fra Ivo Tadić #Hrvati u Australiji #Hrvatski katolički centar Wollongong