Ovo je priča o Hrvatici iz Beča koja je osjetila klicu duhovnog poziva

U neposrednoj blizini Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke, s druge strane bistričke kalvarije, u podnožju 11. i 12. postaje Križnoga puta, nalazi se samostan klauzurnih sestara karmelićanki, Karmel Majke Božje Bistričke i blaženog Alojzija Stepinca.

Tamo je 2015. godine otišla Ana Piplica, vjernica Hrvatske katoličke misije Beč i članica Frame. Odlučila je posvetiti svoj život Bogu u zajednici kontemplativnih sestara karmelićanki. Ondje je obukla redovnički habit i 2018. godine položila prve zavjete, a u prekrasno subotnje prijepodne, 11. lipnja 2022., u Mariji Bistrici je položila svoje doživotne ili svečane zavjete.

Anu do zavjeta nisam poznavala stoga ću o njoj reći ono što sam čula od Ružice i Tonija – njezinog brata i šogorice. Rođena je 18. lipnja 1983. godine u Mostaru. Treća je od četvero djece u obitelji Nedjeljka i Bosiljke r. Djopa. Ima još dvije sestre: Kristinu i Katarinu te brata Tonija. Djetinjstvo je provela sa svojom obitelji u Bijelom Polju kod Mostara, a poslije u očevom rodnom mjestu Gorani.

Došao je rat pa je sa svojom obitelji 1991. doselila u Beč, gdje je primila prvu svetu pričest, a nakon krizme je krenula na Framu. Bila je i u folkloru kao vrsna plesačica. Nakon završene više škole zaposlila se u turističkom uredu, puno je putovala, imala je svoj automobil i stan. Imala je društvo i prijatelje. Ali dogodila se u njoj čežnja za nečim dubljim te je počela ići na seminare i duhovne obnove kod fra Zvjezdana u Tabor.

Ana je osjetila klicu duhovnog poziva, provela je vrijeme u molitvi i postu, a onda ju je put odveo do Karmela u Mariji Bistrici. Za svoje redovničko ime izabrala je ime sestra Elizabeta od Milosrdnog Isusa. Osobno sam imala priliku živjeti u Kloštar Ivaniću u blizini sestara karmelićanki. Ondje, mi sestre franjevke, imamo svoj najveći samostan, a od sestara karmelićanki smo udaljene točno 230 metara. Rado sam svraćala kod sestara na kave i ugodne razgovore.

Jedne godine sam tek navečer pred polnoćku završila s obvezama i bila sam tužna što moja soba izgleda kao štalica, a nema ni jaslica ni Isusa ni kakvog božićnog obilježja. Sestre karmelićanke su tada imale polnoćku u 22 sata i po svećeniku su mi poslale vrećicu. Nakon što je završila naša polnoćka, ona u ponoć, otišla sam u sobu i otvorila poklon. Tamo su bile jaslice i u njima Mali Isus aranžiran uz puno svježih sitnih ruža. Uljepšale su moj Božić, moju štalicu i mojoj duši darovale radost…

Ispričala sam vam ovo kako biste i vi znali da sestre koje su iza rešetaka misle na sve nas, mole se za nas, žrtvuju svoj život poradi Boga i bližnjega. I znajte da na njih možete računati ako vam je potrebna molitva i uho koje će vas čuti. Poznato je da one žive od Božje providnosti. Zato ih od srca preporučujem vašim darežljivim srcima.

I da se vratim na zavjete s. Elizabete od Milosrdnog Isusa. Čestitamo sestri Elizabeti i njezinoj obitelji na ovom velikom daru koji su darovali Bogu i Crkvi! Želimo joj mir i ustrajnost na započetom hodu za Kristom.

Iz Hrvatske katoličke misije Beč na zavjetima je bio lijep broj vjernika, sestrini roditelji, brat i sestre s obiteljima, rodbina i prijatelji, njima smo se pridružili fra Marko i ja, koji smo bili poslani ispred naše misijske zajednice.

Svečano misno slavlje uveličale su pjesmom sestre karmelićanke s unutarnje strane samostana, a s druge strane u unutrašnjosti predivno okićene kapelice pjevali su obitelj sestre Elizabete, napose njen tata, njeni prijatelji te svi mi predvođeni njenim bratom Tonijem koji je na gitari svirao pjesme koje smo pjevali.

Za sve goste je bio priređen ručak u restoranu. Bilo nas je stotinjak na ručku. Nažalost, s nama nisu bile sestre, one su objedovale u svom samostanu. Ostali smo dugo za stolom u druženju i razgovoru, a mama s. Elizabete, teta Bosiljka nam je podijelila zahvalnice i sličice za uspomenu sa slavlja.

s. Dragana Tomić, Naša riječ

Ključne riječi #Ana Piplica #Hrvati u Austriji #Hrvatska katolička misija Beč