Običan život mimo stereotipa
FOTO: Privatni album
Rođenjem vezan uz Melbourne, Damir Ljubičić odrastao je u Zagrebu gdje je u svijet novinarstva zakoračio pišući za razne tiskane medije. Sredinom 2000-ih životni put ga je vratio „tamo dolje“, gdje je sljedećih desetak godina uređivao tri publikacije namijenjene australskim Hrvatima, od kojih je najpoznatiji i najdugovječniji tjednik u hrvatskom iseljeništvu Hrvatski vjesnik.
Bruno Milić predstavio je u hrvatskom klubu “Sydney” svoju drugu knjigu “Bijegom do slobode”. Priča je to o trojici Hrvata koji su iz domovine pobjegli u Italiju te su se upoznali u izbjegličkom logoru u Bariju. Sprijateljili su se i otišli u Sydney. Roman prati njihove živote… Bruno Milić rođen je 10. svibnja 1934. na […]
Nakon povratka u Hrvatsku s velikim zadovoljstvom pridružio se timu Glasa Hrvatske gdje radijskim i televizijskim prilozima povezuje dva svijeta koja dobro poznaje – iseljenu i domovinsku Hrvatsku. Osim u novinarstvu, svoju kreativnost izražava i u glazbi u skupini Undercode, kao i u filmu i crtanju…
Kako se dogodilo da ste se rodili u Melbourneu?
Moji roditelji početkom sedamdesetih pošli su u svijet u potrazi za boljim životom i put ih je odveo u Australiju. U to doba slovila je kao svojevrsni El Dorado u kojem su oni željeli zaraditi, uštedjeti i vratiti se u Hrvatsku. Dobro im je krenulo pa su u Zagrebu kupili zemljište i počeli graditi obiteljsku kuću, da bi se krajem sedamdesetih vratili u glavni grad Hrvatske. No, kako su povratnici tadašnjim vlastima bili sumnjiva skupina, moga su oca dočekale mnoge birokratske prepreke koje su ga natjerale da donese zaključak kako je najpametnije vratiti se u Melbourne te pričekati da se politička klima promijeni nabolje. Otac i majka dogovorili su se da on još koju godinu odradi sezonski kako se cijela obitelj ne bi morala ponovno seliti. Tako smo u „osamdesetima“ doslovno živjeli razdvojeno na dva kontinenta: otac bi dolazio i odlazio, a kasnije, kad smo mi djeca bili dovoljno sposobni za samostalan život, majka je povremeno odlazila k njemu u Melbourne.
Vi ste se, dakle, rodili „tamo dolje“, kako obično glasi naša percepcija položaja australskoga kontinenta u odnosu na Europu?
Svjetlo dana ugledao sam u petak 13. veljače 1976. godine. A roditelji su rođeni u Livanjskome polju, području koje se geografski nalazi na tromeđi Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Tamošnji narod taj je prostor često nazivao onim „i“ u imenu Bosne i Hercegovine, a drugo mu je ime – Tropolje. To su tradicionalni, radišni ljudi odrasli na kamenu.
Zanimljivo je da ste se vratili u Hrvatsku i odrasli u Zagrebu?
Moja je priča daleko od stereotipa. Kao beba doselio sam se u Zagreb u kojemu sam živio do 30. kada sam odlučio nastaviti život u zemlji svoga rođenja. U toj drugoj „rundi“ proveo sam nekih 11 godina.
Izbor za srednju školu i daljnje obrazovanje bio je više umjetnički…
Moj izbor bila je zagrebačka Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, umjetnost me privlačila od malih nogu, poglavito crtanje. Kasnije sam se usmjerio prema grafičkom dizajnu, uglavnom vezanom uz tiskane medije.
Što Vas je odvelo u novinarstvo? Je li se to dogodilo slučajno ili je to bio interes od ranih dana?
Novinarstvo je u početku bilo moj hobi. Zahvaljujući prijatelju Vladimiru Milinoviću s vremena na vrijeme bih napisao pokoji članak za Studentski list u kojemu sam u jednom trenutku imao svojevrsnu kolumnu ili bolje reći serijal opširnijih članaka na temu hrvatskih vidovnjaka. Istraživao bih rad onih koji su razvikani u medijima te utvrđivao način i tehnike kojima se koriste u svome radu. Više sam energije ulagao u istraživanje onih koji su „mirisali“ na prevarante. A radio sam i u Jutarnjem listu. Ali moj ozbiljniji novinarski rad započeo je tek nakon dolaska u Melbourne, kada sam s dragim suradnikom Martinom Čopom i nekolicinom tamošnjih Hrvata druge generacije pokrenuo vlastiti magazin koji smo naslovili Croatian Magazine. Primijetio sam da tamošnja zajednica nema mjesečnik namijenjen mlađima pa smo skrojili dvojezični mjesečnik na 64 stranice u boji. Papir je bio glossy, svako izdanje je imalo i veliki poster, a svi materijali bili su originalni – sve intervjue, članke i fotografije naručivali smo od mojih kolega novinara iz Zagreba. Tematski smo pokrivali važnije teme u sportu i estradi, a bilo je tu i vrijednih povijesnih tema o kojima tamošnja mladež nije puno znala. Magazin smo, na žalost, unatoč činjenici da bi se naklade vrlo brzo rasprodale, bili prisiljeni ugasiti jer se nismo uspjeli izboriti za državne oglase od kojih živi većina tamošnjih etničkih tiskovina. Nedugo nakon toga klubovi australskih Hrvata predložili su mi da pokrenem tjednik na novinskom papiru pa sam sljedeće tri godine proveo na mjestu glavnog urednika tjednika CroExpress (koji nema veze s internetskim portalom koji vode njemački Hrvati). Kasnije sam prešao u Hrvatski vjesnik, najdugovječniji tjednik u našem iseljeništvu općenito, gdje sam bio zamjenik glavnoga urednika Georga Zorana Sabljaka sve do kraja 2015.
To se sve dogodilo prilikom „drugog“ odlaska u Australiju, tj. povratka?
Odluku o povratku u Australiju donio sam krajem 2005. jer sam bio prilično ljut na kašnjenje plaće kod tadašnjeg poslodavca. Rekao sam si: „Imaš australsku putovnicu, a mučiš se ovdje. Idi pa vidi kako je tamo u Australiji…“
Kako ste se snašli u početku, je li povratak bio nekako pripremljen ili ste išli „naslijepo“, spremni raditi sve što je potrebno?
Većina iseljenika koji dođu u novu zemlju nemaju prijatelje i poznanike pa su u početku prisiljeni raditi bilo što. Moj prvi posao bio je u tvrtki koja je postavljala pozornice na većim koncertima izvođača poput Green Day, Jamiraquai, Motley Crue i mnogih drugih. A živio sam u Melbourneu, glavnome gradu savezne države Viktorije.
Hrvatska zajednica Sydneya pokriva veliki raspon poslova, a jedan dio njih je i umjetničke naravi. Ivan Rukavina već se neko vrijeme uspješno bavi fotografijom. Zamolili smo ga za razgovor kojem se rado odazvao… Rođen sam 1979., od oca Zorana i majke Jadranke, rođene Janović, u zagrebačkom Sigetu gdje sam pohađao prvu školsku godinu. Emigrirali smo […]
U Australiji ste surađivali i uređivali tri publikacije namijenjene australskim Hrvatima. Možete li nam predstaviti Hrvatski vjesnik s obzirom na podatak kako je to najdugovječniji tjednik u hrvatskom iseljeništvu?
Da, Hrvatski vjesnik jest najdugovječniji tjednik u cijelome hrvatskom iseljeništvu koji i danas neprekidno izlazi od svog osnutka daleke 1983. godine. Naklada Vjesnika u moje vrijeme kretala se u nekih 12 tisuća primjeraka, a vjerujem da se i današnja naklada, unatoč Internetu, nije bitno smanjila. Ono što u Vjesniku posebnu njeguju su priče i intervjui iz zajednice. Zajednica je još uvijek vitalna, svakog tjedna nešto se zanimljivo događa u nekom gradu Australije. Najveći događaj nedvojbeno je tradicionalni Australsko-hrvatski nogometni turnir koji se održava početkom listopada svake godine. Ta manifestacija privuče više od pet tisuća mladih iz svih dijelova zemlje. Nakon turnira izdvojio bih i CROktoberFest, hrvatski dan piva na kojem redovito ekskluzivno nastupaju najveća imena hrvatske estrade, od Petra Graše i Siniše Vuce do grupa poput Opće opasnosti i Magazina.
Jeste li zadovoljni poslom koji ste obavili u tim publikacijama? Što ste željeli postići?
Uglavnom sam zadovoljan jer težak je to i vrlo naporan te odgovoran posao. Najveći problem je bio pronaći dobre novinare koji su pismeni na hrvatskome jeziku. Cilj je uvijek bio dobro i pravodobno informirati čitatelje, povezivati ih s Hrvatskom. S druge strane, tjednik je svojevrsno ogledalo hrvatskog „matriksa“ koji je utkan u život tamošnjega multikulturalnog društva.
Nakon deset godina života u „zemlji klokana“ ponovno ste u Lijepoj Našoj. Zašto ponovno povratak?
Ljubav je ovoga puta kriva za moj povratak. Igrom sudbine, zahvaljujući jednoj popularnoj društvenoj mreži, neočekivano sam upoznao svoju Veroniku, prekrasnu Požežanku u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Mogli smo birati, otići zajedno u Melbourne ili ostati u Hrvatskoj, no odlučili smo se za Lijepu Našu.
Sada radite u Glasu Hrvatske – na 4. programu HRT-a. Kako je došlo do te suradnje? Koje su sada teme koje Vas zanimaju?
Tijekom 2019. morao sam se na neko vrijeme vratiti u Melbourne kako bih prodao stan i vratio mamu koja je tamo sama živjela. U jednom trenutku javio mi se dragi prijatelj Damir Posavac koji je surađivao s Glasom Hrvatske i zamolio me da napravim radijsku reportažu s Australsko-hrvatskoga nogometnog turnira koji se te godine održavao u Geelongu, gradiću oko sat vožnje udaljenom od Melbournea. Nisam bio lijen pa sam sa sobom ponio i videokameru te snimio i televizijski prilog koji se jako svidio urednici Glasa Hrvatske Tanji Rau pa mi je ponudila suradnju. Odmah nakon povratka u Zagreb krenuo sam raditi u radijskome programu da bih koji mjesec kasnije počeo snimati i kao videonovinar za televizijske emisije Globalna Hrvatska te Pogled preko granice.
Većina priča koje obrađuju hrvatske iseljenike, emigrante, vezana je uz ekonomske (ne)prilike ili pak političke. To su uglavnom, u stereotipima koji ih opisuju, vrlo tradicionalni ljudi. Vi ste roker. Zanimljivo, odmah sam pomislio na Krista Novoselicha, basista Nirvane, koji je također rođen „vani“, u Comptonu u SAD-u, ali se vratio u Zadar gdje je pohađao gimnaziju 1980. i onda otišao u Ameriku, ponovno. On je bio jedan od vodećih „grunge“ glazbenika. Vi ste pak autor u grupi Undercode. Koliko dugo već postoji Undercode te kako je to biti član rock benda?
Krista Novoselicha sam imao priliku upoznati u Zagrebu tijekom ratne 1992., u jeku najveće popularnosti Nirvane. Nenajavljeno se pojavio u Zagrebu, vezano uz jedan humanitarni događaj, a susret se dogodio u prostorijama udruge prognanika iz Vukovara. Krist je jako zanimljiv čovjek koji se nakon raspada Nirvane „odmetnuo“ u politiku i tamo se vrlo dobro snalazi. Moj sastav Undercode postoji od 1998., a i danas je aktivan. Ekipa je na okupu iako članovi sviraju i u drugim sastavima. Na primjer, Marko Karačić – Karo basist je (i) Prljavog kazališta, a gitarist Ivan Špeljak Jitz „praši“ obrade rock klasika s trijem Rockheads. Zahvaljujući višestrukom sudjelovanju na „soundtracku“ svjetski poznate hrvatske računalne igre Serious Sam, Undercode ima pristojan broj fanova diljem svijeta od kojih je najveći broj u Ruskoj Federaciji. Iako je glazbena scena zamrla pojavom ovoga nesretnog virusa, i dalje skladamo, snimamo, pripremamo se za povratak na scenu kada se sve vrati u neku normalu. Rock, u našem slučaju njegova žešća podvrsta zvana heavy metal, samo je jedan vid izražavanja glazbom tako da mi rockeri nismo neka posebna vrsta. Stereotip ludih, otkačenih rockera možda je imao smisla prije nekoliko desetljeća dok je taj glazbeni žanr bio na vrhuncu popularnosti, ali današnje okolnosti glazbenicima ne dopuštaju taj luksuz pošto je nakon pojave Interneta glazba postala besplatna pa se samim time u toj industriji vrti znatno manje novca.
Film je još jedno područje koje Vas zanima?
Da, od malena sam bio opčinjen filmom kao medijem. Filmski plakati su me posebno očaravali, poglavito oni koji su bili slikani rukom. No, nisam krenuo u tom smjeru jer mi se činilo kako se filmom u Hrvatskoj bave isključivo djeca ljudi iz gornjeg ešalona društva, da za nas klince iz radničke klase tamo nema mjesta. Baveći se glazbom često se javljala potreba za izradom glazbenih spotova pa sam se tako imao priliku izražavati i u tome vizualnome mediju. Kada sam prije pet, šest godina objavljivao drugi album svog heavy metal benda Undercode, umjesto klasičnih spotova koji prikazuju glazbenike kako sviraju u nekom zanimljivom ambijentu odlučio sam snimiti kratki film podijeljen u tri dijela. Kako je tema albuma bila postapokalipsa, zajedno s prijateljima Tomislavom Hećimovićem i Darijem Godićem iz Zagreba dvije godine zaredom posjećivao sam četverodnevni event „Wasteland Weekend“ koji se održava usred kalifornijskog dijela pustinje Mojave. Event je posvećen ljubiteljima postapokaliptičnih filmova poput Pobješnjelog Maksa, Knjige iskupljenja i sličnih, a ekipa koja se tamo okuplja dolazi potpuno kostimirana, dovoze svoja autorski dizajnirana vozila. Uz minimalan budžet i veliku susretljivost mnogobrojnih Wastelandera snimili smo (prema mome mišljenju) vrlo atraktivan kratki film koji nam je dokazao kako se s jako malo novca (i puno hrabrosti, da ne kažem ludosti) može snimiti i kvalitetan dugometražni film ovog žanra.
Da ima i da je bilo svakakvih kraljeva na svijetu, to je stara stvar. Ali da postoji kralj rajčica, to baš i nije tako poznato. Pa ipak, takva titula pripala je jednom našem Dalmatincu, iz Igrana, koji je od 1930-ih živio u Australiji. Kako je Jack Lulic, o kojem je riječ, postao “King of Tomatoes”, […]
Čovjek može steći dojam kako je Vaša biografija, u neprekidnim odlascima i povratcima, pomalo „vagabond“, odnosno da niste vezani uz neko određeno mjesto ili uvjerenje. Ipak, dobio sam osjećaj kako ste zapravo vrlo tradicionalni, danas bi neki rekli duhovni, ili klasično religiozni…
Britanski YouTuber Paul Joseph Watson jednom je rekao kako je konzervatizam novi punk i u tome se slažem s njim. Posljednjih desetljeća svjedočimo upornom pokušavanju razbijanja tisućljetnih kulturnih, društvenih, pa i bioloških koncepata… Uz to nam se nameće i ta politička korektnost, a religija se kroz oči mainstream medija često opisuje nazadnom, tradicionalne vrijednosti se prikazuju kao zaostale. Smatram se duhovnim, vjernik sam, kršćanin, ali se ne bih svrstao u klasično religiozne osobe jer ne volim okvire unutar okvira. Slijedim Krista, trudim se biti što bolji čovjek, biti na korist zajednici i bližnjima…
Nino Sorić, Hrvatska matica iseljenika
