Ovako je 1946. izgledao naš susret s New Yorkom: Dao Bog da tako ostane na vjekove

Napokon je došao i taj trenutak. Duboki, metalni zvuk brodske sirene snažno je potresao gluhu tišinu mrtvog mjesta i u nekoliko minuta bili smo u pokretu. Odmicali smo sve više i više od obale. Za nama je na moru ostala samo duga staza pjenušave morske vode. Talijani su vikali i rukama mahali. A u nama dvojici Hrvata prolazio je kroz tijelo i dušu nekakav čudan osjećaj i bol, da smo prognanici iz svoje vlastite domovine.

Propustili ste prethodni dio putopisa? Pročitajte na poveznici dolje…

Bilo nam je vrlo lijepo dok smo plovili Sredozemnim morem. Dani su bili sunčani i topli, zrak kao lijek, a hrana obilna. Sve je išlo dobro, dok nismo stigli pred afričku obalu, pred Oranom u Alžiru. Već je bila pala tama i gradska su svjetla treperila pod zvjezdanim afričkim nebom. Iznenada stiže glas da ćemo morati provesti noć u oranskoj luci. Svi smo bili sretni što ćemo vidjeti taj grad i po mogućnosti stupiti na afričko tlo. Dok smo mi o tome raspravljali, brod se zaokrenuo i počeo ploviti prema istoku, odakle smo i došli. Tražili smo razjašnjenje. Rekli su nam da na Atlantiku vlada strahovito nevrijeme, hurikan, i da su valovi vrlo visoki i opasni. Naš je brod prazan, pa ga treba natovariti s barem dvije tisuće tona pržine, pijeska s afričke obale, da bi tako imao neku stabilnost.

I doista nakon sat vremena brod je pristao uz afričku obalu oko 35 kilometara istočno od Orana u neku malu luku. Pod jakim lučkim i brodskim svjetlima dizalice su grabile svu noć pijesak s velikih hrpa i ubacivale ga u unutrašnjost broda. Sutradan nam je bilo dopušteno sići s broda i poći u grad. Tako smo imali prigodu da stupimo nogom na afričko tlo, crni kontinent.

U Arzevu, mislim da se tako zvao grad, ostali smo tri dana. Mjesto je bilo vrlo neprivlačivo. Fra Vendelin je kupio jednu vrećicu veoma krupnih naranči, a ja vojnički pokrivač, deku, jer sam se bojao studeni na Atlantiku. Fra Vendelinove naranče bile su pravo iznenađenje. Kada smo sjeli u našoj kabini i počeli ih guliti, očekivali smo da će biti slatke i sočne, jer su rasle pod toplim afričkim podnebljem. Naprotiv, sve su bile suhe i gorke! Čudili smo se da uopće prodaju takve stvari. Moguće je, da ih prodaju za kakvu drugu svrhu.

Brod je nakon tri dana opet “zasvirao” i mi smo pošli naprijed. Naša je plovidba opet bila ugodna i mirna. Osim jedne stvari: dok je brod bio u luci, mornari su bojali dijelove broda sivom, uljanom bojom. Fra Vendelinu i nekim Talijanima to nije nimalo godilo. Nešto ih je stiskalo u grlu i naglo su izgubili volju za jelom. Navečer smo već prolazili kroz Gibraltar. Bilo je zanimljivo gledati izmjenu signala s posebnim lampama s našeg broda i s obale. Opet su nas upozorili da ćemo uskoro u uzburkani Atlantik i da će vožnja biti opasna. Ali drugog puta nije bilo. Tu smo, i moramo ići dalje, pa što dragi Bog da!

NA ATLANTIKU

Noć je, i svi su putnici pošli u svoje kabine na spavanje. Plovidba je još bila mirna pa smo tako lako zaspali. Kada smo se probudili u neko doba noći, brod se već ljuljao na valovima. A tako i mi u svojim ležajima. U našoj kabini zamirisalo je vino i čulo se koturanje boce od jedne strane kabine do druge. To je bilo oltarsko vino koje smo ponijeli za slavljenje svete mise. Boca se prevalila, čep ispao i vino se prolilo po cijelom podu. Nije bilo druge nego čekati do jutra. Bocu smo ipak ulovili i stavili je na sigurno mjesto. Ostatak smo noći proveli u međusobnom razgovoru. Nismo ni slutili što nas još čeka na putu. Ipak smo bili dosta raspoloženi. Fra Vendelin je bio stasit, visok čovjek od šest stopa i tri “inče”. Vrlo simpatičan čovjek koji je volio šalu. Nastojao je da me razgovori u tim trenucima šaljivim događajima iz svoga života. A bio je veliki majstor u pričanju.

Sutradan nam nije bilo moguće slaviti svetu misu u kabini koja je još uvijek mirisala slatkim vinom. Muku smo mučili da se održimo na nogama, jer je brod stalno išao sad gore, sad dolje. Pod smo obrisali starim novinama i pokušali da pođemo prema sredini broda, da doručkujemo. Kada smo otvorili vrata na kabini, ugledali smo pred sobom kao brda visoke valove.

Sada smo bili gore, sada opet dolje. Vjetar je snažno puhao i kiša je padala neprestano. Odabrali smo trenutak kada je naš kraj broda bio gore pa smo pojurili prema sredini i naručili doručak. Bili smo na pola mokri. Talijani nisu bili više veseli i razgovorljivi kao pred dan-dva. Bili su blijedi i zamoreni. I oni su dosta pretrpjeli prošle noći. Padra Linu je već uhvatila morska bolest. Fra Vendelin je pokušao da zadrži na stolu svoju šalicu kave i mali tanjurić. Sve je bilo u pokretu. Srećom stolovi u blagovaonici imali su malu uzvišenu ogradu naokolo, što je spriječilo klizanje tanjura na pod.

Na Atlantiku smo već nekoliko dana. Vjetar i kiša još nisu jenjali. More je i dalje bjesnilo. Sve je izgubilo svoj čar. Većina putnika trpjela je od morske bolesti i naš razgovor je gotovo prestao. Nikome više nije bilo do šale. Ni do jela koje je brodski kuhar i dalje redovito pripremao. Iskušani morski vuci, mornari, gledali su nas slabiće više sa sažaljenjem, nego podsmjehom. I mi smo se čudili kako oni mogu sve ovo podnijeti.

Fra Vendelin je zaželio da mu se dadne kiselih krastavica, jer ni za što drugo nije imao teka. Krupni kuhar, crnac, sa zadovoljstvom je posegnuo u svoj ormar i dao mu staklenku punu kiselih krastavaca. Fra Vendelin je odmah otvorio staklenku i prstima uzeo jednu krastavicu i s nekim zadovoljstvom stavio ga u svoja usta.

“Za bora, pa i ovo je slatko!” Izustio je u čuđenju i nekoj tuzi. Bio je razočaran. I mi s njime. Krastavci su bili pripravljeni po američkom “sweet-sour”, kako oni kažu. Ali drugih nije bilo.

“Marina Roskova” plovila je vrlo sporo. Mornari su se tužili da je nastao neki kvar u strojevima za pogon broda. Išli smo samo u pola redovite brzine. Stigli smo negdje nedaleko Bahamskog otočja na putu za New Orleans. To je bila luka koja je najprije zatražila naš brod za utovar robe. Ali kvar na brodu i naše veliko zakašnjenje bili su razlogom da opozovu svoju narudžbu. Kapetan broda, stariji Šveđanin s bradom i lulom u zubima došao je među nas i svečano rekao: “Papa iz Rima naredio je da vas vozim ne u New Orleans, nego u New York”.

Svi smo bili sretni što je do toga došlo. Jer u New Orleansu nismo imali nikoga, kod koga bi se navratili, dok u New Yorku imamo svoju župu. Odmah smo preko radija na brodu poslali telegram u New York i najavili svoj dolazak. Ali nismo još znali kada.

NEW YORK

More je i dalje bjesnilo. Morska bolest nam je bila sve teža. Ipak smo sanjali o tom velikom, jedinstvenom gradu na svijetu. O New Yorku. I do par dana već smo bili nadomak tog velegrada. I more se nekako stišalo.

Oko nas su počeli jurili brodovi raznih veličina i oblika. Nestalo je one ranije dosade s Atlantika. Vidimo Manhattan, Kip Slobode, Hudson i kišu nebodera. Gotovo smo potpuno zaboravili na svoju bolest i iscrpljenost. Ipak smo došli u New York! Više neće biti trpnje i dosade. Brod nije odmah ušao u luku, nego je bacio sidro negdje na Hudsonu i čekao svoj red. Rekli su nam da ćemo istom sutra biti u luci i da će nas činovnici iz ureda za useljavanje i carinici posjetiti na brodu da pregledaju naše stvari i isprave. Nakon dvadeset dana na moru bili smo sretni što vidimo kopno.

Sedamnaesti travanj osvanuo je bez sunca i plavetila neba. Zrak je bio hladan i vlažan. Državni činovnici su pregledali naše stvari i putne isprave. Zaželjeli su nam dobrodošlicu i srdačno razgovarali s nama na talijanskom jeziku. Do pola sata pozvali su nas mornari s broda i uputili u motorni čamac koji je na nas čekao. Bili smo osjetljivo uzbuđeni. Evo nas napokon u New Yorku! U fabuloznoj Americi!

I gledali smo prema obali, znatiželjni, da li nas tko tamo čeka. Prepoznali smo iz daljine dr. fra Davida Zrnu, tadašnjeg starješinu Hrvatskih franjevaca u Americi. Jest, bio je on tamo, uz drveni stupac, s velikim šeširom na glavi, u zimskom kaputu i cigaretom u ruci. Mislili smo da će odmah poći prema nama i zagrliti nas.

Kada smo stupili na suho, nepomično je gledao na nas i nekako ozbiljno rekao: “Što bi od vas?!” Evo čekam na vas već više dana pa vas nikada! Zvao sam i pitao na sve strane, pa nitko nije znao, kada ćete stići ovdje”.

Zagrlili smo se i pozdravili i pošli prema ulici gdje ćemo čekati na prijevoz do kuće. Fra David je tražio “Atlas”, malo veći taksi, koji bi poveo i nas i stvari. I pošli smo prvi put po newyorškim ulicama prema 552 W. 50th St., gdje je bila naša hrvatska crkva i župni stan.

U župnom stanu su nas bratski dočekali fra Zvonko Mandurić, župnik i fra Alojzije Soldo. Osjećali smo se opet “kod kuće” nakon toliko vremena. Razgovoru nije bilo kraja, a brat Soldo pobrinuo se i za naše izmučeno tijelo biranim proizvodima svoje kuhinje. Najviše me iznenadio kada je stavio pred nas na stol tople i svježe kukuruze na klipu, a bio je samo travanj! To je za me bilo prvo čudo Amerike!

Nakon što nas je fra David potpuno obukao “po američku”, da izgledamo kao i drugi svećenici u toj zemlji, gospodin Anton Zubak i neki drugi prijatelji pokazivali su nam znamenitosti tog velegrada: Empire State Building, Kip slobode, Rockefeller center, fabulozni Broadway i Times Square, katedralu sv. Patricija, Radio City i mnoge druge zanimljive zgrade. Sve je izgledalo bogato i živo. A mi siromasi u bogatom gradu. Stranci!

Čujemo riječi, riječi i riječi, a ništa ne razumijemo. Učili smo druge europske jezike, jer nismo nikada namjeravali ići u Ameriku. Engleski nismo znali. Ljudski govor nam je bio tuđ, ali ljudi ne. Bili su uvijek nasmijani i srdačni. Navikli su se na stalne doseljenike. Primaju ih velikodušno. Riječi uklesane u Kip slobode na ulazu u New York najljepše izražavaju njihovo raspoloženje. New York i Amerika pružaju svoje ruke prema doseljenicima i otvaraju im svoje srce. I nas smo dvojica to smo osjetili. Svuda su nas lijepo primali i darivali. I što je najvažnije: bili su ljubazni. Dao Bog, da tako ostane na vjekove!

fra Vjekoslav Bambir, 1946.

Fra Vjekoslav Bambir u Americi je pastoralno djelovao kao župni pomoćnik u sljedećim župama: Sv. Josipa u Hanoveru, PA (1946. – 1947.), Gospe Karmelske u Carmelu, PA (1947. – 1948.), Presvetog Sakramenta u Harrisburgu, PA (1948. – 1950.), Sv. Augustina u West Allisu (1950. – 1955.). U istoj župi je zatim bio župnik (1955. – 1967.). U župi Sv. Josipa u St. Louisu djelovao je kao pomoćni župnik (1977. – 1979.) i kao župnik (1979. – 1991.). Fra Vjekoslav je bio poglavar franjevaca (kustos) od 1967. do 1973., starješina franjevačke rezidencije sv. Franje u Gulf Breezeu od 1973. do 1977. te vikar franjevačke zajednice od 1991. do 2000. On se također nalazio na službi savjetnika Kustodije u nekoliko navrata (1958. – 1963., 1979. – 1982. i 1985. – 1988.). Preminuo je u Mercy Hospital u Chicagu u utorak 29. prosinca 2009. Sprovodna sveta misa slavljena je 5. siječnja 2010., a pokopan je na groblju Holy Sepulchre.

Fra Vendelin Vasilj nakon kraćeg boravka u Chicagu, 1948. otišao je u župu Sv. Marije u Steeltonu. Već 1949. imenovan je poglavarom hrvatskih franjevaca u Americi. U isto vrijeme urednik je Hrvatskog katoličkog glasnika i Hrvatskog kalendara te vrlo aktivan u pisanju brojnih članaka. Pod njegovim vodstvom kupljene su dvije franjevačke rezidencije: u Beaver Fallsu i Gulf Breezeu. Godine 1952. postao je gvardijanom novoosnovanog samostana sv. Ante u Chicagu. Nakon te službe otišao je pastoralno djelovati u hrvatske župe Srca Isusova u Milwaukeeju, Sv. Augustina u West Allisu te Srca Isusova u Chicagu, gdje je i preminuo 2. siječnja 1971. u 62. godini života. Fra Vendelin je tri puta imenovan poglavarom hrvatskih franjevaca (1949. – 1952. i 1961. – 1967.) te isto toliko puta savjetnikom Kustodije. Nekoliko puta bio je urednik hrvatskih franjevačkih izdanja. Pokopan je 6. siječnja 1971. godine u franjevačkoj grobnici sa svojom braćom fratrima, na groblju Holy Sepulchre. Dijaspora.hr na Božić 2020. objavila je snimku njegove posljednje propovijedi koja je snimljena 25. prosinca 1970.

Ključne riječi #fra Vendelin Vasilj #fra Vjekoslav Bambir #put u Ameriku