Ovaj Hrvat bio je kralj poljoprivrede u Kaliforniji, ali na kraju je ostao bez cijelog bogatstva. Njegove grožđice kupovala je čak američka vojska!

Kada sam radio istraživanja za svoju knjigu o američkim Hrvatima naišao sam na ime i podatke o Petru J. Diviziću, spomenuo sam ga u knjizi, no nisam o njemu dosta znao. Jednog dana javio mi se telefonom iz svog ureda u Ducoru, a 1976. poslao mi je i knjigu koju je o njemu napisao Amerikanac Henry A. Foley. Naslov joj je “Zvali su ga kraljem grožđa”.

Foley je intervjuirao našeg zemljaka kroz godinu dana, snimao ga i onda s njime napisao tu povijest zanimljivog života jednog od najuspješnijih naših useljenika u Sjedinjenim Državama.

Visok, lijepi starac s dosta jakom bijelom kosom osvaja svojom pristojnošću. Ponašanjem je pravi gospar. Govori lijepim hrvatskim jezikom s dubrovačkim narječjem.

Po uvjerenju i životu je dobar kršćanin, praktični katolik, a uvijek ističe da je Hrvat. Kroz cijelu svoju knjigu, unatoč njegovim idejama o pan-Slavenstvu – svugdje spominje da je “Croatian”.

Autor knjige o Diviziću vrlo cijeni našeg zemljaka i svog dobrog prijatelja. Smatra ga jednim od najvažnijih ljudi u povijesti američke poljoprivrede i jednim od najvećih doprinosnika državi Kaliforniji i američkom Zapadu.

Na samom početku autor piše: “Ovo je povijest o jednom mladom hrvatskom useljeniku koji je došao u Ameriku 1920. i sam samcat s nekoliko teško zarađenih dolara stvorio milijunsko vinogradarsko carstvo koje je postalo glasovito u našoj zemlji i drugdje. Ime mu je Petar J. Divizich, legendarna osoba u kalifornijskoj San Joaquin dolini. Od pustinje, pijeska i guštare stvorio je produktivnu poljodjelsku zemlju i ostavio svoj neizbrisivi trag u američkoj agrikulturi”.

Petar se rodio 16. lipnja 1897. u velikoj i dosta imućnoj seljačkoj obitelji u selu Gruda, u Konavlima. Imao je još dva brata i sestru. Od oca Ivana naučio je razne poslove oko voćki, vinograda i na poljima. Od majke Marije naslijedio je strpljivost i skromnost. U dobi od deset godina Petar je napustio školu kako bi pomogao ocu oko zemlje i gospodarstva. Za vrijeme Prvog Svjetskog Rata služio je u austrijskoj vojsci. Godine 1920. u novoj državi SHS služi vojsku kratko vrijeme i onda odluči iseliti u Ameriku kamo je otišlo na tisuće njegovih susjeda i zemljaka. U studenom 1920. iskrcao se u luci New York kroz koju je prije njega prošlo na stotine tisuća Hrvata.

U New Yorku se zadržao nekoliko mjeseci, a onda je kratko vrijeme proveo u mjestu Manistique u Michiganu. Želja mu je bila otići u sunčanu Kaliforniju gdje su kroz desetljeća mnogi njegovi zemljaci živjeli, radili i postali imućni.

Godine 1921. stigao je u Watsonville u Pajaro Valley. Tu su Hrvati bili vrlo uspješni i mnogi od njih bogati voćari. Osobito su se istaknuli u razvoju i kultivaciji jabuka, radili su u raznim granama poljoprivrede, u trgovini i drugdje. Našao je tu preko tri tisuće Hrvata. Kod njih se zaposlio u voćarstvu i također postao članom odsjeka Br. 352 “Hrvatski Sokol” Narodne Hrvatske Zajednice koja je kasnije postala Hrvatska bratska zajednica.

U proljeću 1923. otišao je u Orange County u južnoj Kaliforniji raditi kao voćarski stručnjak – tree surgeon – na velikom imanju Irvine Ranch. Učlanio se u California Fruit Ex-change.

U jeseni 1924. preselio se u mjesto Porterville u srednjem dijelu ogromne San Joaquin Valley. S istočne i zapadne strane nalaze se planinski lanci. Iskustvo je donio s jadranskih obala. San mu je bio: tu u pustinjskim i polupustinjskim krajevima zasaditi svoje vlastite vinograde i voćnjake. Bio je mlad i pun poleta. Za njega je Amerika bila “land of opportunity.” Nije se ženio i ostao je samac cijeli svoj život, a to je po našem mišljenju bila velika šteta, jer bi danas vjerojatno njegova djeca bila na njegovoj zemlji. S tisuću dolara ušteđevine i zajmom od jedne lokalne banke kupio je blizu grada zemlju i voćnjake.

U kraju gdje je velika nestašica vode i gdje u ljeti vlada vrućina od preko stotinu stupnjeva, farmer i rančer Petar teško je radio i mnogo se namučio prve tri godine na svom posjedu. Također je radio i kod drugih jer mu je trebalo gotovog novca. Zasadio je svoj prvi vinograd. Polako je uspijevao i napredovao. Družio se sa svojim zemljacima iz Dalmacije, a bilo je tu i nešto Slovenaca i Crnogoraca. Petar i svi naši ljudi koji su u teškom znoju od pustinje stvarali plodna polja, povrtnjake, voćnjake i vinograde, imali su prirodnu nadarenost za “posao”. I on i naši zemljaci bili su u punom smislu pioniri Kalifornije, njeni graditelji koji su ovdje imali na pretek onoga čega nisu imali u domovini: prostranu zemlju i priliku da kao svoji vlastiti gospodari postanu imućni. Ambicija, teški rad, prirodna nadarenost i snalažljivost tih ljudi doveli su ih do velikih uspjeha.

Petar je stekao mnogo prijatelja među mjesnim Amerikancima, a posebno među bankarima i trgovcima. Postao je član velike katoličke organizacije Kolumbovih Vitezova, a kasnije i Rotary organizacije gdje je bio vrlo aktivan kroz mnogo godina. Svi su cijenili njegovu sposobnost, dragocjeno iskustvo, srdačnost i smisao za “posao”.

Učlanio se u mjesnu katoličku župu sv. Ane. Za vrijeme velike gospodarske krize (Depression), Petar je iz svojih voćnjaka prodavao šljive, ostalo voće i grožđe uz vrlo niske cijene. Izdržao je unatoč velikim poteškoćama u vrijeme kada su mnogi izgubili sve. Živio je u lijepoj kući koju si je sam sagradio. U ljetu 1930. sazidao je sušionicu voća. Grožđice je izvozio čak u Englesku. Uskoro je kupio novi posjed: jedan ranč od 160 akera (64 hektara) zapadno od grada Portervillea. Sada je već imao šezdeset akera (24 hektara) vinograda.

Dana 18. svibnja 1934. Divizić je postao američki građanin. U vrijeme berbe grožđa i voća zapošljavao je do 150 ljudi. Godine 1934. – usred teške gospodarske krize – kupio je još četrdeset akera (16 hektara) voćnjaka sa šljivama, breskvama i narančama. Tu je zasadio još 24 akera (10 hektara) vinograda. U Portvilleu je na glavnoj ulici za vrijeme 1936. i 1937. sagradio cijeli kompleks komercijalnih zgrada koje je iznajmljivao. One još i danas stoje u tom gradu.

U okolici mjesta Delano, oko 25 milja izvan Portervillea, tada je kupio još preko 300 akera (121 hektar) zemlje koju je polagano pretvarao u vinograde. To je dugi i mučan posao; uzme oko pet godina dok dođe do prve berbe grožđa u vinogradu koji se zasadi u ovom pustinjskom kraju. Glavni problem je dakako voda i mora se duboko bušiti zemlja dok se dođe do vode. Tu u okolici Delana Divizić je osnovao svoj glavni posjed, svoje životno djelo – ogromne vinograde. Delano je poznat po dugom štrajku meksičkih poljodjelskih radnika koje vodi Caesar Chavez. Nalazi se na vrlo strateškom položaju na raskrsnici cesta i željezničkih pruga, a prijevod je dakako od velike važnosti za razvoženje grožđa i voća.

Petar je osjećao i znao da tu leži njegova budućnost, da tu može ostvariti nešto veliko. U Delano-Ducor području potrošio je milijune dolara za pripremanje zemljišta za buduće vinograde. Morao je postaviti oko 70 milja cijevi za navodnjavanje. Iza silnih napora izgradio je ovdje kroz nekoliko godina uz velike žrtve oko 3500 akera (1416 hektara) prvorazrednih vinograda. Kada je bio na vrhuncu svoje gospodarske moći, Petar Divizić posjedovao je oko pet tisuća akera (2023 hektara) vinograda. Bili su oni tada najveći na svijetu.

U jednom našem razgovoru Petar mi je pričao kako je bio prisutan na jednom međunarodnom kongresu vinogradara u Francuskoj. Dizali su se pojedini delegati, predstavljali se i svaki je rekao koliko vinograda posjeduje. Kada je došao red na njega, ustao se, rekao svoje ime i izjavio da u Kaliforniji ima 2023 hektara vinograda. U dvorani je nastao tajac i zaprepaštenje. To je bilo barem deset puta više nego li što je imao najbogatiji vinogradar u Europi…

U njegovim vinogradima bilo je preko 30 vrsta grožđa. Kroz njih je prolazilo preko sedamdeset milja cesta i puteva. Njegovo “Highland Vineyards” grožđe bilo je posebno poznato u Južnoj Americi. Proizvodio je i ogromne količine grožđica u svojim velikim dehydratorima, a još za vrijeme prošlog svjetskog rata one su se na milijune funti prodavale američkoj vojsci. Bilo ih je toliko da je svaki pripadnik američkih oružanih snaga mogao imati jednu kutiju grožđica ili drugog suhog voća.

Za vrijeme rata godine 1943. njegova tvrtka se zvala “P. J. Divizich Fruit Corporation.” Postala je poznata po cijeloj Kaliforniji, američkom zapadu i u svijetu. Glavni financijer bila mu je Bank of America, s kojom je između 1941. i 1968. imao 28 milijuna dolara prometa. Tijekom najvećeg posla radilo je za njega oko 350 ljudi, a bili su to kroz godine najviše Filipinci. Nakon rata sagradio je nova skladišta, sušionice, hladnjače, otpremališta, a uz to je imao ogroman broj potrebnih strojeva i teretnih automobila.

U godini 1947. Petar Divizić postaje članom California Fruit Exchangea sa sjedištem u Sacramentu, glavnom gradu države Kalifornije. Upoznao je kao takav – a i u svom poslovanju – sve vodeće kalifornijske proizvođače, rančere, vinogradare…

Kajem 1950. nakon trideset godina izbivanja posjećuje domovinu. U veljači 1951. vraća se u Ameriku s nećakom i nećakinjom. Mislio je na nasljednike! Kasnije je dopremio još nekoliko svojih bližih rođaka, no ni jedan nije ostao s njime na posjedu. Prema svima je dakako bio širokogrudan i darežljiv, ali imao je i svojih razočaranja. U svibnju 1953. kao delegat mjesne organizacije bio je na međunarodnom sastanku Rotarijanaca u Parizu. Krajem svibnja posjetio je domovinu, a prigodom posjete Matici iseljenika Hrvatske zagrebački Vjesnik u Srijedu donosi na 27. svibnja 1953. o njemu veliku reportažu pod naslovom “Kralj Grožđa svratio u domovinu”.

Onda su došle poteškoće. Godine 1964. Divizić je imao pod velikim dugom 5500 akera (2225 hektara) vinograda i voćnjaka, sve za to potrebne zgrade, 27 zdenaca za navodnjavanje i ostale stvari na posjedu. Vrijednost zemlji tada je padala. Štrajk i bojkot United Farm Workersa, koje je vodio C. Chavez također je doprinio teškoćama. Pitanje je također jesu li Divizićevi bankari dobro vodili njegove financije.

U ranim 70-im godinama veliki poljoprivredni kombinati nastojali su na sve moguće načine potisnuti nezavisne rančere kao što je bio naš Petar. Između 1970. i 1972. izgubio je skoro sve svoje posjede. U nagodbi je za sve dobio samo 600 tisuća dolara. Tenneco-West je preuzela njegovu zemlju, njegove vinograde, njegov “agricultural empire” u koji je on uložio 50 godina rada i mnogo milijuna dolara. Ostavili su mu da živi u svojoj kući okruženoj njegovim bivšim vinogradima. Slično se dogodilo i nekim drugim rančerima pa je taj skandal uzvitlao prašinu, i u Washingtonu su se o tome držale rasprave američkog Senata. Petar je išao tražiti pravdu, no u glavnom gradu je nije dobio.

Gospar Divizić mi je spomenuo da mu je žao da u svojoj knjizi nije spomenuo svoje sastanke s dr. Vladkom Mačekom dok je isti živio u Washingtonu. Hvali ga kao dobrog i plemenitog čovjeka i velikog hrvatskog političkog vođu. On ga je materijalno pomagao do pred njegovu smrt, kao što je pomagao i mnoge druge pojedince i akcije.

Što se tiče Meksikanaca i njihove borbe za bolji život na farmama, u voćnjacima i vinogradima Kalifornije, Divizić i o tome ima svoje mišljenje. I on i mnogi drugi naši ljudi – protiv kojih su Meksikanci štrajkali – svoje velike posjede stvorili su uz velike žrtve, rad i velike troškove (da bi na kraju neki kao naš Petar sve izgubili). Hrvatski useljenici su se također kroz dugo vremena – kao danas Meksikanci – morali boriti protiv diskriminacije, iskorištavanja i nepravde.

Tijekom naših posljednjih telefonskih razgovora Petar Divizić je još uvijek živio sam u svojoj bivšoj kući. Iako je skoro sve izgubio još uvijek je milijunaš. Ostao je i dalje veseo čovjek s dosta smisla za humor. Kani se nastaniti na obalama Pacifika. U starom kraju bio je 1972. i 1978. S posljednjeg puta u Hrvatsku vratio se dosta nezadovoljan i razočaran. Održava veze s mnogim prijateljima u ovoj zemlji. Velika korporacija koja je preuzela njegov posjed daje mu lijepu plaću kao svom savjetniku.

U Divizićevoj biografiji autor Foley naziva ga “vodećom osobom u povijesti zemljoradnje Sjedinjenih Država”. Kao takav zauvijek je ušao u povijest američkih pionira na Zapadu. Ostat će zabilježen u povijesti američkih Hrvata kao jedan od naših najvećih doprinosnika Americi unatoč bolnoj činjenici da se ona maćehinski ponijela prema njemu.

Petar Divizić preminuo je 1. lipnja 1989. godine u Delanu.

Jure Prpić, Hrvatski katolički kalendar 1981.

Ključne riječi #Hrvati u Kaliforniji #Jure Prpić #Petar J. Divizić