Ostvarila povratnički san svojih roditelja: Ovdje je mir, ovdje je teško imati stresan život

Jadranka Relota, argentinsko-hrvatska naivna umjetnica i slikarica, magistrica matematike te programerka, nekad vrlo istaknuta članica hrvatske zajednice u Argentini, rođena je u 1956. godine u Buenos Airesu, a od 2016. živi u Hrvatskoj. Svoj novi dom pronašla je u Puli.

Pričala je o svojim korijenima, životu i radu u hrvatskoj zajednici u Argentini, umjetničkom radu, proučavanju hrvatske etnografske baštine i ukrašavanju pisanica te o svom dolasku i životu u Hrvatskoj…

Moja prabaka Mandić rodila je Idu, maminu mamu te je porijeklom iz Istre, s Ćićarije, a moj djed Franz Raab bio je Austrijanac. Upoznali su se u Sarajevu, a kako je baka iz Istre stigla u Sarajevo i kako su se upoznali, nemam pojma. Austrijska banka poslala je djeda Franza u Sarajevo poslije austrijske okupacije BiH i tamo se rodila i moja mama Erika. Baka Ida umrla je 1936. u Sarajevu kada je mama imala 14 godina, a djed je s troje djece otišao u Beč, gdje je i umro 1971. Mama je bila medicinska sestra, živjela je i radila neko vrijeme u Pragu i Beču. Otišla je sama u Argentinu 1951. godine u provinciju Salta gdje je živjela nekoliko mjeseci. Moj tata Ivo porijeklom je s Kupresa, njegovi roditelji su bili Mate i Matija r. Svalina. Prezime Relota je porijeklom iz Imotskog, odakle su prije 250 godina došli na Kupres. Tata Ivo je izučio u Sarajevu za zubotehničara, a kasnije je Zagrebu studirao stomatologiju. U teškim vremenima prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je u Splitu u Vojnoj bolnici gdje je bio šef odjela, te je spasio mnoge živote. Iz Splita je završio u američkom izbjegličkom logoru kod Salzburga. Godine 1949. došao je u Argentinu, u Buenos Aires.

Mama je živjela u Salti, ali jednoga dana je došla u Buenos Aires jer ju je bolio zub. Upoznali su se u tatinoj ordinaciji, zaljubili se, vjenčali. Očito im je to bilo suđeno jer tijekom svojeg života živjeli u isto vrijeme u Sarajevu i u Beču, no sreli su se tek u Argentini, daleko od doma. Ja sam se rodila 1956., a brat Ivan Francisco 1958. Moji roditelji su dobili prvog sinčića, zdravu bebu 1954. za kojeg su im u rodilištu rekli da je umro poslije poroda. No, roditelji su vjerovali da ga je bolničko osoblje ukralo i dodijelilo nekome drugome paru jer su ga vidjeli živog i punog energije (to se često događalo novim imigrantima u Argentini koji su slabo znali španjolski jezik). Taj mučni događaj tištio je moje roditelje do kraja života i tata me prije svoje smrti obvezao da pronađem svog ukradenog brata, u čemu sam i uspjela slučajno i nakon mnogo vremena.

Moje pravo ime je Adriana Erica, tada se u Argentini nije moglo dati djeci strano ime. Ali uvijek su me zvali Jadranka. Kod kuće smo razgovarali samo hrvatski i bilo mi je teško kada sam počela ići u školu jer nisam znala španjolski, a i roditeljima je ispočetka bilo teško dok nisu dobro naučili jezik. Moj prvi kontakt s hrvatskom zajednicom bile su nedjeljne mise i jedna predstava za sv. Nikolu kada sam se uplašila Krampusa (smijeh).

Kao tinejdžerica počela sam aktivnije sudjelovati na Tejaru (Crkva sv. Nikole Tavelića u BA), igrala sam odbojku u Kuglani, plesali smo kolo, pjevali narodne i moderne hrvatske pjesme koje je vodio fra Marijan Zlovečera, imali zajedničke ručkove, piknike i hodočašća. Kada sam počela studirati (matematiku i informatiku), malo sam se udaljila od zajednice. U Argentini je sredinom 70-ih bila ekonomska kriza, morala sam početi raditi i nisam imala toliko vremena. U zajednicu je 1977. došao fra Matija Matošević koji je vodio mladež i pozvao me da vodim kolo na Tejaru. Prihvatila sam i napravili smo koreografiju drmeša i „segundo baile“. Nismo imali ništa odakle bi učili, pa sam napravila koreografiju po sjećanju, kako sam naučila od starijih naraštaja koji su mene poučavali kako se igra kolo. Sredinom 80-ih vjenčala sam se s Ukrajincem, rodila djecu Tamaru i Demiana, logično, ponovno nisam imala vremena. Fra Matija se vratio ubrzo u Hrvatsku pa fra Ilija Kozina vodi Tejar. Skupina „Kolo“ nastavila je s radom i sada se zove „Proljeće“, i još i danas plešu drmeš i „segundo baile“ po toj mojoj koreografiji.

Osim grupe Kolo, 21 godinu vodila sam Malu školu hrvatskog jezika u Buenos Airesu, također na Tejaru. Mnogo naraštaja mladih hrvatskih korijena sam poučavala.

Sredinom 90-ih pozvali su me da napravim razne scenografije za nekoliko događanja i tražili su me prijedloge za slična događanja i manifestacije. Vremenom sam postala tajnica krovne udruge Hrvata i 1999. došla u Hrvatsku te od Ministarstva prosvjete tražila stipendije da djeca mogu doći učiti ili studirati hrvatski jezik u Argentini. U rujnu 2001. počela sam „skupljati” one nekadašnje pripadnike hrvatske zajednice, koji do tada nisu dolazili često da se počnu okupljati i tako je nastalo „Veselo društvo”. I moja djeca su odlazila u Malu školu, igrala se, družila, tako da smo često bili tamo. Neko vrijeme bila sam i predsjednica krovne udruge.

Tijekom dolaska u Hrvatsku 1999. bila sam i u Hrvatskoj matici iseljenika, a u jednoj od Matica iz 1999. izašao je i intervju sa mnom pod nazivom “Samo će srce govoriti o Hrvatskoj”. Kao predsjednica hrvatske krovne institucije, 2004. organizirala sam posjet tadašnjeg ravnatelja Nikole Jelinčića u Argentini i susret s hrvatskim zajednicama i društvima. Također, naši članovi odlazili su i na Matičine škole folklora.

I otkad živim u Puli, 2019. u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika – Podružnica Pula i Gradskom knjižnicom i čitaonicom Pula održala sam radionicu Uskrsna kreativna radionica za djecu i roditelje“, a također imam planove i za izložbu svojih radova naivne umjetnosti kad se malo poboljša epidemiološka situacija.

Od malih nogu moj hobi bilo je crtanje, sanjala sam da budem umjetnica, slikarica ili modna dizajnerica. Studirala sam i magistrirala matematiku, podučavala te postala i programerka, ali uvijek sam se bavila i umjetnošću. Samouka sam umjetnica, radila sam različite scenografije za nastupe klapa, zborova, manifestacije, za obljetnice napravila prigodne slike, na pročelju zgrada, oltar u kripti Lujan.

Radila sam i slike većih dimenzija, ali i minijature. Održala brojne radionice izrade pisanica i slikanja na staklu koje je organiziralo uglavnom hrvatsko veleposlanstvo, ponekad i Hrvatski svjetski kongres, argentinska televizija, sajmovi knjiga, Buenos Aires celebra Croatia itd. Radila sam i tematske cikluse minijatura na staklu u stilu hlebinske škole – „Božić u Hrvata“, „Križni put u Hrvata“. Pisanice sam počela raditi 80-ih godina kada sam naučila tehniku.

One postoje od pretkršćanskog doba, ali su dobile i kršćanski smisao. Pisanice su dar, sa željom dragoj osobi: zdravlje, snaga, plodnost, ljubav, strpljenje, uspjeh i različiti simboli i boje imaju različiti značaj. Kristovo uskrsnuće uspoređuje se s jajetom. Kao što sama riječ kaže, pisanica dolazi od pisati. Piše se pisalicom, “kiščicom“ napunjenom rastopljenim voskom na bijelom sirovom jajetu. Vosak maskira boju za koju želim da dođe do izražaja, postepeno se ponavlja isti proces nadodajući više voska i boja: žuta, narančasta, crvena i napokon crna. Na kraju se vosak očisti toplom krpom i lakira.

Zbog nepovoljne ekonomske situacije u Argentini, posebno zbog opće nesigurnosti odlučila sam doći u Hrvatsku. Preselila sam se 2016. Kratko vrijeme sam živjela u Zagrebu, a zatim sam došla u Pulu na poziv rođaka. Pomoć državnih institucija nisam imala. Sve sam rješavala sama, od dokumenata do zdravstvenog osiguranja. Jednako je bilo teško pronaći nekakav posao. Živim hrvatsku stvarnost i povratnički san mojih roditelja koji to nisu dočekali. Poručila bih i drugima, potomcima Hrvata da dođu ovdje živjeti. Ovdje je mir, ovdje se živi u miru. Voljela bih da i moja djeca dođu živjeti ovamo.

Barbara Buršić, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Hrvati u Argentini #Jadranka Relota #povratnici u Hrvatsku