EKSKLUZIVNO
FOTO: Hrvatski etnički institut
Tri desetljeća života proveo je služeći hrvatskoj dijaspori u Sjedinjenim Američkim Državama. Krajem travnja na kapitulu u Mostaru izabran je za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. U nedjelju 5. lipnja 2022. vratio se kući. Ovo je oproštajni intervju s fra Jozom Grbešom kao župnikom i kustosom Hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi.,,
Na redovnom kapitulu koji se održava od 25. do 28. travnja 2022. u samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru, izabran je novi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Voljom svoje redovničke subraće novi provincijal je fra Jozo Grbeš, dosadašnji kustos Hrvatske franjevačke Kustodije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu koja je dio […]
Dragi fra Jozo, u proteklih deset godina služio si kao starješina nas hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi. U Americi si već tri desetljeća. Kada pogledaš unatrag, što ti dolazi na pamet?
Zahvalnost. Uvijek kada nastavljamo tamo gdje su stali oni prije nas, čovjek mora osjećati zahvalnost. Puno je naše braće utkano u naš put na ovim prostorima. Mnogi ljudi koje sam susreo, nadahnuće su za služenje. Sve sudbine koje su postale dio moje sudbine su veliki dar. Ljudi su najveće bogatstvo. Oni čine i povijest i sadašnjost. Zbog njih sam ja ovdje uvijek bio i ostao doma.
Ti si jedan od ljudi koji možda i ponajbolje poznaje stanje naših zajednica u Sjevernoj Americi. Koje su prednosti, koji izazovi, a koja su ograničenja ovoga našeg trenutka?
Naše zajednice su obiteljske zajednice. Naše župe su obiteljske župe. Obitelj je središte svega. Obitelj je mjesto gdje je čovjek doma. U toj obitelji sve se poznaju. U našim župnim zajednicama svi se poznaju, dijele svoje dane s onima koji dijele njihov život. Budući da se danas obitelj pokušava redefinirati, sve je veći izazov sačuvati je od napada Zloga i ostati dosljedan originalnosti nakane i smisla. Vjerujem da su naše župne zajednice i odgoj u Duhu tu ključni.
Kako u svemu tome izgleda šira sve-hrvatska slika? Kako iz tvoje perspektive izgleda veza koju domovina drži s nama u tuđini? Računa li domovina s nama i u kolikoj mjeri?
Vjerujem da računa. Dijaspora ja velika i zahtjevna, ali je dijaspora u stalnoj ljubavi s domovinom. Mislim da joj domovina treba više otvoriti ruke, pokazati više ljubavi i dati joj priliku da dođe doma. Kada imate ovakvu dijasporu, to je blagoslov. Vjerujem isto tako da ima dobrih želja sa strane nekih ljudi na vlasti, ali čini mi se da nedostaje praktičnosti provedbe. Bilo bi jako dobro kada bi domovina samo poslušala čežnju hrvatskog čovjeka iz daljine svijeta.
Nakon 30 godina svećeničkog rada u iseljeništvu, braća su te izabrala da vodiš Provinciju hercegovačkih franjevaca. Naša je Provincija opsegom ogromna, poviješću bogata i zvanjima plodna. Ipak, u svemu tome postoje i brojna otvorena pitanja. Kakve ti misli prolaze glavom sada dok preuzimaš ovu važnu službu?
Bože pomozi! Teret je velik. Ali vjerujem da je i milost veća. Promjena je ovo ogromna za mene, ali i za braću. Ako mogu ja, vjerujem da svi možemo! Ja nisam nikada bio za održavanje statusa quo. Ja vjerujem da je čovjek pozvan rasti i ići naprijed. Stoga vjerujem da ovo vrijeme pred nama jest vrijeme rasta, promjena, napuštanja “comfort zone” svagdašnjice i uranjanje u novo i nepoznato u kojem pronalazimo jednostavnu mudrost koja kaže: ako čovjek ne raste i ne ide naprijed, on umire.
Ovih dana preuzimaš upravljanje Provincijom koja je brojna i čiji je apostolat vrlo širok. Jedno od najbitnijih područja našeg apostolata je i rad s hodočasnicima u Međugorju. Tamo si i sam često odlazio kao hodočasnik. Kakav je osjećaj sada u Međugorje doći kao hercegovački provincijal?
Postoje mjesta na kojima čovjek može samo šutjeti. Ponizno se sagnuti i reći evo me! Međugorje je postalo milost svima onima koji ozbiljno shvate poniznost.
Dan 7. veljače 1993. godine proslavljen je vrlo svečano u newyorškoj hrvatskoj crkvi – slavila se 33. obljetnica prelaska u vječnost velikana hrvatske Crkve kardinala Alojzija Stepinca i svećeničko ređenje trojice mladih fratara, članova Hrvatske franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru: fra Ante Ivankovića, fra Joze Grbeša i fra Mile Vlašića. Njih trojica su završili […]
U Bosni i Hercegovini brojna su otvorena pitanja, a među njima se ističe pitanje ravnopravnosti našeg naroda. Što mi kao Crkva možemo učiniti na ovome polju rada i dijaloga s jedne strane i jasne opredijeljenosti za slobodu našeg nacionalnog bića na tim povijesnim hrvatskim prostorima s druge strane?
Hrvati stoljećima putuju ovim prostorima. Sami sebi određuju put. Prijeđeni put nimalo nije jednostavan, pun je mučenika i sukoba, ratova i odlazaka, bijede i uspjeha, ali je njihov put. Sloboda je očitovana u izboru. Ako nema izbora, onda nema slobode! Ako vam netko drugi određuje granice slobode ili granice izbora, onda nema niti jednoga niti drugoga. Ljudsko dostojanstvo upravo traži jamstva u političkom principu samoodređenosti jer povijest totalitarizma ga uči da je suprotno opasno. Crkva slijedeći Kristov nauk mora uvijek biti jasna: sloboda je dar, a istina oslobađa. Stoga glavu gore i bez straha!
Svećenik si gotovo 30 godina, fratar koju godinu više… Što je ono što je tebe oduševilo i što te trajno oduševljava da svakoga dana biraš služiti Bogu, Crkvi i ljudima u habitu Siromašnoga Franje iz Asiza?
Ljubav! Sve što mislim, i želim, i radim, i sanjam potječe od nje. Ako volite, onda je tako jednostavno služiti. Ako služite, onda ste sretni. Ako volite, tako je jednostavno imati dobru obitelj, biti dobar brat, sestra, otac, majka, suprug, supruga, dijete, svećenik, sestra. Ako ljubav nije prvotni naš poziv, riječi su prazne, a život formalan. Zato je ljubav prva i temeljna Kristova zapovijed. Ja sam bez nje ništa.
U ovo naše vrijeme, nakon svega što se sa svijetom događalo u proteklih nekoliko godina, kao da je u nama i oko nas duboka duhovna glad i žeđ. A svijet i ljudi kao da neprestano tu glad pokušavaju utažiti na pogrešnim mjestima i na pogrešne načine. Što mi, ljudi vjere, možemo učiniti kako bismo pomogli sebi i drugima na ovom polju?
Hrana je najvažniji dio zemaljskog postojanja. Svi smo danas postali svjesni vrijednosti zdrave hrane i utjecaja loše hrane na naše tijelo. Oni koji se bave hranom, savjetuju nam što jesti, što izbjegavati. Tako je i s dušom. Moramo je dobrom hranom hraniti. Postoje oni koji nam savjetuju kako hraniti dušu. Stoga ljudi vjere moraju biti svjesni te odgovornosti i biti oni koji će hraniti gladne duše gladnoga vremena. Ta glad svake godine je sve veća. Naša odgovornost još veća!
Kroz svoje duge godine iseljeničke sudbine susreo si i upoznao brojne ljude. Sam si vrlo često znao reći da su ljudi i njihove sudbine najvrjednije što čovjek može primiti. Životne priče hrvatskog čovjeka u iseljeništvu i osjećaji koje naši iseljenici dijele obilježili su i tvoj rad na Njivi Gospodnjoj pastorala u tuđini. Čega se osobito rado sjećaš, a što bi možda želio zaboraviti?
Dijaspora je moja velika obitelj. Ja zaista volim sve te ljude raširene diljem ovog velikog kontinenta, ali i drugih gdje sam bio. Njihovi životi su ispričali najvažnije priče. Velika mi je čast što su mnogi od njih svoje živote dijelili sa mnom. Neke sam zapisao, neki se pišu, a svi su u srcu. I ovaj moj odlazak (nadam se na kratko) nije odlazak od njih. Oni su sa mnom i ja s njima. Ne bih želio ništa zaboraviti, ali se sjećam posebice cijelog jednog naraštaja koji je puno patio, a koji je otišao pred nama u vječnost. Zbog njih se isplati dalje nastaviti, dijeliti sudbine njihovih obitelji i vječno se nadati u dobro koje ne umire.
Teška su vremena. Vođe su loše. Politika izgubila jake moralne karaktere. Ljudi su zbunjeni. Smišljene agende/programi marširaju naprijed. Čovječanstvo je opet na raskršću. Mudrost je negdje isklizla. Zdrav razum nestaje dok je subjektivizam u plitkosti života. Ravnodušnost spram velikih vrijednosti Duha je veliki grijeh sadašnjosti! Kada “duhovni poglavari” postanu stručnjaci za injekcije, a liječnici za […]
Na koncu: mnogi te naši čitatelji poznaju, poštuju i duboko vole. Mnogima si bio suputnik, prijatelj, duhovnik i brat. Siguran sam da s pozornošću čitaju i ove retke. Zato, umjesto pitanja, na koncu stoje dvije točke i prilika tebi da kažeš što ti je na srcu u ovome trenutku…
Volim vas više nego se može vidjeti na ovom papiru. Ljubav nema uvjeta niti zaborava. Ona je trajnija od svega i ne zaboravlja one koji vole. U njoj nema “zbogom” niti rastanaka. Ona povezuje i vraća, daruje i ispunjava. Zato ponizne duše kažem: na mene možete računati. Neću nikada biti daleko jer blizine ne poznaju odlaske!
