Naše životno došašće
FOTO: Pixabay
Život je slijed dolazaka i odlazaka, sastanak i rastanak, iščekivanja i ispraćaja. Radost nužno prianja uz bol, zahtjevnost uz nježnost. Ponekad ih gotovo bude teško razlikovati jedne od drugih.
Isuse, brate, dok si onih dana prolazio zemljom čineći dobro, umnažao si kruh kako bi nasitio mnoštvo, umnažao zdravlje, slobodu za ljubav, umnažao Božju bliskost s čovjekom. Potom, nakon dana u kojima se toliko toga lomilo, u kojima si i ti bio slomljen, ne i odlomljen od Božje povijesti s ljudima, nastavio si u snazi […]
Ne, nije jednostavno živjeti. S odgovornošću odabirati svoj život. Jer jedno nužno uključuje – ili isključuje – drugo i svaki je novi korak pomalo i pustolovina. Stoga je vrijedno svaki dan živjeti sa zahvalnošću, svakome danu dati ono što mu pripada, svaki primiti u svemu što jest. Dakako da je lakše zadržati se u sigurnosti poznate luke, ali lađama je namijenjena drukčija kob.
Svakome valja prepoznati svoj put i ići njime i smiona i odmjerena koraka istodobno. Španjolski pjesnik Juan Ramón Jiménez u svojoj pjesmi Majka pita: “Talasanje nepoznatog, sine, nosi te i vraća, beskrajno more. Gdje će te na koncu ostaviti? Zar te dozivaju tamo, druga moja dušo, s tolikom žudnjom kao ja ovdje, zar bi strepili tamo plačući, kao ja, kad bi ti ostao ovdje konačno i zauvijek?”
U pjesmi nedovoljno poznatog pjesnika Dinka Volarića Sučića iščitavam odgovor, ili premda nenamjerni pokušaj odgovora, toj pjesmi: “Mnogi su postali mornari jer su čuli da na dalekim obalama raste cvijet od čijeg se mira postaje sretan. Oni koji su se vratili ništa o tome nisu znali kazati. Ali pitajte one koji se nikada nisu vratili.”
Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]
Rado se spominjem riječi koje u jednom dječjem filmu izgovara patuljčica opraštajući se s patuljkom koji se sprema na put. “Već mi nedostaješ”, kaže mu ona. A kada se on vraća sa svog puta, ako dobro pamtim, ona ga dočekuje riječima: “Znala sam da dolaziš, jer je moje srce počelo pjevati”.
Naši su životi, pa i ako nismo toga svjesni, blagoslovljeni Božjim dolaskom među nas. I u ovim danima došašća nadam se da možemo, unatoč svim svojim prilikama i neprilikama, reći: “Već obilujemo, jer znamo da dolaziš, da uvijek iznova dolaziš, i zato naša srca pjevaju sve zvonkijim glasom. Zato je u našim rukama sve više spremnosti”.
Pogledamo li na svoj život kroz taj toliko smioni i toliko nježni Božji dolazak, gledamo li na sve svoje dolaske i odlaske u svjetlu Božjeg došašća, znat ćemo s povjerenjem, što ne znači i bez tjeskobe, spremnije odabirati svoje korake.
Svime što živimo, svime što činimo, valja nam prići bliže životu, odazvati se njegovim zahtjevnostima. Nimalo ne izmaknuti. Ponijeti teret i blagoslov odgovornosti kako najbolje uzmognemo. U tim odlukama često nam nedostaje željeni oslonac, željeni osjećaj sigurnosti. Osim jednoga, ali presudnoga: pođemo li u ime Božje, Bog će ići s nama. To možda ne olakšava uvijek naš teret, ali nam zasigurno daje snage da ga možemo nositi, ako pritom ne pitamo odviše za sebe.
Došašće je vrijeme koje nas, svake godine iznova, želi dovesti do Božića, uvesti nas u njegovu tajnu. Ono nas podsjeća na sve ono djetinje u nama, na našu čežnju za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti, za svijetom koji nas neće ugrožavati nego će nam biti sklon. No došašće nas ne želi odvesti u […]
A u hodu s Bogom, sav naš život može postati došašćem, došašćem kojim ćemo moći obdariti i one od kojih idemo i one kojima idemo. Došašćem, koje ćemo svi zajedno međusobno dijeliti.
