Tereza Nagy
FOTO: fra Jozo Grbeš
Tereza Nagy, rođ. Sampl, rodila se 13. listopada 1913. godine u Bokanima kod Voćina, u Slavoniji, od roditelja Juliane i Leopolda. Bijaše jedno od sedmero djece. Velike obitelji obično stvaraju i veliki krug ljubavi, brinu jedni za druge i razvijaju nesebičnost.
Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]
Tereza je upoznala svog životnog suputnika Josipa Nađa te se vjenčala s njime 22. studenoga 1936. također u Voćinu.
Vrijeme rata i mnogih selidbi
Mladi bračni par s četvero male djece (Agnes, Ivan, Marija i Josip) izbjegli su iz Slavonije u Srijem 10. ožujka 1944. Ondje nisu ostali dugo. Morali su seliti već 16. listopada 1944. godine u Austriju.
Putovali su na konju i s kolima 15-ak dana. Stigli su u mjesto Regan kod Linza 1. studenoga 1944. godine. Ondje su ostali nešto više od godinu dana, do siječnja 1946.
Onda opet sele! Iz logora u logor. U siječnju 1946. otišli su u drugi logor “Lager 50”, također u okolici Linza, i ostali godinu dana. U siječnju 1947. preselili su u logor St. Martin, gdje su bili do 1949. godine. Tu se rodilo i peto dijete, Luka.
Te godine opet slijedi selidba u “logor Vehseit” kod Linza, gdje su ostali do 1951. U nekoliko godina, dakle, šest logora, život na putu, a neizvjesnost jedini suputnik.
Daleko i dalje
U prosincu 1951. opet su morali krenuti na put te se sele u Salzburg na tjedan dana, a odatle u Bremenhaven, gdje su boravili dva tjedna.
U luci Bremerhaven, u studenome te godine, ukrcali su se na brod za New York (Ellis Island). Napustili su Europu, sve selidbe, sva zla, sve neizvjesnosti ostaju iza njih, ali i domovina kojoj se više neće moći vratiti.
Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]
Novi svijet je pred njima, iako neizvjestan, ipak obećavajući. U New Yorku se isti dan ukrcavaju na vlak za Rochester, Kellogg, država Minnesota. Tamo su stigli preko Caritasa koji je sponzorirao njihov put. U Minnesotu su doputovali 19. studenoga 1951. godine.
Obitelj je radila na farmi (jer je to bio dio obveze prema sponzorima) do 1953. kada su, tražeći bolje uvjete, stigli u Chicago. Nastanili su se u dijelu grada gdje bijaše dosta Hrvata. Josip je dobio posao u župi Sv. Jeronima na održavanju zgrada škole i crkve, gdje je ostao do 1959. godine.
U listopadu 1959. preselili su se na svoje stalno mjesto i ostali mnogo godina. Sa suprugom Josipom Tereza je živjela 52 godine u lijepom braku. Josip je preminuo 1988. Ali težina joj bijaše još teža kada joj umire unuk Ante Rodić, dobri zet Augustin Rodić te na kraju sin Ivan 2012.
No Tereza je svojom blagošću i strpljivošću nosila terete i uvijek se iznova radovala životu sve do njegova zalaza.
Najstarija prema sjećanju Hrvata iz Chicaga
Tereza je proživjela 73 godine izvan domovine, a od toga čak 64 u Chicagu. Život joj je trajao 103 godine, osam mjeseci i 18 dana.
Ova blaga, ugodna gospođa živjela je upravo takav život pun blagosti. S njom je uvijek bilo lijepo u društvu. Njezina obitelj (petero djece, osmero unučadi i 12-ero praunučadi) bila joj je i potpora i radost.
Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]
Dužina života učinila ju je i najstarijom Hrvaticom u Chicagu, a njezina obitelj proživjela je cijelo stoljeće sudbinu hrvatskog puka, od ratova i selidbi do iseljeništva i umiranja.
