Od Gospića do Argentine s velikom vjerom u neuništivost Hrvatske

Nećemo vjerojatno nikad doznati broj hrvatskih žrtava Drugoga svjetskoga rata i poraća, ni koliko je bilo onih koji su preživjeli rat i poraće, ali im je progonima i zatvorima urušen život, kao ni onih koji su izbjegli u slobodni svijet gdje ih je mljeo žrvanj prognaničkoga života u kojem su izgubili sve osim vjere da će hrvatski narod, prije ili poslije, postići žuđenu slobodu.

Potonji su gotovo svi u domovini zaboravljeni. Kao što su groblja hrvatskih vojnika preorana na Mirogoju, slično su njihovi grobovi utonuli u bespuća svjetskih širina. Ipak, njihov san o neovisnoj hrvatskoj državi postao je stvarnost. To im je najveličanstveniji spomenik kakav su mogli sanjati!

Marijan Nikšić jedan je od onih koji nije doživio ponovnu hrvatsku samostalnost, ali je u svojim poznim godinama s velikom sigurnošću zapisao: „Pa kad nismo do sada propali, prolazeći kroz najteže časove, iskorišćavani, izrablivani, desetkovani, a ipak smo se održali kao narod, smatram da više i ne možemo propasti! To je moja velika vjera u neuništivost Hrvatske!”

Od Gospića do Argentine

Marijan Nikšić rođen je 19. srpnja 1903. u Gospiću, u uglednoj i dobrostojećoj trgovačkoj obitelji. Njegov otac Josip, podrijetlom iz Široke Kule, uživao je dobar glas zbog svoje čovječnosti i domoljublja. Među ostalim, prijateljevao je s Antom Starčevićem i bio odan sljedbenik njegova učenja, a u domoljubnom duhu odgajao je i svoju djecu. U obitelji se rodilo 11-ero djece, a preživjelo je petero, četvorica braće i sestra.

Nakon završene gimnazije u rodnom gradu, studirao je i završio (apsolvirao 1928.) pravo u Zagrebu i, nakon položenih potrebnih ispita, stupio u državnu službu. Bio je iznenađen pozivom da odmah (1930.) pođe raditi u redarstvu gradske uprave u Beogradu. Ondje je ostao tri godine, dok njegovo mjesto nije zatrebalo nekom iz povlaštenoga naroda. Premještanja su bila u Novi Sad i zatim na kraće razdoblje u Zagreb. Uvijek je nekomu „gore” smetao pa je na dan izbora 11. prosinca 1938. hitno poslan na službu u Šibenik. Bio je prvo zamjenik, a nakon „Sporazuma” upravitelj gradskoga redarstva.

Bit će zanimljivo spomenuti dva događaja koja su se zbila u Šibeniku malo prije trenutka raspada prve jugo-tvorevine koje on opisuje u svojim autobiografskim zapisima. Naime, u vremenu pred izbijanje vojnoga puča u Beogradu (27. ožujka 1941.) Nikšić je, po odlascima i dolascima vojnoga zapovjednika u Šibeniku, generala Živojina Pavlovića, i mjesnoga pravoslavnog vladike Irineja Đorđevića, zaključio da se Srbi spremaju na nekakav važan korak. U Zagrebu nisu ni naslućivali što se u Beogradu „kuha” dok ih nije na to Nikšić upozorio. Drugo, on je detaljno opisao miran raspad jugoslavenskih vojnih snaga na šibenskom području nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i odlazak generala Pavlovića.

Još od prije rata Nikšić je bio povjerenik ustaškoga revolucionarnoga pokreta i osobni prijatelj pukovnika Slavka Kvaternika, a kao upravitelju redarstva bila mu je povjerena dužnost da sačuva red i mir u Šibeniku i da otpremi jugo-vojsku iz grada. Nikšić je svojom smirenošću, dobronamjernošću i ugledom koji je u gradu uživao izvršio primopredaju gradske vlasti i vojno-redarstvenih snaga na miran i razborit način.

Krajem travnja 1941. premješten je u Zagreb i preuzeo dužnost upravitelja gradskoga redarstva. Ali njegov redarstveni profesionalizam nije se nekima pri vlasti sviđao, pa je Nikšić dao ostavku na toj dužnosti. Da ne bude smetnja, bio je poslan u Torino, navodno na daljnju izobrazbu. Polovicom 1942. poslan je za redarstvenika u Vukovaru. Ali nije ondje dugo ostao. Da bi ga se maknulo iz redova redarstva, poslan je za velikoga župana u Senju, a nakon pada Italije za velikoga župana u Šibeniku, a pri kraju rata bio je nominalno veliki župan Nove Gradiške. Njegova odmjerenost i profesionalizam nisu se uklapali u prilike koje su se zbivale u ratna vremena, pa se nije dugo zadržavao u istom mjestu. I komunističke snage u Hrvatskoj neizravno su se zalagale da ga se iz redarstva makne jer im je bilo u interesu stvarati što više nereda u državi.

U emigraciji

Nikšićev emigracijski put i život bio je sličan kao i na tisuće drugih iz poratnoga vremena: povlačenje kroz Sloveniju, logori u Austriji i Italiji te odlazak u daleku Argentinu.

Tijekom emigrantskoga života nije se isticao na političkom polju. Sve je pratio, sve je čitao, ali je živio povučeno. Ipak, nekoliko njegovih objavljenih zapisa (u Hrvatskoj misli i Hrvatskoj reviji) ima svoju težinu jer su svjedočenja iz prve ruke o vremenu koje još treba temeljito istražiti. Navest ću samo jednu zanimljivu zgodicu koja govori ne samo o njegovu vremenu nego i o jugo-državi, prije i poslije tog događaja.

Naime, jednoga dana u njegov ured u Beogradu ušao je otmjeniji gospodin i kod Nikšićeva se kolege potiho raspitao tko je i odakle je novi službenik u ravnateljstvu. Kada je doznao da je „prečanin”, zaželio je nek mu bude „srećno” i dodao: „Posvetila se ruka Puniši Račiću, koja nas je ujedinila.” Gospodin nije ni posumnjao da bi „prečanin” mogao biti Hrvat koji je poslan raditi u Beogradu, niti je shvaćao da je Račićeva „ruka” iznjedrila novi državotvorni zanos i pokret među Hrvatima, a Nikšić je bio dio tog pokreta.

Ratna vremena i njega su ljuljala i bacala kao čamčić na uzburkanom moru, ali on je ostao dosljedan svojim domoljubnim principima i profesionalizmu. Vjerovao je da je uvijek bolje preduhitriti svaki kriminal i zločin nego trčati za kriminalcima.

U zapisima se dotaknuo i raznih tema iz ratnoga vremena, uključujući i suradnju s grofom Elzom u Vukovaru u nastojanjima da se pomogne spašavanju lokalnih Židova. Donosi podatke o liječniku dr. Mili Budaku (ne književniku!) koji je bio Pavelićev osobni liječnik i njegovoj ženi koja je bila članica komunističke partije i važan partijski špijun pri vrhu NDH vlasti. Iznosi svoje spoznaje o tragediji Lorković–Vokić i drugim temama koje će, nadam se, mlađi povjesničari istražiti bez ikakvih predrasuda. Nikšićeve autografske zapise ne bi se smjelo zaobići.

Marijan Nikšić u zapisima spominje mladoga sina koji je s njim pošao u izbjeglištvo i ženu koja mu se poslije pridružila u Argentini. Umro je u Buenos Airesu 23. listopada 1985. Njegov stariji brat Ante, rođen 1892., preminuo je 1962. i njihovi zemni ostaci počivaju u istom groblju u Buenos Airesu.

Nikšićeva „velika vjera u neuništivost Hrvatske” pretvorila se u stvarnost. Sad je na mladim „Nikšićima” pobrinuti se da im nitko domovinu ne preotme i ne pretvori u ničiju i svačiju zemlju.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Hrvati u Argentini #Marijan Nikšić