Obitelj nije ljudski proizvod

Živimo u vremenu u kojem nas suvremena sekularna misao želi osloboditi okvira prošlosti. Tako, između ostaloga, u mnogim državnim dokumentima polagano nestaju imenice otac i majka, zaručnik i zaručnica, obitelj muža, žene i djece.

Njihovo mjesto zauzimaju neki neutralni pojmovi. Kažu nam da dosadašnje pojmove koje je proizvelo neko prošlo i zaostalije vrijeme, treba zamijeniti suvremenim i razumljivijim riječima, ali očito je da se ovdje ne radi samo o riječima koje se želi zamijeniti, nego o rušenju vrijednosnog sustava koji je izgrađivan tisućljećima, te o divinizaciji, pokušaju podizanja trenutnog učenja na najuzvišenije mjesto. Očito je da se Boga i njegov nauk želi skinuti s toga postolja, a na njegovo mjesto postaviti svoje „zlatno tele“. A povijest, kao učiteljica života, ima nam i tu nešto reći i podsjetiti nas kakvu su gorku sudbinu imali oni koji su pravili zlatno tele. Djela ljudskog uma i ruku imaju samo privremeni sjaj koji nemilosrdno proguta vatra „grma koji plamti, a ne sagorijeva“.

Za nas kršćane, Božja riječ u Bibliji, iako izgovorena jezikom ljudi u određenom vremenu, ima neprolaznu vrijednost i moć. Nikakve ljudske umotvorine ne mogu se izdići iznad nje. Ona je pouzdani temelj i oslonac čovjeku za sva vremena. Nju otkrivati, prepoznavati i ugrađivati je u osobni i zajednički život, ostaje uvijek najplemenitija i najplodonosnija ljudska djelatnost.

Godina posvećena obitelji

Božja Riječ je postala Čovjekom i nastanila se među nama. Ona je uvijek tu. Treba osluškivati njezine poruke i ostvarivati ih u svakodnevnom životu. Ona nam uvijek pomaže pronaći u konkretnom vremenu i prostoru potrebna sredstva i načine za življenje, svjedočenje i navješćivanje dara spasenja i Božjega kraljevstva koje je započelo Kristovim dolaskom. Zato nas Crkva poziva da svake godine svratimo pozornost na konkretne sadržaje naše vjere, važnost zajednica u kojima živimo, ili na pojedine svete osobe čiji nas primjeri života nadahnjuju kako bismo temeljitije živjeli svoju vjeru. Tako je papa Franjo ovu godinu 2022. proglasio Godinom obitelji.

Papa Franjo pozvao nas je da u ovoj Godini obitelji, na temelju biblijskih tekstova, poglavito Kristova evanđelja i tradicije Crkve, kao i neprestanih poticaja Duha Svetoga, preispitamo svoja razmišljanja i stavove o vrijednosti braka i obitelji, ulozi koju obitelj ima u životu Crkve, ali i zadaći Crkve u stvaranju zdravog obiteljskog života.

Obitelj nije ljudski proizvod

Obitelj se uvijek može promatrati iz društvenog i vjerskog kuta. Obitelj je svakako najvažnija institucija unutar svakoga naroda i cijele ljudske zajednice. Ona je prva i najvažnija škola u kojoj primamo temeljne smjernice za život i bilo bi za očekivati da svaki društveni i politički sustav posveti posebnu pozornost stvaranju i očuvanju zdravog obiteljskog ozračja. Međutim, očito je da se u naše vrijeme na široj društvenoj razini to ne događa, nego se čak i zanemaruje te, još i gore, stječe se dojam da se i namjerno želi poremetiti i promijeniti dosadašnje poimanje obitelji. Žele nas osloboditi njezinih „zastarjelih okvira“. Koliko god kao vjernici možemo i trebamo utjecati na razne procese i događanja s obzirom na ulogu i mjesto obitelji u društvenoj zajednici, još više smo kao vjernici i katolici pozvani, nošeni snagom vjere, raditi na izgradnji što zdravijeg obiteljskog zajedništva koje je osnovao Bog, a ne čovjek.

Biblija počinje izvješćima o stvaranju svijeta i čovjeka, krune njegova djela stvaranja, te nam govori kako Bog stvori čovjeka, „muško i žensko stvori ih“ i reče im: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite“ (Post 1,27). Obitelj ima svoj početak u Božjem djelu stvaranja, ona nije ljudski proizvod. Ona je utemeljena na Božjoj ljubavi jer „Bog koji je čovjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno uređeno zvanje svakog ljudskog bića…“, a ljubav bračnih parova, koju Bog blagoslivlje „namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajedničkom djelu očuvanja stvorenja“. Tako nas uči Katekizam katoličke crkve (1604).

Međusobna ljubav bračnog para i otvorenost novom životu u njihovu potomstvu jesu temelji bračne zajednice i biblijska definicija braka koju Krist potvrđuje ističući da muž i žena, ulaskom u bračnu zajednicu, postaju „jedno tijelo“ (Mt 19,4). Tjelesno i duhovno zajedništvo stvara prostor u kojem se rađaju djeca, okupljaju oko obiteljskog stola i dijele plodove svoga rada, ali iznad svega, u zajedničkoj molitvi, razgovoru i druženju roditelji na svoju djecu prenose vrednote vjere i odgoja u kršćanskom duhu i vrijednostima. Tu, u obiteljskom domu, obitelj stvara potrebne preduvjete za sudjelovanje u široj obitelji, župnoj zajednici, imajući u vidu da ni oni ni njihova župa nisu neki izolirani otok, nego su samo dio velike obitelji, Kristove Crkve, razasute po cijelom svijetu.

Suradnja obitelji i župne zajednice

Budući da je uloga kršćanske obitelji toliko važna za svakoga tko je kršten, s pravom je nazvana u dokumentima Drugog vatikanskog sabora „domaća crkva“ (Lumen gentium, 11). Zato „velika crkva“, župna zajednica, u kojoj obitelj nalazi svoje pravo mjesto, treba učiniti sve kako bi domaća crkva uistinu mogla osjetiti i doživjeti svoje značenje i poslanje te obaviti svoj zadatak u kršćanskom oblikovanju i odgoju svojih članova što istovremeno pruža doprinos cijeloj Kristovoj Crkvi i cjelokupnoj ljudskoj zajednici.

Međutim, svima nam je jasno i dobro poznato kako kao pojedinci i obitelji upadamo u krize, iskušenja i razne vrste napasti da zanemarimo vrednote koje imamo i koje bismo trebali čuvati te prenositi na nova pokoljenja. Poznato nam je da su obitelji uvijek prolazile i prolaze kroz krize i iskušenja. Neke su znale uz Božju pomoć biti jače od svega s čime su se borile, a neke nisu. Nekima su pomogli prijatelji, svećenici u župi i članovi župne zajednice u traženju rješenja, dok neki nisu ni pokušavali tražiti rješenja ili su ih pak tražili na pogrešnom mjestu, u nekršćanskim sredinama i institucijama. U takvim situacijama uvijek je važno znati da oni koji prolaze kroz poteškoće, imaju pravo i dužnost tražiti pomoć u zajednici vjernika kojoj pripadaju, ali i ta zajednica vjernika, župna zajednica, ima dužnost dati sve od sebe da im izađe u susret.

Obostrana suradnja i povjerenje čine bit našeg kršćanskog poslanja i poziva. O tome na široko govori pobudnica pape Franje Amoris Letitia – Radost Ljubavi, koju bi, ako već nije, trebao pročitati svaki katolik. Ona je nezaobilazno pomagalo u ovoj Godini obitelji za usmjeravanje naših razmišljanja, planova i razgovora o važnosti obitelji, ali i problemima u kojima se obitelji danas nalaze i kroz koje prolaze te ulozi obitelji i njezinu mjestu u životu Crkve.

Budući da se sada, nakon dvije godine, svi polagano budimo iz „zimskoga sna“ uvjetovana virusnom pandemijom, bilo bi dobro u župnim zajednicama zajednički čitati ovu pobudnicu i razmišljati kako njezine smjernice pretočiti u župni život i rad.

Svima nam treba biti jasno da obitelj puninu svoga kršćanskog života i poslanja može ostvariti tek kad se uključi u aktivni život svoje župe, a s druge strane župa treba prepoznati da je njezino služenje obitelji poziv i poslanje cijele župne zajednice. Kako bi to trebalo izgledati, lijepo je to opisao mostarski biskup Petar Palić: „Nije dovoljno, primjerice, da se svećenik ili đakon prije vjenčanja nekoliko puta sastane sa zaručnicima, niti je dovoljno poslati zaručeni par na tečaj priprave za brak ili neku duhovnu obnovu… Sve su te stvari bitne i važne. Međutim, cijela župna zajednica mora biti u službi obitelji, odnosno mora postati misionarska zajednica. Župa je poput šire obitelji, gdje su svi povezani krštenjem i svi se međusobno podržavaju. Ovakav pristup razumijevanju župne zajednice nema veze s nedostatkom svećenika. Dio je poziva svih krštenih, kao krštenika, pomagati jedni drugima da postanu sve vjerniji Gospodinu i vlastitu pozivu“ (Crkva na kamenu, prosinac 2021.).

Na ovakav način razmišljanja posebno je važno potaknuti vjernike u našim župnim zajednicama u iseljeništvu gdje se uvriježilo mišljenje da svećenici i časne sestre kojih je nažalost sve manje u iseljeničkom župnom pastoralu, trebaju činiti i ono što bi i župljani sami mogli i trebali učiniti. Uključivanje u razne djelatnosti u župi, od održavanja crkvenog ruha i prostorija, čitanja za vrijeme euharistijskih slavlja, sviranja i pjevanja, ministriranja i služenja na razne načine, pogotovo kao izvanredni djelitelji svete pričesti, pomaganja u pripravi za sakramente, do stvaranja molitvenih skupina i potpornih društava čija će se pozitivna uloga posebno osjetiti u trenutcima obiteljske krize i problema, jest zapravo stvaranje uvjeta da svi u župi, a time i u sveopćoj Crkvi, možemo iskusiti „radost ljubavi“ koja izvire iz naše vjere u Krista i pripadnosti njegovoj Crkvi.

Ne smijemo dopustiti da i ova Godina obitelji prođe poput mnogih drugih godina kojih se sjećamo samo po broju u nizu, nego da svi u svojim mogućnostima pružimo što možemo kako bi svaka naša kršćanska obitelj prepoznala svoju nezamjenjivu ulogu i poslanje „domaće crkve“ u životu svojih članova, životu župne zajednice i cijele Kristove crkve.

fra Marko Puljić, Franjevački vjesnik

Ključne riječi #fra Marko Puljić #Franjevački vjesnik #Godina obitelji