Novi život u Argentini: Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne

Čitajući ili slušajući ljudske životne priče lako uočimo kako se u našim životima višeput dogode „slučajni” susreti i zaokreti koji nas odvedu tamo gdje nismo planirali, pa ni sanjali o takvim ishodima. I dobro je da ne znamo što nas čeka na životnom putu. Ali itekako je važno kako se koristimo prilikama koje nam život dodijeli. Životna priča Žarka Šimata čita se kao roman pun neočekivanih zaokreta, koji je s velikim nevoljama i kušnjama, ali zanimljivo i uspješno, napisan.

Senjski korijeni

Opsežnost Žarkove zanimljive životne priče otpočela je i prije njegova začeća. Naime, njegov otac Josip rođen je u uglednoj obitelji senjskoga lučkoga kapetana. Pohađao je gimnaziju i imao sve uvjete završiti više škole i steći primjerno zvanje. Ali, slučaj se dogodio! U Senj je stigla kazališna skupina i izvodila neku predstavu. Mladi Josip smjesta se zaljubio u glumu, napustio šesti razred gimnazije i s glumcima pošao „u svijet”. Gostovali su u raznim mjestima i, među ostalim, stigli u Šid gdje se opet dogodio zaokret u Josipovu životu: zaljubio se u 16-godišnju djevojku, oženio se i rodio im se sin Žarko 10. siječnja 1909. Kazališna skupina s vremenom se razišla, a Josip je postao činovnik u Šidu. Ali gluma mu je bila važnija od stabilna činovničkoga posla. Pridružio se beogradskomu „Narodnom pozorištu” i s glumcima pohodio više tamošnjih gradova. Nažalost, opet velik obrat u životu Šimatove obitelji. Josip je umro u Skopju u 28. godini. Prvi svjetski rat bio je u jeku, a supruga Mara i sinčić Žarko iz Srbije su (1916.) umaknuli u Zagreb.

Nakon nekoliko godina, mlada gospođa Šimat u Zagrebu se preudala. Zbog muževa namještenja obitelj se morala preseliti u Slavoniju, u okolicu Đakova. Ali pristigla je nova „slučajnost”, kada je Žarko bio student druge godine, majka mu je umrla. Srećom, očuh je bio dobar čovjek i brinuo se za odgoj mladoga posinka.

Dva profesionalna kolosijeka

Nakon završene gimnazije, koju je započeo u Osijeku i završio u Velikom Bečkereku (danas Zrenjanin), Žarko je došao u Zagreb na sveučilišne studije. Očito, bio je vrlo sposoban mladi čovjek dočim je mogao slijediti studije usmjerene prema dvama posve različitim zvanjima, pravo i slikarstvo. Vjerojatno, pravo je završio da bi sebi osigurao ekonomsku stranu života, premda mu je slikarstvo bilo prava ljubav. Još u mladim danima počeo je crtati i slikati. Bilo mu je samo 16 godina kada je izlagao na Međunarodnoj izložbi slika u Pragu. Tijekom studentskih godina pohađao je umjetničke studije u Toulouseu i Parizu te izlagao s učenicima L’Ecole Des Beaux Arts. Putovao je diljem Europe i usavršavao svoja umijeća. Prvu samostalnu izložbu imao je u Zagrebu (Salon Ullrich) 1938. i potom je svake godine imao samostalne izložbe do kraja Drugoga svjetskoga rata.

Paralelno sa slikarstvom Šimat se bavio pravnom strukom. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske jedno vrijeme radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, a zatim postao vodeća osoba i stručnjak za suzbijanje kriminaliteta i obnašao visoke dužnosti u državnim uredima na tom polju. Pri kraju rata bio je urednik mjesečnika Redarstvenik, a objavljivao je priloge i u glasilima Novosti, Redarstveni vjesnik, Nova Hrvatska i Gospodarstvo. Knjigu Kriminalista i zločinac objavio je 1942. Knjiga ukazuje na to da je, uz pravnika i umjetnika, Šimat bio i vrstan kriminolog. Godine 1942. postao je članom Međunarodnoga povjerenstva kriminalističke policije (International Criminal Police Commission), utemeljenoga 1923. – preteča današnjega Interpola.

Nakon rata Šimat je bio uhićen, ali, na sreću, uspio je spasiti glavu i 1946. pobjeći u Italiju (u Trst pa u Rim). Komunistički sud u odsutnosti ga je osudio na 14 godina robije. Godine 1947. stigao je u Argentinu, Buenos Aires. Da bi prebrodio životne poteškoće u novoj sredini, privatno je podučavao slikarstvo i zatim radio u privatnim srednjim školama kao profesor umjetnosti i crtanja. Jedno vrijeme bio i državni namještenik jer je poznavao više jezika. Ipak je s vremenom ostvario svoj san i imao vlastitu umjetničku školu u Hurlinghamu, dvadesetak kilometara daleko od središta Buenos Airesa. Mnogi tada mladi hrvatski studenti rado se sjećaju kako su znali posjetiti Željka Šimata u njegovu umjetničkom ateljeu; kako ih je srdačno primao i živahno opisivao svoja genijalna djela.

Duhovna i umjetnička prekretnica

Čitamo da je o svojoj poratnoj sudbini Šimat rekao: „Kod mene se religiozni osjećaj probudio kada sam bio u zatvoru Ozne i kada sam čekao smrt, kojoj sam ipak izbjegao. Jedne noći, kada smo morali biti izvedeni na stratište, svi smo molili, te i ja među njima. Onda sam bio toliko bliz Bogu kao nikada. Biti vjernik znači duboki unutarnji impuls prema nečem višem, prema Bogu.”

Ove riječi pokazuju zašto se Šimat nakon dolaska u Italiju potpuno usredotočio na kontemplacijsko slikarstvo. Umjetnička kritika kaže da je ovo bila druga faza u njegovu umjetničkom opusu. Do tada je uglavnom bio sljedbenik modernoga stila, neoimpresionizma. Susret sa stratištem i osjećaj bliskosti s Bogom uveo ga je u produhovljenu stranu umjetnosti, u motive i boje koji traže smisao života, koji uzdižu duhovne vrijednosti iznad ovozemnoga materijalizma koji nam svijet nudi. Ciklus slika koji je nastao u tom razdoblju nazvao je „Čovjek – ljudska sudba”. Poruke su mu bile religiozne, kršćanske, humanističke i univerzalne. Nakon ovoga ciklusa slike su mu bile svjetlijih tonova, izražavajući optimizam i nadu u sretniju budućnost čovječanstva.

Više od umjetnika

Šimatova djela krase brojne argentinske crkve. Izlagao je u više zemalja i gradova. Njegovi crteži i slike objavljivani su u hrvatskim i argentinskim knjigama i publikacijama. Poznato je da njegove ilustracije krase i knjigu Evite Perón, La razón de mi vida (Razlog moga života), za koju je (1953.) dobio prestižnu Nagradu za zasluge (Premio de Mérito).

Ali Šimat je bio i pisac više knjiga i članaka, i to na trima jezicima, hrvatskom, španjolskom i talijanskom. Objavio je sljedeće knjige: Sotto il velame – Aspetti psicologici dell’arte (Iza zavjese – Psihološki aspekti umjetnosti). Rim: Tip. Dorica, 1959. Ta je knjiga poslije dopunjena i objavljena na španjolskom pod naslovom Detrás del velo – Aspectos psicológicos del Arte. Buenos Aires: Plus Ultra, 1981. Recenziju knjige napisao je vrlo poznati argentinski filolog, kritičar i sveučilišni profesor Ángel J. Battistessa (1902. – 1993.). Šimat je objavio (1967.) udžbenik za studente umjetnosti, El Arte – Conceptos Fundamentales y su Evolución (Umjetnost – Temeljni koncepti i njihova evolucija), u kojem se među 125 ilustracija nalazi i podosta primjera iz povijesti hrvatske umjetnosti. Poznata je njegova monografija Ivan Meštrović. Buenos Aires: MIKAN, 1969., a knjiga Entre los mundos (Između svjetova). Buenos Aires: Plus Ultra, 1972., autografski je roman. Osim objavljenih knjiga, Šimat je pisao priloge za više tiskovina na hrvatskom i španjolskom, među kojima je i poznata argentinska revija Dinámica social (Društvena dinamika).

Pravnik, kriminolog, pisac i, povrh svega, umjetnik, Žarko Šimat tiho se preselio u vječnost 7. rujna 1985. Brojni hrvatski i argentinski prijatelji, te učenici njegove umjetničke škole, ispratili su njegove ovozemne ostatke na groblje Jardín de la paz (Perivoj mira) gdje je našao vječni počinak. Sanjao je živjeti i umrijeti u slobodnoj Hrvatskoj, ali život mu je dodijelio da počiva u dijelu svijeta nekoć izvan oboda njegovih snova.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Hrvati u Argentini #Hrvati u Buenos Airesu #Žarko Šimat