Njegova Mara bila je prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Stanko je tako htio jer je obišao svijet i vidio drukčije

O godinama u vojsci, radu po zapadnom svijetu, ženidbi i zasnivanju obitelju, u trećoj priči prisjetio se Stanko Šušnjara…

Vojska

Nakon Visa došao sam doma. U vojsku sam pozvan točno 10. travnja 1954. Išao sam u Rumu, a kasnije u Šabac. U vojsci sam bio 18 mjeseci. Prvo jutro kada sam došao postrojili su nas i prozivali. Nakon prozivke došao je k meni neki momak i pitao me poznajem li Nikolu Šušnjaru (bio je ustaša, zapovjednik Pavelićeve straže). Odgovorio da ga nisam nikada vidio. Pitao me znam gdje je… Rekao sam mu da ne znam. On mi je odgovorio da je rođak Nikoline supruge. Mislim da je bio udbaš i da je to bilo testiranje. Ispitivali su me o mome ocu itd. Bilo je puno provokacija.

Zapovjednik je bio Slovenac Vinko Borišek, a glavni je bio poručnik Milan Đokić. Taj poručnik, Srbin, pokušao me nekoliko puta ubiti. Sa mnom su bili dobri Hrvati iz Banje Luke i lašvanske doline: Josip Levarda, Ivo Šakić i Ivo Čalić. To su bili ljudi kojima sam mogao vjerovati. U vojsci sam bio do Svih Svetih 1955. Nakon povratka doma ostao sam kod kuće do veljače.

Dana 5. veljače 1956. otišao sam raditi u Srijem, u selo Višnjićevo. Kopao sam kanale. Sve se radilo ručno, nije bilo bagera. Bilo nas je osmero iz Vrpolja i Velića. Tu smo radili oko osam mjeseci.

U listopadu 1956. nakon završenog posla otišli smo kući. Tu zimu proveo sam doma. U ožujku 1957. opet na put! Otišao u Smederevo. Zašto opet tamo? Zašto opet Srbija? Naime, većina poslova bila je u Srbiji. Više se ulagalo u Srbiji. Srbija se obnavljala. Ja sam uvijek išao prvi pogoditi posao. Onda bi telegramom javio prijateljima i oni bi došli. Tada nas je bilo 12. Nekoliko mjeseci kopali smo kanale.

Nakon toga otišao sam za Ljubljanu. Tamo je bio moj ujak Filip (Pile) Voloder. Dobio sam posao. Radio sam u parku Tivoli. Ujak i njegovi prijatelji povezali su me s nekim ljudima u Njemačkoj. Tako je počeo šverc robom. Prodavali smo staru robu, satove, narukvice… Slovenski dečki bili su ljubomorni na nas. Bili smo dobro i lijepo obučeni. Često smo se potukli.

U Ljubljani sam bio nekoliko mjeseci. Onda sam opet otišao u Smederevo. Imao sam punu torbu satova i narukvica koje sam prodavao. Tamo sam pogodio posao. Opet kopanje kanala. Javio sam prijateljima da dođu. Zarađivali smo dobro. Nakon tog posla ponudili su nam posao u Negotinu, uređenje kanala koje su nekad kopali zatvorenici. Posao je pogođen, sjećam se za milijun dinara. Sjećam se da je tamo bilo dobrog vina. Ostali smo mjesec dana. U Smederevu i Negotinu svaki od nas je zaradio oko 300 tisuća dinara. Plaća u tvornici tada je bila oko 12 tisuća dinara.

Nekada u jesen te godine 1957. otišli smo doma. Doma sam obnavljao staru kuću, podigao još jedan kat. I danas tako stoji! Bio sam doma do proljeća 1958. godine. Onda sam našao posao u Zrenjaninu, radovi na putovima. Spavali smo u barakama. Međutim, tu su bili neki užasni insekti. Neizdrživo! Nije se moglo opstati! Napustili smo posao. Otišli smo u Vršac. Budući da tamo nije bilo posla, otišli smo u Kovin gdje sam pogodio posao kopanje kanala za gradnju tvornice šećera. Tu smo radili mjesec dana, ali nas nakon završenog posla nisu htjeli platiti. Bunili smo se i borili desetak dana dok nas nisu platili. Svašta je tu bilo!

Odosmo onda u Pančevo. Tamo je građena tvornica umjetnog gnojiva. Kopali smo opet tri mjeseca kanale za neke bazene. U jesen te 1958. s jednim kolegom sam otišao opet u Ljubljanu. Nakon toga išli smo u Bosnu prodavati satove. Sjećam sam kad smo bili u mjestu Turbe kod Travnika. Sve muslimani. Jedan od nas bi pokazivao satove djevojkama, a drugi je stražario zbog policije. Onda na put preko planine Vlašić, većinom pješice ili stopom do Vakufa, pa onda do Bugojna gdje smo čekali autobus za Split. I kada smo konačno dočekali autobus, vozač nas nije htio povesti. Zvao se Mandac, nadimak mu je bilo „Gospa“. Bio je iz Sinja. Ali kada smo mu rekli odakle smo, povezao nas je.

Bio sam kratko doma. Uspio sam dobiti posao na toku Pelješcu, u mjestu Kuna. Ponio sam i satove sa sobom. Posao je bio neki vojni projekt. Policija me progonila zbog prodaje satova, ali dobro je završilo. Radili smo putove, zidali potporne zidove u uvalama… Nakon Kune išli smo u Ston. Tu smo radili isto potpore za zidove. Sjećam se da je u Stonu bilo dosta praznih kuća. U jednoj smo i mi spavali. S nama je, među ostalima, bio i moj stric Mate Šušnjara. Bio je odličan majstor. Tu sam ostao do 1961. godine. Sjećam se da sam tada prvi put u životu jeo školjke i kamenice.

Ženidba/obitelj

Stanko je često s Pelješca dolazio doma. Uvijek se dopisivao s Marom Lišnić, gdje god je bio. Znaju se još iz školskih dana. Mara je iz obitelji od desetero djece. Njezina obitelj dobivala je pakete iz Amerike od strica Mate Lišnića. Ona je jedina imala lijepe, prave olovke iz Amerike.

Sjećam se da sam ja uzeo jednu od nje. Morao sam je kasnije vratiti.

Vjenčali su se 15. siječnja 1961. u crkvi Srca Isusova u Vrpolju. Vjenčao ih je don Pavao Vuković. Kumovi su bili George Burić (rođen u Americi, kasnije se obitelj vratila u domovinu, pa opet u Ameriku) i Luca Tokić (Burić). Mara je bila prva mlada u Vrpolju koja je nosila bijelu vjenčanicu. Do tada su sve mlade nosile narodne nošnje. Stanko je tako htio. Obišao je svijet i vidio. To mu se svidjelo! Živjeli su u Vrpolju. Stanko je i dalje radio na Pelješcu.

Mijo Žaper prvi je iz Vrpolja otišao u Njemačku. Uspio je dobiti putovnicu. Preko njega je putovnicu dobio brat Stipe i onda Mirko Žaper. Mijo je bio moj dobar kolega i prijatelj. Iste smo godine rođeni. Ja sam bio četvrti koji je otišao u Njemačku.

Jednog dana kada sam se vratio s Pelješca prišao mi je Ivan Šušnjara. On je bio glavni odbornik u selu. Nije znao ni čitati ni pisati, ali je bio dobar čovjek. On mi je rekao: „Stanko nabavljaj putovnicu i idi u Njemačku!“ Kada sam mu odgovorio da je meni ne daju, on mi je rekao: “Idi i traži!” I tako i bijaše. On je to sigurno sredio.

Kada mi je javila žena da je stigla obavijest, odmah sam s Pelješca došao doma. Međutim, putovnicu ne možete podignuti ako nemate jamstveno pismo iz Njemačke da imate posao. Počeo sam tražiti pismo. Jedne nedjelje nakon svete mise, don Pavao mi je rekao da pričekam. Kada smo se našli rekao mi je da zna tko ima jamstveno pismo i da nudi za pet tisuća dinara. Don Pavao mi je ponudio ako mi treba novac da će mi on svakako pomoći. Uvijek je pomagao ljudima. Bilo je to vrlo lijepo od njega, ali nije trebalo. Kupio sam pismo. Ilija Vrgoč je prodavao ta jamstva, ali je policija doznala. Budući da me nije bilo doma, morao sam se javiti policiji u Trilju. Svi policajci su bili Srbi. Morao sam vratiti pismo. Policija je bila blaga prema meni. Mislim da su jedva čekali da nas što više ode. A i mi smo jedva čekali otići!

Nakon kratkog vremena dobio sam pismo od ujaka Filipa Volodera koji je u međuvremenu iz Ljubljane otišao u Njemačku. On je bio snalažljiv. U vrijeme NDH-a u Zagrebu je imao tri restorana u Ilici. Kada je NDH propala on je došao u Tijaricu i bio predsjednik općine. Kasnije je završio u Lepoglavi zbog šverca. „Snalažljiv čovjek!“

Put u Njemačku

U travnju 1962. godine otišao sam u Njemačku. Njemačka tada nije imala diplomatske odnose s Jugoslavijom. Otišao sam u Stuttgart s rođakom Antom Voloderom. Opet smo kopali kanale. Ne možeš bez kanala! Sjećam se da smo kopali kanale za postavljanje telefonskih kabela koji su išli kroz zemlju. To smo radili oko dvije godine. U tom vremenu uopće nisam išao doma.

U Njemačkoj smo imali dosta problema s tzv. emigracijom. Nas su zvali crvenjaši jer smo došli s crvenom putovnicom. Mi smo se tome suprotstavili. Bilo je i drugih problema među nama. Budući da nismo znali njemački, uvijek je netko morao biti s nama da nam prevodi. Sjećam se, poslovođa nam je bio neki Milan Brnas od Tomislavgrada. Imao je sa sobom svoje pajdaše pa su nas dosta provocirali. Svaki petak je bila plaća s obračunom koliko smo sati odradili. Gazda za koga smo radili donio bi plaću i dao je Brnasu koji bi ju dijelio nama. Prvih nekoliko tjedana bilo je sve u redu. Onda nakon nekog vremena taj isti Brnas bi otvarao kuverte i uzimao iz njih po 40 ili 50 maraka. Nitko mu nije ništa mogao.

Ali sve do jednom dok se meni nije smrklo pred očima i kada sam ga pitao gdje je mojih 50 maraka koje nedostaju. On mi je nešto opsovao. Nakon toga što je slijedilo nije bilo dobro, ali završilo je tako da su ga morali prevesti u bolnicu! Više nije bilo problema. Tu sam se zadržao neke dvije godine te onda otišao u Frankfurt na bolju plaću. Tamo smo kopali kanale i postavljali cijevi za vodu i kanalizaciju. Promijenio sam dosta tvrtki. Išao sam tamo gdje sam mogao više zaraditi. Radio sam po cijeloj Njemačkoj jer smo imali neki terenski dodatak na plaću!

Dok sam radio u Njemačkoj, tamo sam naučio i drugi zanat, a ne samo kopati kanale. Naime, radio sam u tvornici namještaja kod jednog češkog Židova. Tu sam stekao dosta znanja. Taj posao drvodjele kasnije mi je dobro došao u životu. U Njemačkoj sam bio oko devet godina. Preselio sam se kod Frankfurta. Budući, kako rekoh, Njemačka nije imala diplomatske odnose s Yugom, sjećam se da sam drugu putovnicu, kada je prva istekla, dobio u Njemačkoj preko švedske ambasade. Šveđani su odrađivali posao za Jugoslaviju.

Sin Filip rođen je 14. veljače 1963. Ja sam bio u Njemačkoj na dan njegova rođenja. Dana 25. studenog 1966. rodio se sin Ivan. Ja sam također bio u Njemačkoj!

Sutra objavljujemo četvrti od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Ključne riječi #Mijo Žaper #posao u Njemačkoj #Stanko Šušnjara