Luka Fertilio
FOTO: Danica (Luka Fertilio prvi slijeva)
Ovo ime kroz duga desetljeća ispunjava stranice hrvatskog novinstva i revija. Ne običnim, šturim jezikom, ni svakidašnjim, vulgarnim mislima. Fertilio je zaista elitan, izabrani duh, pa i kad je prisiljen govoriti o običnim stvarima, “omotnica” je svilena; jezik i refleksije uzdignute, pune estetskog, filozofskog, mističnog i religioznog nadahnuća. Hrvatski Mediteranac, koji se rađa u ljepoti, koju doživljava od djetinjstva, s kojom se srašćuje, živi i od nje se do smrti ne dijeli. Takav je naš Luka.
Ana Papić bila je samo jedna od brojnih naših žena koje su potražile bolji život u nekoj od dalekih prekooceanskih zemalja. Rođena je na otoku Visu, a u Punta Arenasu i Antofagasti živjela je u prvoj polovici 20. stoljeća. Hrvatski povijesni muzej otkupio je nekoliko njezinih pisama i fotografija. Građa je sada u fundusu Muzeja […]
Rodio se 22. veljače 1903. u mjestu Nerežišća (na otoku Braču). Maturirao je u Splitu, gradu, kojemu, pored ostalih hrvatskih pisaca i pjesnika, i Bogdan Radica dade javno svoje opsežno djelo uspomena pod naslovom “Živjeti – nedoživjeti”. Fertilio zatim studira u Zagrebu, Beču, Frankfurtu i Parizu. Diplomirao je u Frankfurtu iz političke ekonomije. Kako smo informirani, ispite je sjajno položio, ali, po vlastitom priznanju, “ništa nije naučio”. Premda je bio javno pohvaljen od dvaju svojih profesora, što inače nije česti slučaj, ništa nije pomoglo, da Luka bude zaista i “dobar ekonomist”. Nije ga zanimala ni njegova diploma. Povukao ju je tek 17 godina nakon posljednjeg ispita.
Luka Fertilio i ekonomija! Mjesto “ekonomije”, pjesnik, mistik, filozof i vjernik “traži sebe po svoj Europi”. Misao i riječ su njegova “ekonomija”. Postaje dopisnik Tipografije u Splitu, da odatle ode i nastavi istim poslom iz Beča. “Kao gost” dolazi u dodir i s hrvatskom emigracijom. U Švicarskoj se susreće i upoznaje s dr. A. Pavelićem. Nakon dužeg i srdačnog dodira i upoznavanja emigrantskih prilika, Luka je došao do spoznaje, da je “svakog gosta tri dana dosta”.
Vraća se svom Mediteranu, gdje je bio “konfiniran u Splitu”. Svaki rad mu je bio zabranjen, dok ban dr. Ivo Tartaglia nije uspio potrgati ovu “bodljikavu žicu”. On našeg Luku namješta u “Jadranski Dnevnik” i “Hrvatski Glasnik”, da ga kasnije u Banovini Hrvatskoj ing. A. Košutić pozove u Zagreb i postavi 1. rujna 1939. za novinskog šefa pri banskoj vlasti.
Na Rabu su odavno kružile različite priče o jednom mladiću koji je otišao u daleki svijet i nikad se više nije javio. On je bio Gerolamo, jedan od desetero djece i kasnije časnik austrijske ratne mornarice širokih pogleda. Mladog čovjeka nemirna duha vojna podređenost često je sputavala u mnogo toga, zbog čega bježi iz mornarice. […]
Nakon kratkog vremena na zahtjev Beograda (ministar Konstantinović) bio je umirovljen, jer se doznalo, da je bio “ustaški emigrant”.
Vlasti NDH šalju ga u Berlin u svojstvu novinskog izaslanika. Tamo je ostao, razvijajući veliku djelatnost u korist Hrvatske, sve do 10. travnja 1945., odakle se zaputio u Čile, “jer je zaljubljen u španjolski jezik”, kako sam kaže. Na Katoličkom Sveučilištu predaje dvije godine povijest kulture, da kasnije u Valdiviji dobije katedru suvremene slikarske umjetnosti. Tu je radio 21 godinu, kada je umirovljen i povratio se u Vina Del Mar, gdje nastavlja s kulturnim radom – pisanjem i predavanjima – u Institutu za arheologiju i povijest.
Ovaj Institut je organizirao proslavu njegova 80. rođendana s jednim katoličkim svećenikom i zaslužnim kulturnim radnikom engleskog projekta – o. Edmundom Stockinsom. “Ei Mercurio”, najugledniji dnevnik Čilea, objavio je fotografiju proslave.
Snažni i mladi duh našeg svečara drži uspravnim i njegovo tijelo koje ne može da se nauživa ljepote Pacifika, sanjajući o rodnom Jadranu. Taj duh je obogatio i nakon rata probranim prilozima gotovo sve novinstvo i revije naše istjerane emigracije s očinskog tla.
Prema podacima koje smo primili, prezime Fertilio prevedeno je godine 1630. s hrvatskog, koje je izvorno glasilo Obilović, a još prije toga Marijanović, i potječe iz Poljica, hrvatske slavne Poljičke Republike iznad Splita.
“Zadovoljan sam osobno, pišem, i tražim utjehu u molitvi i kajanju po onoj: ‘Prosti mi Bože, jer sam Dalmatinac…’ Za svako sam rješenje hrvatskog pitanja, koje osigurava čast, slobodu, blagostanje i slavu naše hrvatske sudbinske zajednice”.
Đuro Baglivi bio je izvrstan praktični liječnik budući da je držao odvojenima praksu od teorije te je odbio i osudio apstraktno filozofiranje i prazno umovanje liječnika tog razdoblja. Dao je novu, veliku važnost starome hipokratskom empirizmu, osnovanom na iskustvu i rasuđivanju. Đuro Baglivi rodio se 8. rujna 1668. u Dubrovniku, otac Vlaho podrijetlom je iz […]
Zbog razornog potresa koji je srećom preživio, morao je napustiti Vina del Mar i otići u Santiago gdje je preminuo 30. lipnja 1985. godine.
Danica, 1983.
