Nevjerojatna priča iz divljine! Hrvat u Patagoniji 18 godina kopao kanal dug 11 kilometara

Brojni Hrvati u svijetu i/ili njihovi potomci nisu odigrali neku važniju društvenu, gospodarsku ili političku ulogu u hrvatskim zajednicama gdje su živjeli (ili žive) da bi se o njima pisalo. Njihov izravan doprinos hrvatskim interesima bio je, vjerojatno, neznatan.

Ali mnogi su dali izniman doprinos razvoju mjesta i države u koju su se doselili. Za mnoge takve može se ipak reći da su na neizravan način pridonijeli (i pridonose) dobru ugledu Hrvata i Hrvatske u svijetu. Oni su bili (ili su danas) osobe koje „uživo” svjedoče da su Hrvati sposoban, radišan, kulturom bogat i ponosan narod. Jedan od takvih uglednika bio je i Mirko Cvjetanović u Argentini.

Od tople obale Jadrana do hladne Patagonije

Mirkov otac Nikola Cvjetanović otplovio je u bijeli svijet tražeći posao da bi prehranio obitelj i prikladno odgojio svoju djecu. Otišao je u Argentinu i završio u hladnoj, veoma prostranoj i slabo naseljenoj Patagoniji. Supruga i trojica sinova ostali su u Pučišćima na otoku Braču. Vjerojatno nećemo nikad doznati zašto je otišao u argentinsku divljinu. Možda se pridružio nekomu Bračaninu koji je ondje bio prije njega.

Nikolu nisu zastrašila ni patagonijska zapanjujuće velika i nenapučena prostranstva ni tamošnja nemilosrdna vjetrometina. Zaključio je da tu može ostvariti životni san, sebi i svojoj obitelji, koja mu se naknadno pridružila. Smjestili su se nedaleko od jezera Lago Posadas u Andama, u blizini granice s Čileom. Malobrojni stanovnici bavili su se uglavnom stočarstvom. Ali tim krajem prolazili su lovci i trgovci, posebice trgovci vunom koju su prevozili u gradove na Atlantiku.

Nikola je „zavrnuo rukave” i dao se na posao. Bio je poduzetan i uspješan. Da bi svojoj djeci osigurao školovanje, bio je jedan od utemeljitelja lokalne osnovne škole (1936.) u kojoj je Mirko bio jedan od prvih učenika. Tu je naučio španjolski jezik, prilagođavao se novoj sredini i prihvatio Argentinu kao svoju novu domovinu.

Očevim stopama do velikoga uspjeha

Godine 1940. Nikola je kupio veliko imanje na obali jezera Ghio, četrdesetak kilometara zračne linije od Lago Posadas, i nazvao ga Estancia el Correntoso. Mirko je s ocem radio sve poslove, od zidanja kuća i štala do brige za stoku. Nakon očeve smrti 1964., preuzeo je ranč i svojim znanjem i upornim radom unaprijedio i oplemenio ne samo svoje golemo imanje nego i cijeli kraj.

Naime, još dok mu je otac bio živ, Mirko je počeo kopati kanal za navodnjavanje i dovršio ga nakon očeve smrti. Trebalo mu je 18 godina kako bi iskopao kanal dug oko 11 kilometara. Otpočeo je krampom, lopatom i običnom stolarskom razuljom. Ono što se i tehničarima činilo nemogućim, Mirko je dokazao da je moguće. Doveo je vodu do željenoga cilja i pretvorio divlji patagonijski krajolik u plodonosnu oazu.

Osim što je imanje i kraj opskrbio vodom, Mirko je s imanja uklonio kamenje, prikupio sjemenje raznih vrsta trava, djeteline i drugih biljaka te poboljšao prehranu ljudi i životinja. Od surova i divljega krajolika stvorio je zelene pašnjake.

Mještani tog kraja pamte Mirka kao iznimno inteligentnoga čovjeka. Bio je radoznao učenjak samouk. Među ostalim, kad je zatrebalo, rješavao je mehaničke probleme bližim i daljim susjedima. Odlično je poznavao biljni i životinjski svijet kraja u kojem je živio. Još od ranoga djetinjstva redovito je zapisivao podatke o oborinama, vjetrovima i drugim prirodnim fenomenima. Nije se čuditi da su se njemu za informacije obraćali istraživači iz raznih grana znanosti.

Mirko je bio oženjen s Nélidom Mendoza. U braku im se rodilo petero djece. On i njegova obitelj ne samo da su bili uspješni nego su bili uzor i dokaz da se u provinciji Santa Cruz i Patagoniji može napredovati i osigurati dobar i siguran život. Istina, to podrazumijeva ljubav prema zemlji, odgovornost i dobre radne navike. Ove i obiteljske vrline koje je naslijedio od svojih roditelja osigurale su Mirku i njegovu potomstvu ne samo društveni ugled nego i materijalnu sigurnost. Njegova estancija je danas vodeća u uzgoju stoke u provinciji.

Mirko je radio na svojem ranču sve do duboke starosti. Umro je početkom studenoga 2024., u 95. godini, daleko od Brača i Pučišća. Od njega su se oprostili ne samo djeca, unuci, praunuci i mještani nego i dužnosnici iz poljoprivrednih ustanova provincije Santa Cruz.

Mirko je lijep primjer kako se u divljinama Patagonije našao Hrvat koji je svojom inteligencijom i napornim radom oplemenio njezina bespuća. Nakon njegove smrti, argentinska sredstva javnoga priopćavanja izvijestila su da je umro uspješan čovjek podrijetlom iz Hrvatske. Premda iscrpljen dugogodišnjim napornim radom i surovošću klime u kojoj je živio, bio je čovjek za kojega se može reći da je talente koje mu je Bog dao umnožio i obogatio zemlju koja mu je dala priliku da pomogne sebi i drugima.

Hrvatska može biti ponosna na svojega Mirka koji je u dalekoj Patagoniji živio vrijednosti koje je baštinio od svojih hrvatskih roditelja.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Hrvati u Patagoniji #Mirko Cvjetanović