Neugodno iskustvo Hrvata oženjenog domorotkinjom: Odbili su nam dijete upisati u vrtić

Neugodnosti nam se mogu dogoditi svugdje: doma, kod prijatelja u posjeti, na godišnjem odmoru, ili, što je kod nas Hrvata najčešći slučaj, na privremenom ili stalnom radu u inozemstvu.

Neugodnosti koje sam ja sa svojom obitelju doživio baš u tome inozemstvu, u zemlji veličine američkog Teksasa i Oklahome zajedno, sa samo jednim milijunom žitelja, posebne su prirode i sumnjam da ih je itko od naših iseljenih Hrvata bilo gdje u svijetu doživio.

Naime, ja živim u jugozapadnoj Africi, u Namibiji. Jugozapadna Afrika je kolonijalno ime s obzirom na njezin geografski položaj, dok Namibija, što na domorodačkom jeziku znači “pustinja”, trebala postati pravo ime kada se ova zemlja oslobodi kolonijalne vlasti i postane nezavisna država.

Ja sam došao u ovu zemlju sa svojom obitelji prije skoro šest godina i sada sa svojom malom kćerkicom, koja ima tri i pol godine, činim cijelu iseljenu Hrvatsku u ovoj zemlji. Drugih Hrvata ovdje nema. Oženio sam se prije nego što sam došao ovamo s malog otoka u Indijskom oceanu, zvanom Mauricius (Mauritius), koji je po svojim prirodnim ljepotama i turizmu poznat u ovom kraju svijeta kao Havaji u Americi. Moja supruga je domorotkinja (kreolka) sa spomenutog otoka pa nam je još onda bilo jasno, da zbog boje njene kože, mi ne možemo planirati našu budućnost u zemlji, gdje sam ja do tada radio, a to je Južna Afrika. Naš brak, iako po redu i svetom katoličkom zakonu, u dotičnoj državi nije bio priznat i bio je protuzakonit.

Mi nismo sklopili naš brak i obećali pred Bogom jedno drugom… do groba, s nakanom da bismo se zbog toga morali kriti kao kriminalci od južnoafričke policije i živjeti na ilegalan način, nego da bismo živjeli zajedno u jednoj kući, ulazili svugdje na jedna vrata i u jednoj crkvi se molili istome Bogu.

Baš iz tih razloga došli smo u zemlju, budući da je zakon o tzv. miješanim brakovima bio ukinut 1978. godine kao i još nekoliko drugih zakona koji su vrijeđali dostojanstvo čovjeka kao Božjeg stvorenja. Prvih godina boravka nismo imali neprilika. Stekli smo prijatelje među različitim nacionalnostima i rasama pa čak i među toliko izvikanim Afrikanerima, ili kako ih nazivaju Burima.

Nakon nešto više od dvije godine dobili smo kćerku koju smo oboje željno očekivali. Također smo dobili za nju dokument iz Pretorije da je naša kćerka klasificirana kao bijela osoba. To je zato što sam ja bijelac, a majka ne pripada nijednoj od postojećih rasnih grupa južne Afrike. Posebno smo se pobrinuli da se dijete rodi na Mauricijusu, da ne bi moglo biti klasificirano kao Coloured (coloured se piše u J. Africi s velikim početnim slovom!)

Naša mala kćerkica je rasla i dorasla, da bi ove godine mogla biti upisana u dječji vrtić. Zna govoriti tzv. afrikaans (iskrivljeni holandski), engleski koji je naučila od majke, i naš lijepi hrvatski na kome se ja i ona još ljepše razumijemo. Dječji vrtić je nekoliko koraka od naše novokupljene kuće, i također je dosta lijepo uređen s obzirom na malo mjestance gdje živimo. Doduše je samo za bijelu djecu, ne afrikaans – “net vir blankes”. Prolazeći često pored njega, gdje se obično igralo dvadesetak mališana, znao sam govoriti svojoj maloj da će se i ona uskoro igrati u vrtiću s ostalom djecom. Mislio sam da tu nema nikakvih smetnji jer je vrtić napravljen ili rezerviran za bijelu djecu, a moja s malo tamnijom kožom mala kćerka ima isti dokument u kojem piše “white persone”.

Ja sam bio zauzet poslom u Južnoj Africi kada je moja supruga jednog jutra uzela malu za ruku i povela je do vrtića s nakanom da je tamo upiše. Uzela je sa sobom sve potrebne dokumente, i otišla upravitelju u njegov ured. Objasnila mu je o čemu se radi i pokazala mu papire.

Međutim, upravitelj uopće nije bio zainteresiran što na papirima piše nego ju je osorno odbio, s objašnjenjem da ona ne može nikako biti upisana zbog boje kože njezine majke. Dobro ako je već tako, odgovorila je moja žena, onda mi to napišite pismeno potpišite.

Nakon nekoliko dana poslali su nam pismeno da su provjerili slučaj i da mala nije registrirana kao bijela osoba. Gore navedeni slučaj moja žena je ispričala uredniku ovdašnjeg tjednika Windhoek Observer koji je to i objavio.

Nažalost, moja mala kćerkica nije usamljen slučaj kada je u pitanju vrsta kožnih pigmenata, takvih i sličnih slučajeva u ovoj zemlji ima daleko više. Krivci ostaju redovito nekažnjeni i žaliti se ne vrijedi jer – kadija te tuži, kadija ti sudi.

Za moju malu Wendy našli smo drugi vrtić, vrtić koji nema mnogo ljuljački i okretaljki, koji nema ni jedne figurice iz dječjih priča kao onaj “For Whites Only”, ali je kutak koji zahvaljujući našoj Rimokatoličkoj Crkvi i crnim sestrama, u bjelini s križićem na prsima, pruža ljubav i pozornost mojoj kćerkici. Ona, unatoč svemu što se dogodilo, uživa u igri sa svojim malim prijateljima i dijeli s njima istu sudbinu.

Slavko Filipović, Hrvatski katolički glasnik, 1985.

Ključne riječi #Hrvati u Namibiji #Slavko Filipović #život u Južnoj Africi