Životni zapisi
FOTO: Pixabay
Svaki čovjek za sobom ostavlja raznovrsne zapise. Zapise ne nužno ispisane rukom, nego i one ispisane koracima, svakodnevnim trudom, znojem i zagrljajem. Zapise ispisane pjesmom, ništa manje i one ispisane suzom. Zapise koji svjedoče o vjernosti, o jednostavnoj skrbi oko ljepote svakog dana.
Došašće je vrijeme koje nas, svake godine iznova, želi dovesti do Božića, uvesti nas u njegovu tajnu. Ono nas podsjeća na sve ono djetinje u nama, na našu čežnju za svijetom u kojem će biti jednostavnije živjeti, za svijetom koji nas neće ugrožavati nego će nam biti sklon. No došašće nas ne želi odvesti u […]
Mnogi zapisi pritom ostanu skriveni očima drugih. Ima ih koji su poznati samo Bogu. Događa se da nisu poznati čak ni onome tko te tragove za sobom ostavlja. Mnogi tragovi ublijede kroz kraće ili duže vrijeme i ostanu tek u pamćenju ponekih.
Ali svaki je dobar trag zauvijek obogatio ovaj svijet, učinio ga ljepšim. Svaki je udomio barem nešto od susreta čovjeka s čovjekom. I s Bogom. Dakako, uočljivost traga itekako ima svoje značenje. No nijedan neuočljiv trag nije manje značajan.
I sam život svojevrstan je zapis kojim se čovjek upisuje u povijest: u povijest ljubavi, u povijest nemara prema ljubavi ili u povijest suprotstavljanja ljubavi. Svaki je na neki način presudan. I nijednoga se ne može izbrisati kao da ga i nije bilo.
Život je slijed dolazaka i odlazaka, sastanak i rastanak, iščekivanja i ispraćaja. Radost nužno prianja uz bol, zahtjevnost uz nježnost. Ponekad ih gotovo bude teško razlikovati jedne od drugih. Ne, nije jednostavno živjeti. S odgovornošću odabirati svoj život. Jer jedno nužno uključuje – ili isključuje – drugo i svaki je novi korak pomalo i pustolovina. […]
Kad čovjek pođe na onu stranu vječnosti, ti tragovi ostaju utkani u njegovo biće ali, ništa manje, i u bića onih s kojima je dijelio svoje dane. Kako godine odmiču, u čovjeku se sve više nakuplja pamćenje tragova koje su, oni s kojima je dijelio i radosti i zahtjevnosti života, ostavili za sobom kao hotimični ili nehotični podsjetnik na ono što je život bio. I što – i ne samo u tišini srca – ne prestaje biti.
Dogodi mi se, nerijetko mi se dogodi, da poželim ponovno se susresti s onima koji su otišli na onu stranu vječnosti. Ne dvojim: dogodit će se taj dan. I neće uminuti. No volio bih danas, ovdje, na ovim putovima, pod ovim suncem, koračati s njima, sjesti negdje i promatrati svijet oko sebe. Volio bih jednostavno biti s njima. Nemam potrebe išta im reći. Išta ih pitati, kamo li potužiti se. Znam, razumjeli bismo se već jednim pogledom. Jednim osmijehom. Zagrljajem. Često nam ni prije nije trebalo više od toga.
Upoznali smo duše jedni drugih. Upoznali ono što nas nosi. I ono što nas lomi. Nismo imali potrebe biti bolji jedni od drugih. Imali smo potrebu biti jedni uz druge. Jedni za druge. Svaka radost i svaka bol bile su nam zajedničke. I sada kada smo, na neki način, zakonitošću života i smrti, odijeljeni, usuđujem se reći da su oni na jedan prisan način i ovdje, i da sam ja, da smo mi, na jedan neshvatljiv način i ondje.
Moja supruga i ja ispraćamo prijatelja u zračnoj luci. Obradovao nas je svojim kratkotrajnim boravkom među nama (dakako, svojim boravkom, ne njegovom kratkotrajnošću). Dok odlazi kroz izlaz za putnike i srdačno nam odmahuje, u nama je živo pitanje: kad ćemo ponovno biti zajedno? I dok gledamo za njim, moja supruga kaže: Život su dolasci i […]
Nedostaje samo dodir. Nedostaju pogled, ruka, zagrljaj. Dodirima duša, ne uskraćujući se životu, ispisujemo nešto neizrecivo. I nemamo potrebe tražiti način kako bismo to izrekli. Dovoljno je što nam duše katkada, osobito kad ustreba, zadrhte od blizine.
