piše: fra Dragan Bolčić
FOTO: Privatni album
Nerijetko su u nama nevidljivi procesi. Silno bismo ih htjeli imenovati. Uvesti ih u područje jezika. Dati im neku rečeničnu strukturu. A onda opet iskusimo nemoć riječi. Iskusimo kako smo nevješti u riječima i kako ne umijemo na silu sebi došaptati neki smisao. Zastanemo i sudarimo se s vlastitim granicama. O kako bismo tad htjeli svući odjeću slabosti! A baš tada uvidimo da naša slabost ostane na nama čak i kad je poželimo skinuti pred drugima. Naše su slabosti na jeziku čak i kada ih ne izustimo.
Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog […]
Ponekad uložimo puno napora kako naše slabosti ne bi izašle. Kako bismo ih zaštitili od nemilosrdnih pogleda. Ali nikad nisu toliko vidljive kao u takvim trenucima. Ako želim da se Božja snaga nastani u mojim slabostima, trebam naučiti odustati. Odustati od toga da stalno pratim tuđi tempo. Odustati od toga da se želim svidjeti drugima. Odustati od silne čežnje da postanem drukčiji u tuđim očima. Odustati od toga da tražim samilost u tuđim pogledima. Odustati od toga da ne smijem biti slab pred onima koji me poznaju. Odustati od toga da trebam pregaziti sebe kako bih se nekome dopao i kako bi taj netko o meni lijepo govorio.
O stvarima je potrebno misliti. Kada o njima ne mislimo, lako ih možemo uzeti zdravo za gotovo. A kada se to dogodi, redovito budemo zakinuti za svu njihovu dubinu i sadržaj. Tako je nekako i s odmorom. Možda zvuči malo neobično, ali odmor je definitivno jedan od suvremenih fenomena koje je potrebno unijeti u mišljenje. […]
Bolje je na vrijeme pripitomiti svoje želje da budemo nešto različito od sebe. Dokle god to ne učinimo, spoticat ćemo se o sebe. I nećemo živjeti slobodni. A dovoljno je samo malo pogledati Krista. Mogao je biti slab pred onima koji ga poznaju. Mogao je u oči gledati ljude kojima u jednom trenutku nije imao čime uzvratiti osim svojim pogledom. Mogao je stajati poražen i neuspješan pred drugima. Mogao je biti ovisan o drugima. Mogao je biti čovjek. Nije se plašio izricati svoje potrebe. Nije se plašio ljudskosti. Ne plaši se na svakoj svetoj misi sići u naše ruke. Čudesno otajstvo slabosti.
