Vlado Franjević
FOTO: Privatni album – Rajka i Vlado na Azurnoj obali
“Stajao sam jednog lijepog dana pred HNK-u u Zagrebu, gledao preko puta ŠPU u kojoj sam završio slikarski smjer. Stajao sam praznih šaka u praznim džepovima hlača. Nakon što sam radio dvije i pol godine kao pismoslikar u maloj pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci, i kratko kao pomoćni restaurator u HAZU, bio sam bez posla, egzistencije, bez obaveza prema bilo kome… Osim prema sebi samome”, početak je priče Vlade Franjevića, hrvatskog umjetnika i pisca koji je krajem 80-ih, u vrijeme kada se ova radnja dogodila, odlučio otići u Švicarsku. Život je Vladu kasnije odveo još malo dalje od Hrvatske, u Lihtenštajn, gdje je proveo nepunih 30 godina nakon kojih se vratio upravo u kuću gdje je “dočekao prvi ovozemaljski zrak”, kako bi on rekao, u Martincu, naselju u Čazmi.
Tisuće Argentinaca više od 20 godina nakon objave romana Maria Jozefa Ezcurra i dalje uživaju o priči zabranjene ljubavi junaka argentinskog narodnooslobodilačkog rata Manuela Belgrana. No, manji broj ljudi zna kako iza ovog bestsellera stoji pero Carmen Verlichak, Hrvatice koja je godinama živjela u toj zemlji. Donedavno… U sklopu serijala o povratnicima, razgovarali smo s […]
Bez znanja stranih jezika i financijskih mogućnosti, Vlado je u tim godinama krenuo pronalaziti svoj put u Lihtenštajnu. Kako nam je ispričao ovaj povratnik, prva velika prilika dogodila mu se upravo u švicarskom St. Gallenu, kada je nakon brojnih neprospavanih noći i stresova dobio priliku izložiti likovne radove, otkud je njegova karijera uzletjela.
Godine 1992. u Ženevi je imao i nastup na sajmu Europe Art, a 1993. izlaganje u galeriji čiji je suvlasnik također bio hrvatski slikar, Boris Krunić.
Prizor kao u filmu
“Dođem ja tako u Monako, a u svakom drugom izlogu plakat s mojom slikom i mojim prezimenom. Kao u filmu”, prisjetio se naš sugovornik.
“Nakon preseljenja u Lihtenštajn, stvari su se pak počele stvari razvijati zbog moje ondašnje velike volje za dokazivanjem i natjecanjem. Bio sam pun kreativne energije, dobre volje, i bio sam vrlo vrijedan! Bio sam tamo tek oko mjesec dana, a već je šef jedne poznate tvrtke poslao tajnicu da izabere moje radove koje je htio imati kao dekoraciju u tvrtki! Izabrala je 13 radova, a ja sam za to dobio 12 tisuća franaka, to niti danas nije malo novaca, a meni je bila jedna jako velika moralna i materijalna šprica”, priznao je ovaj umjetnik.
Olakotna okolnost koja je Vladi pomogla u Lihtenštajnu je, govori nam, činjenica što tamo dokazani umjetnici mogu računati na dobre financijske potpore države i zaklada…
“Likovni radovi mi se danas nalaze u privatnim i javnim kolekcijama u nekoliko zemalja, a najviše dakako u Lihtenštajnu. Tamo su mi radove otkupile općine, neke od poznatih tvrtki kao recimo Swarovski Lihtenštajn, gdje sam radio u skladištu, te neke banke. Moji se radovi mogu naći vjerujem i danas na zidovima jednog ureda u zgradi lihtenštajnske vlade, kao i u još možda dva-tri državna ureda”, naglasio je.
Osim što je svoje radove Vlado imao priliku izložiti diljem svijeta, od Indije, Kine, Južne Koreje pa sve do Sjedinjenih Američkih Država, imao je čast i biti kustos međunarodne izložbe plakata u poznatom Zemaljskom muzeju Lihtenštajn. Niz Vladinih umjetničkih manevara i uspjeha zaista je teško pobrojati…
Kada biste trebali zamisliti osobu koja može sve, a sve je i učinila, jedan od takvih rijetkih primjeraka svakako bi bio Miroslav Walter. I glazbenik i poslovni čovjek, junak naše priče jedan je od povratnika iz Njemačke koji je cijeli svoj životni vijek radio i živio za svoju obitelj, a u svemu tome pratila ga […]
“U Hrvatskoj sam pak kao pjesnik 2008. odnio prvu nagradu natječaja ‘S.S. Kranjčević’ raspisan od Hrvatske matice iseljenika – podružnica Rijeka za autorice i autore hrvatske dijaspore iz cijelog svijeta! Pisanjem, prije svega pjesništvom, bavim se cijeli život, kao i likovnošću. Za likovnost sam koliko-toliko, što se tiče škole, kvalificiran. Za dobivanje nagrada za poeziju i službeno predstavljanje jedne srednjoeuropske zemlje na međunarodnom festivalu poezije, nisam. No za to isto, nisam nikako sam odgovoran”, naglasio je naš sugovornik.
No, zajednica hrvatskih iseljenika u Lihtenštajnu bazira se upravo na “solistima” poput Vlade. S obzirom na to da je u Lihtenštajnu dobio i dvoje djece, Vlado nije vjerovao da će se vratiti u Hrvatsku. Ipak, prije 15 godina vjenčao se s Rajkom, također Hrvaticom, a povratak u Martinac dogodio se i krajem kolovoza 2022., upravo na Rajkinu inicijativu.
Martinac kao novo platno
“Logično pak je bilo razmišljanje o povratku kad sam pred 15 godina stupio u brak s jednom pravom pravcatom Zagorkom”, napomenuo je Vlado.
https://www.youtube.com/watch?v=zbvmC9yV4vs
Vrijedno za spomenuti, ovaj umjetnik svoj “zanat” nije ostavio u Lihtenštajnu. Doveo ga je sa sobom upravo u Martinac gdje je u akciji sa slikarom Franjom Matešinom nedavno oslikao murale na osnovnoj školi, a posljednje subote ovog studenog održava i čitanje svojih stihova u knjižnici galerije Matešin u Bojani.
Iako mjesto danas broji tek 40-ak stanovnika, govori nam Vlado, linija autobusa nakon dugo vremena ponovno će proći ovim mjestom, a obnavlja se i vatrogasni dom. Vlado, čini nam se, svoj Martinac neplanski i pomalo pretvara u malo mjesto slikarstva…
Iz obiteljskog doma Anite Prka Đurašić tijekom djetinjstva često su se mogli čuti stihovi Olivera Dragojevića, Mate Kovača, Vice Vukova i ostalih glazbenih velikana iz Hrvatske. Nedjelja je bila dan za odlazak na svetu misu, a ručak bi bio pretežito napravljen prema receptima hrvatskih baka. Jedina razlika, ona koja je i promijenila Anitin život, bila […]
“Martinec je prekrasan, i imao sam krasno djetinjstvo, ali ja to nisam znao dok se od toga nisam odmaknuo. Kada smo preblizu nekih stvari, ne vidimo ih. Ja sam o Martincu pisao i dokumentirao ga i dok sam bio u Lihtenštajnu i Švicarskoj, ljudi su mi počeli slati fotografije i snimke i to se svima svidjelo. Druga je to stvar sada kada sam ovdje i kada mogu vidjeti kako stvari izgledaju na terenu”, objasnio nam je naš sugovornik…
“Sada mi je kao nikad dobro tu gdje jesam. I ovdje imam određenu zadaću, misiju. Misiju koju mi nisu nametnuli drugi ljudi. Tu i takvu ne bih nikad niti prihvatio! Moja je misija bila putovati svijetom, tako oplemeniti dušu izgubljenog djeteta u meni, naučiti dosta toga dobrog od različitih, nepoznatih, a prijateljski raspoloženih ljudi i kultura uživo – a ne samo kroz medije. Sad uživam u ovom komadu još dobro funkcionalne prirode malog mjesta, komadu zemlje mojih pradjedova, i sa suprugom, njezinom sukreiranju. Jako se veselim da ću u Lihtenštajn ići već u veljači 2024., ali ne u fizičkom obliku. Uspjelo mi je povezati našu ovdje lokalnu udrugu, udrugu čazmanskih umjetnika ‘čARTer’ s jednom umjetničkom platformom u Lihtenštajnu, tako da ćemo 21. veljače 2024. imati otvaranje izložbe naših radova u Lihtenštajnu, a lihtenštajnskih kolega u Centru za kulturu grada Čazme. Fest se tome veselim”, ustvrdio je.
“Suprug i ja smo rođeni u Venezueli i oduvijek smo htjeli preseliti u Latviju ili Hrvatsku. Svi su nam rekli da smo ludi i da to ne radimo. Vjenčali smo se 1987, dobili prvo dijete pa kupili i zemljište na kojem smo izgradili kuću, sve zbog čega smo morali malo zaboraviti na taj plan. A […]
A hrvatskom iseljeništvu poručio: “Budite hrabriji nego što sam ja bio… Vratite se čim prije da ostarimo zajedno gdje smo se rodili! Da nam ne otmu livade i šume koje su nam dale vjetar u leđa i krila”.
urednik projekta: Ivan Ril
