Drago's Seafood Restaurant
FOTO: hkv.hr
Bilo je to polovinom studenog godine 2007. kada se 30-ak članova i prijatelja udruge Hrvatskih studija u Americi, koji su tada bili na godišnjoj slavističkoj konvenciji, okupilo na „Hrvatsku večeru” u čuvenom „Drago’s Seafood Restaurant” u Hilton hotelu, New Orleans, Louisiana.
Doktora Mostovca susreo sam nekoliko puta tijekom svojih emigrantskih godina. Bili su to susreti ne iz dokolice nego u zajedničkom radu za ideale hrvatske slobode i samostalnosti. Uvijek bijaše staložen i razborit, kao što i priliči starijemu gospodinu i profesoru. Moglo bi se reći, očinski i profesorski je poticao nas, tadašnje mlađe aktiviste, na složan […]
Lijepo je bilo u dalekoj Americi osjećati se kao doma. Vlasnici velikog i luksuznog restorana Drago i Klara Cvitanović (i njihov sin Tommy) dočekali su nas otvorena srca i raširenih ruku. Tom mi je prigodom bila čast susresti i upoznati ove vrlo cijenjene Hrvate među građanima New Orleansa i šire.
U svojim prilozima o Hrvatima u svijetu redovito pišem samo o onima koji su s ovoga svijeta prešli u vječnost, ali u ovom slučaju nemoguće je pisati o Dragi, a da istovremeno ne govorimo i o Klari. Oni su kroz 59 godina zajedničkoga bračnog života bili jedno srce, jedna duša i sve su ostvarili zajedničkim naporima. Bila je to istinska ljubav i partnerstvo. Nije to bio brak po formuli 50/50, nego stopostotno sebedarje koje je urodilo bogatim plodovima.
Drago Cvitanović rođen je u mnogočlanoj obitelji u mjestu Igrane, nedaleko od Makarske. Nedugo nakon Drugog svjetskog rata pokušao je pobjeći ispod komunističkoga režima, ali je bio uhićen i proveo je šest mjeseci u zatvoru. Drugi pokušaj bijega bio je uspješan i Drago je dospio u Njemačku. Htio je poći u Ameriku, ali nije dobio useljeničku vizu pa je završio u Kanadi. Prvo u Torontu, a onda kao drvosječa u Vancouveru. Čekajući „papire”, u Njemačkoj je bio i u službi američke vojne policije (jedan oveći broj tadašnjih mlađih izbjeglica iz komunističkih zemalja bio je zaposlen u poluvojnim službama američkih vojnih snaga u Njemačkoj).
Za lijep broj Hrvata u svijetu kažemo da su bili (ili su danas) uspješni. Dosegnuli su visine u raznim zvanjima i poslovima. Neki od njih bili su (ili su sada) poslovni ljudi, postigli su oveća bogatstva i (po tim mjerilima) vrlo su uspješni. Jedan od takvih bio je i Nikola Bezmalinović (poznat u Americi kao […]
U Kanadu je emigrirao 1954. godine, ali život je, na njegovu sreću, donio zaokrete o kojima nije ni sanjao. Naime, iz Vancouvera je otišao (1958.) posjetiti članove obitelji u New Orleansu. Tu se baš tada našla mlada i lijepa djevojaka Klara Buconić, rodom iz mjesta Stupa, Dubrovačko primorje. Došla je iz New Yorka posjetiti rodbinu u New Orleansu. Drago i Klara tako su se upoznali, a nakon tri su se tjedna vjenčali i otišli u Kanadu. Ondje su živjeli, radili i postali roditeljima dvojice sinova (Tommy i Gerry), ali su ipak sanjali kako bi rado živjeli u Americi, posebice blizu članova svojih obitelji u Louisiani. Želja im se ispunila, dobili su američku vizu i obitelj Cvitanović, s malo ušteđevine, a s mnogo ljubavi i snova, doselila se (1961.) u New Orleans.
Na početku je Drago radio u obiteljskom restoranu svoje sestre Glorije i zeta Drage Batinića. Restoran je nosio ime „Drago’s” i bio u dijelu New Orleansa zvanom Lakeview. Tu je Drago učio kuharske i poslovne vještine, a istovremeno se bavio i uzgojem kamenica. Kada su Batinići zatvorili restoran, Drago se (1968.) ne samo zaposlio nego i produbljivao poslovno znanje u poznatom restoranu Acme Oyster House u čuvenoj Francuskoj četvrti grada. Ali već 1969. godine Drago i Klara otvorili su vlastiti restoran u dijelu grada zvanom Metairie. Nazvali su ga „Drago’s Seafood Restaurant”, koji je postao nadaleko čuven posebice po kamenicama na žaru („original charbroiled oysters”) i jedan od najpoznatijih i najuspješnijih ribljih restorana u tom dijelu Amerike. I k tomu „najbolji etnički restoran” u Louisiani.
Marljivost, ustrajnost, srdačnost prema gostima i dobar odnos prema zaposlenicima, a uz to i obiteljska ljubav, urodili su velikim plodovima. Sve su poteškoće prebrodili i ostvarili malo carstvo. Danas postoji pet „Drago’s” restorana u Louisiani i jedan u Jacksonu, Mississippi. Cvitanovići zapošljavaju više od 450 ljudi. Stariji sin Tommy vodi sve poslove, Drago je preminuo 4. veljače 2017., a Klara još i danas sve nadzire. Prava je obiteljska kraljica. Mlađi sin Gerry postao je uspješan liječnik. Na veliku radost, Drago je doživio osmero unučadi koja su njemu i Klari donijela istinsku sreću u starijim godinama.
Često čitamo da je netko akademski slikar ili kipar. Takva bi nam titula trebala jamčiti da su njegova djela zaista vrijedna. Ali nije uvijek tako. Manjak talenta višeput je prekriven „modernošću” koju navodno obični smrtnici ne razumiju. Činjenica je da umjetnici i s akademskom titulom ponekad nisu spoj prirodne nadarenosti i dobre umjetničke izobrazbe, nego […]
Druga strana Dragina i Klarina velikog uspjeha ne može se mjeriti brojem restorana i dolarima. To je neizmjeriva strana ljudske dobrote. Naime, obitelj Cvitanović nadaleko je poznata po svojoj dubokoj vjeri i dobrim djelima. Napomenut ćemo samo neke pokazatelje njihove čovjekoljubivosti. Nakon što je u kolovozu 2005. uragan Katrina učinio golemu štetu, posijao strah i ostavio ljude bez igdje ičega, Drago i Klara svojim su sugrađanima podijelili oko 80 tisuća toplih obroka. Nadalje, Klara je „oduvijek” bila među prvima u svim karitativnim djelatnostima neworleanske nadbiskupije, posebice u prikupljanju sredstava za potrebe katoličkih škola i crkvi. Među raznim priznanjima koje su Drago i Klara dobili za sva dobročinstva, ona je nedavno (u listopadu 2022.) godine bila počašćena i Nagradom svetoga Ivana Pavla II. za svoj karitativni rad. To joj je priznanje bilo posebno drago jer nosi ime pape kojega je neizmjerno voljela i cijenila njegovo zalaganje za Hrvatsku i Hrvate.
Cvitanovići su bili hrvatski domoljubi na riječi i djelu. Bili su članovi Hrvatske katoličke zajednice, potpomagali razne domoljubne djelatnosti i uvijek bili ponosni na svoju Hrvatsku. Klara je zadugo koordinirala putovanja Gospinih štovatelja u Međugorje. Tijekom Domovinskog obrambenog rata Cvitanovići, poglavito gospođa Klara, bili su neumorni u prikupljanju pomoći „onima doma” i šireći istinu o opravdanosti hrvatske samoobrane i zahtjeva za slobodu i samostalnost. Budući da su Klaru „svi” poznavali, ona je bila sposobna uključiti svoje sugrađane, posebice doličnike mjesne crkvene hijerarhije, u pomaganju Hrvatima u tim teškim danima i godinama.
Prvi sam put Vladimira Markotića susreo tijekom, moglo bi se reći, povijesnoga iseljeničko-domovinskoga simpozija „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću”, održanog 1988. u Sydneyju, na koji su se iz Hrvatske usudili doći Vlado Gotovac, Pero Budak, Stjepan Šešelj i umjetnik Ante Starčević. Družeći se s Vladom tih nekoliko dana nije me iznenadila širina njegova znanja […]
Drago i Klara Cvitanović živjeli su i radili u ljubavi, odgojili obitelj i svojom dobrotom dotaknuli mnoge živote. Hrvatska može biti na njih ponosna kao što su oni uvijek bili ponosni na svoju domovinu Hrvatsku.
Ante Čuvalo