piše: fra Jozo Grbeš
FOTO: Pixabay
Hodočašće je hod duše. Osoba svjesna svoje uloge u svijetu i odgovornosti pred Stvoriteljem uvijek polazi na put, put prema sebi i Njemu. Taj put nas vodi do svetih mjesta i vremena, a cilj mu je dolaziti k sebi i susresti Gospodara Života.
Lou Holtz, legendarni nogometni trener podijelio je svoju životnu mudrost, rekavši: “Svijet nije kompliciran. Imamo samo sedam boja i pogledajte što je Michelangelo učinio s njima. Postoji samo sedam nota u glazbi i pogledajte što je Beethoven učinio s njima. Imamo samo deset brojeva, pogledajte što su Pitagora ili Newton učinili”. “Ne treba komplicirati život”, […]
On nam ponovno govori da smo mi putnici, peregrinus, da nam je život put. Hodočašće upravo govori o toj dimenziji ljudskog postojanja.
Čovjek je na putu stalno iz prolaznog u neprolazno, iz zemaljskog u vječno, iz bijednog u dobro, iz grešnog u čisto. Čovjek je stoga putnik koji spoznaje da je njegov dom tamo gdje se duša osjeća dobro. On stoga bira nevezanost za stvari, nego postaje temeljito svjestan svog putničkog hoda i brine se za dušu koja svoj dom pronalazi u onome što traje, a ne što prolazi.
Hodom častimo i darivamo. Darivamo sebe, svoje vrijeme, darivamo čast drugome i bivamo svjesni svoje vlastite ovisnosti o drugome. Kao što je na hodočašću čovjek ovisan često o dobroti onih koje susreće, tako i život razumije kao hod ovisnosti o milosti, o Bogu, o dobroti ljudi, o vlastitom davanju. Tako se učimo običnoj, a velikoj mudrosti da je dar u susretu.
Uvijek susretati, uvijek darivati, uvijek pružati ruku.
Hodočastiti znači gospodariti svojim životom. Svojim ustima bivajući svjestan veličine dara riječi koja nas vodi drugome, riječi koja je odraz našeg karaktera, duše, onoga što mi jesmo, što smo postali.
Hodočašće znači naučiti gospodariti svojim nakanama, tražeći čistoću misli koje postaju djelo naše svagdašnjice.
Hodočastiti znači gospodariti svojim tijelom bivajući svjestan da je ono posuda Duha koji u njemu živi.
Hodočastiti nas uči moći tišine koja je posuda mudrosti. Zastati pred tajnom, veličinom mjesta, događaja, vremena i čovjeka, traži od nas slobodu prostora i svjesni izbor odustajanja od natovarenih obaveza.
Hodočašće je tisućljetna tradicija svih vjera. Biblijska tradicija puna je hodočašća. Biblijski ljudi stalno su u pokretu, na putu prema Svetom.
Abraham, Izak i Jakov putovali su u Sikem, Betel i Mamru gdje im je susret s Bogom označio ostatak njihova puta i ispunjenje obećanja. Izraelci su hodočastili na Sinaj, mjesto svetosti, Objave. Biblijski prijela kroz pustinju je put, hodočašće, putovanje s Bogom. Jeruzalem je kasnije mjesto svih hodočašća i cilj svih susreta. I Krist je tamo hodočastio. Hram je bio svetinja nad svetinjama.
Ovo je priča prema kojoj se magarac ne može odlučiti između dvaju jednakih plastova sijena pa ugiba od gladi zbog svoje neodlučnosti. U Hrvatskoj općoj enciklopediji stoji: “To znači da se ne može odgovoriti na pitanje može li se čovjek pod jednakim okolnostima odlučiti za i protiv onoga što je jednakovrijedno”. Buridanov magarac u filozofiji […]
O velikim blagdanima tamo svi hode i Krist je tako činio. Hodočašće je uvijek i pokora. Odricanje je dio hoda koji vježba sposobnost vlastite discipline koja nije završetak nego početak svih ostalih putova.
Oko 200 milijuna ljudi svake godine krene na put hodočastiti u mjesta koja su im sveta, mjesta u kojima su otvoreni nadahnuću duha i spremnosti mijenjati život. Veličina mjesta koja su po populaciji ili zemljopisno mala, primaju ogromne mase ljudi. Tako npr. Lourdes koji ima samo 15-ak tisuća stanovnika godišnje primi preko pet milijuna hodočasnika. Samo famozni Pariz ima više hotelskih soba od ovo malog francuskog mjesta.
Hodočašća su različita. Ljudi tradicionalno putuju pješice, ali i vlakom, autobusom, zrakoplovom, biciklom, motorom, brodom… Putuju sami ili u skupini ili pak poput mlade Francuskinje Stephanie Maillard koja je krenula na osmomjesečno putovanje u Jeruzalem, zajedno sa svojim osmogodišnjim magarcem Noisetteom. Hodočašće je puno ljudi koji putuju kao čudaci ostatku svijetu, ali njihovo putovanje ima puno smisla.
Ljudi u potrazi za svetim odvaže se ostaviti sve i poći na put. Bez obzira je li to duljina hoda tjednima do Santiago de Compostella, ili je to put do lurdske špilje koja nudi mir, ili je to odlazak Gospi u Chenstohovu, ili je gužva s milijunima u Mexico Cityju oko Gospe Guadalupske, ili je to hod po međugorskom kamenu. Svi ti putnici imaju jedan zajednički put: hod prema sebi da bi našli sebe.
Ili kako to dobro opisa Bruno Ferrero u svojoj priči…
Jedan čovjek došao je redovniku na razgovor: “Što uopće naučiš od tog života u neprestanoj šutnji?”
Redovnik je upravo grabio vodu iz zdenca pa reče svom posjetitelju: “Zaviri u zdenac! Što vidiš?”
Čovjek pogleda i odgovori: “Ne vidim ništa”.
Nakon nekog vremena redovnik, koji je stajao savršeno miran, reče: “Pogledaj sada! Što vidiš u zdencu?”
Čovjek posluša i odvrati: “Sada vidim sebe, odraz svog lika u vodi”.
Bijaše to jednog ponedjeljka, na drugi dan mjeseca lipnja. Bio sam pozvan na jedan fantastičan događaj: masterclass s najboljim svjetskim čelistom – Yo-Yo-Ma u svjetski poznatoj Chicago Symphony Hall. Dobitnik svih svjetskih nagrada, Kinez podrijetlom, odrastao u Parizu i New Yorku, Yo-Yo-Ma je nastupao s najboljim umjetnicima koje glazbeni svijet pruža. Ima obitelj, suprugu i […]
Redovnik odgovori: “Vidi, kada bacim kantu, voda se uznemiri, a sada je sasvim mirna. Tako ti je i sa šutnjom: čovjek vidi sebe! Pronađi i ti sebi danas neki tihi kutak i dopusti da te prožmu šutnja i mir. Kada šutimo i otvaramo srce dajemo priliku da Bog nama govori.
