Može li se ponovno probuditi hrvatski zanos iz devedesetih godina?

Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i njezina međunarodnog priznanja, konačno možemo govoriti o jednoj globalnoj hrvatskoj dijaspori, ali nikako ne i o „globalnoj Hrvatskoj“.

„Globalna Hrvatska“ kao Geo-politički subjekt, koji bi obuhvaćao sve Hrvate diljem svijeta, jednostavno ne postoji. Već sama činjenica da većina Hrvata koji žive izvan domovine ne mogu ostvariti pravo glasa, dakle, nisu politički subjekti u Hrvatskoj, ruši sintagmu „Globalna Hrvatska“. I kakva je to Hrvatska, koje su njezine granice, gdje joj je kraj? Postoji samo Republika Hrvatska kao međunarodno priznata država.

Hrvatska se proteže na svome povijesnom ozemlju koje se tijekom mnogih stoljeća širilo i sužavalo, ovisno o društvenim i političkim zbivanjima i neprijateljskim prisvajanjima dijelova njezina teritorija (Personalna unija s Mađarskom, Habsburška monarhija, Italija, I. i 2. Jugoslavija), ali nije i ne može biti globalna, iako je njezin narod razasut po svim „zakucima“ globusa.

Hrvatska dijaspora jest globalna pojava, iako nije homogena društvena formacija u kojoj bi vladali jedinstveni stavovi i vizije, želje i interesi, ali to ne mijenja na činjenici da je otrgnuti dio jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića, da je po svome identitetu slojevita, ali, izvorišno hrvatska, te da je emotivno vezana za hrvatsku nacionalnu državu (i Bosnu i Hercegovinu) koju priznaje kao ishodišnu činjenicu, kojom se ponosi i čije vrijednosti, ovisno o mogućnostima, interesima, iskustvima i spoznajama svojih pripadnika i potomaka, gaji i čuva u državama u kojima živi, djeluje i rađa.

Otkako je uspostavljena suverena, neovisna i međunarodno priznata Republika Hrvatska, u razvoju hrvatske dijaspore na globalnom planu uočavamo neke nove fenomene. Početno jedinstvo i snažna potpora mladoj državi i nemjerljivi entuzijazam o mogućnosti povratka u domovinu obilježili su prvo desetljeće nakon uspostave hrvatske države i rata za oslobođenje od srbočetničke okupacije. Tome zanosu, skrbi, ljubavi i žrtvi tisuća i tisuća naših sunarodnjaka, pojedinačnih aktivista i organiziranih iseljenika u klubovima, udrugama i političkim organizacijama, hrvatskim katoličkim misijama i medijima nije bilo ravna u hrvatskoj prošlosti. Oduševljenje je potrajalo desetak godina i, nažalost, splasnulo je poput ispuhanog balona.

Političke promjene koje su uslijedile nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, na prijelazu drugog milenija donijele su razdoblje agresivne detuđmanizacije, političkih progona domoljuba, pokušaja obezvređivanja Domovinskog rata pa i obnovu ideja o uspostavljanju neke nove asocijacije post jugoslavenskih država, zemalja Zapadnog Balkana i sličnih nonsensa iz ropotarnice povijesti. Pripadnici hrvatske dijaspore u velikoj mjeri doživjeli su otrežnjenje i duboko razočaranje, jer su prepoznali u tim idejama i akcijama političkih „elita“ rukopis komunističkih duhova prošlosti, gdje se strah i zazor od hrvatskih iseljenika uvukao u strukture vlasti i narušavao međusobno povjerenje pa se dijalog između hrvatske države i dijaspore gotovo posve ugasio.

Stariji naraštaj iseljenika, uvidjevši da je njegovo domoljublje problem političkim strukturama u Hrvatskoj, jer su izostankom lustracije pritajeni jugonostalgični i komunistički kadrovi ponovno zaposjeli sve tri glavne poluge vlasti u državi, uglavnom se pomirio s činjenicom da se neće vraćati za stalno u svoju domovinu. Iseljenici od vremena do vremena dolaze u posjete i zabrinuti za sudbinu Hrvatske, redovito prate zbivanja u hrvatskome društvu te ukazuju na probleme i upućuju oštre kritike obnašateljima vlasti, ali, s druge strane, i dalje materijalno pomažu svoje obitelji i rodbinu i promoviraju Hrvatsku u brojnim prigodama u zemljama kamo su odselili te sudjeluju u euforiji nakon međunarodnih uspjeha hrvatskih sportskih klubova i športaša, znanstvenika i umjetnika.

Kadgod je prigoda za manifestiranje hrvatskog domoljublja, na bilo kojem odredištu svijeta, hrvatska dijaspora s oduševljenjem hrani svoju nostalgiju i bučno slavi svoje hrvatstvo. Međutim, što god mi poduzimali kao društvo, činjenica je da smo mnogo od najvitalnijeg bića naroda izgubili te da će većina naših sunarodnjaka u dijaspori ostati zauvijek izvan Hrvatske.

Današnje su dijaspore u daleko povoljnijoj situaciji od prethodnih naraštaja, a to je slučaj i s hrvatskom dijasporom. Razvoj novih tehnologija, virtualnih mreža, dostupnost povoljnijeg i bržeg putovanja znatno umanjuju osjećaj izoliranosti i nemogućnosti komunikacije s rodbinom i prijateljima u Hrvatskoj. Koliko god su virtualne mreže hibridni oblik veza, ipak u velikoj mjeri oslabljuju osjećaj samoće i nostalgije za domovinom. Javni mediji putem svojih portala dostupi su u svakoj kući pa vijesti ponekad prije stignu do nekoga u Australiji nego do onoga kod kuće koji nije navikao redovito sjediti pred zaslonom. Nove tehnologije uvelike su pomogle iseljenicima da održavaju kontakt s obitelji na dnevnoj bazi pa više nema tako velikih frustracija kao što je to bilo u prošlosti, jer su internetske i telefonske veze svakome pri ruci. Radio i TV, videovijesti i podcasti, twitter, Instagram i Facebook – doveli su svijet na prag svačijeg doma.

Nove odselidbe Hrvata koje su odnijeli valovi migracija nakon osamostaljenja Hrvatske i napose nakon njezina pristupanja u Europsku uniju nemaju tako snažnu potrebu za povezivanjem u klubove i organizacije sunarodnjaka kao što je to bio slučaj u prošlosti. Mahom su to školovani ljudi s poznavanjem stranog jezika (engleskog), a koji ne znaju, služe se e-prevoditeljima, te se puno lakše snalaze u drugim kulturama od svojih prethodnika. Osim toga, globalizacija je potaknula procese unifikacije i redukcije kulturnih matrica različitih naroda pretvarajući kulturu u robu za masovnu potrošnju. Gdje god živjeli nude vam se slični sadržaji ‒ hrana, tržnice, kupovni centri, zabava i razonoda. Povremeni duži boravci u domovini, otvorenost granica, suvremeni način života, globalno tržište rada, turistička putovanja, hodočašća i povoljnije društvene virtualne mreže znatno su olakšali dijasporama veze na bilokalnom, multilokalnom i transnacionalnom polju.

Danas postoji mnoštvo virtualnih zajednica koje povezuju Hrvate diljem svijeta oko različitih interesa i sadržaja. Nepregledna je lista stranica kao što su Croatian World Network, Croatians in Australia, Comunidades de Croatas de Bolivia ili Croatians in North America i sličnih. Udružuju se hrvatske žene na međunarodnoj virtualnoj platformi, dopisuju se mladi koji traže korijene, povezuju ljubitelji hrvatskog sporta, hrvatske povijesti i baštine pa i pristaše hrvatskog kulinarstva. Hrvatska dijaspora otkrila je nove mogućnosti komunikacije s domovinom, bilo da je riječ o povijesnim i političkim temama, o sportu, o zavičajnim lokalitetima, tradicijskoj kulturi ili receptima. Razmjena informacija u svim smjerovima pruža sadržaje za svakoga i tako se stvara iluzija o povezanosti, prisutnosti i bliskosti s rodbinom, sunarodnjacima, narodnim običajima i korijenima.

Novi naraštaj odseljenih Hrvata nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji koji se zaposlio u inozemstvu dobrim dijelom šalje doznake u domovinu. Jedni vjeruju da su privremeno izvan domovine dok ne osiguraju materijalne uvjete za povratak dok drugi tvrde da se nikad neće vratiti u zemlju koja ih je otjerala svojim lošim politikama, socijalnom nebrigom i enormnom korupcijom. Osim osobnih doznaka koje šalju u Hrvatsku (taj iznos je dosegao 6,2 milijarde eura 2023. godine), uključena je tu i pomoć hrvatskih iseljenika iz starije populacije kao i druge vrste plaćanja i ulaganja.

Posebnu skupinu u hrvatskoj dijaspori čine naraštaji potomaka hrvatskih iseljenika na udaljenim svjetskim odredištima koji često više i ne govore hrvatski jezik, a ipak osjećaju dijelom pripadnost hrvatskome identitetu i time se osobito ponose. Postoji znatan broj onih koji osjećaju ožiljke emotivne prirode naslijeđene od članova svojih obitelji iz prvog naraštaja iseljenika koji su se teško mirili s činjenicom da se neće moći vratiti u domovinu. Fenomen potrage za korijenima, bilo da je potaknut poštovanjem spram predaka i potreba da ih se nekako iskupi za njihove odluke o napuštanju domovine, bilo da je to potraga za identitetom u svijetu u kojem prepoznaju svoju drugost u odnosu na sredinu gdje su odrasli, sve više je među njima onih kojima je traženje obiteljskih korijena postalo opsesija. Oni posjećuju mala mjesta po Hrvatskoj, raspituju se o rodbini, uče hrvatski jezik, traže poveznice s kulturom i običajima koje su naučili u svome obiteljskom domu u dijaspori.

Takve se potrebe osobito javljaju u onim obiteljima i društvenim sredinama gdje je trauma zbog napuštanja domovine bila najdublja, a pitanje hrvatskog identiteta štićeno usprkos vanjskim pritiscima ili, pak, u onim slučajevima gdje je politička represija jugoslavenskih vlasti ostavila na precima bolne rane koje nova vlast u hrvatskoj domovini nije zaliječila. Dugotrajan i kompliciran proces prihvaćanja novog društvenog okoliša roditelja iz prvog naraštaja iseljenika snažno je obilježio potomke. Oni, često i ne znajući zašto, gaje duboke emocije prema zemlji u kojoj nisu rođeni niti su u njoj ikada živjeli.

Brojni suvremeni teoretičari dijaspora i globalnoga društva na pitanja pripadanja nude kao odgovore kozmopolitska društva, virtualne zajednice, ljude u pokretu, nomade. Trude se zanijekati smisao nacionalne države i nacije kao prevladanog oblika društveno-političke zajednice. Dom i domovina u njihovoj su viziji imaginarni pojmovi, a nacionalna država potencijalno rasadište neprijateljskih osjećaja spram stranaca i veličanja vlastite nacije. Zato se zalažu za otvoreno društvo, podržavaju hibridne zajednice, multikulturalnost, a u dijasporama prepoznaju čimbenika promjene globalne strukture društva.

Pripadnici dijaspora svjedoče upravo suprotno. Oni se ne odriču svojih korijena. Poveznice s nacionalnim identitetom kao i s idejom domovine ne samo da nisu izblijedjeli, već sve više dobivaju na važnosti pod pritiscima globalizacije, divljeg liberalizma i sveopćeg relativizma. U pitanju je opstanak čovjeka pred avetima „kulture“ smrti. Srce iseljenika kojega je obilježila dijaspora zna kamo pripada i što je istina i razlog njegova egzodusa iz domovine. Dovoljno je da ponovno prizovemo u sjećanje vrijeme srbočetničke agresije na Hrvatsku i val oduševljenja i ponosa koji je zahvatio hrvatsku dijasporu diljem globusa u odlučnosti da svim raspoloživim znanjem, iskustvom, političkim vezama i materijalnom pomoći doprinese povijesnom trenutku stvaranja nacionalne države koju su sanjale mnoge generacije Hrvata u domovini i diljem svijeta.

Postavlja se pitanje može li se u vremenu fluidnosti, hibridnih identiteta i globalnog ludila autoritarnih centara moći ponovno probuditi hrvatski zanos iz devedesetih godina? Sve te virtualne veze, traženje korijena, ponos nad uspjesima Hrvatske u svijetu, pjesme i slavlja nisu dostatne da se sačuva hrvatska država ispražnjena od svoga stanovništva, mladih naraštaja i djece. Doista postoji opasnost da Hrvatska postane globalna tako da iz sebe izbaci narod u svijet i ostane ispražnjena od svoje supstance. Zato se danas mnogi s pravom pitaju hoće li globalna hrvatska dijaspora preteći u brojevima sunarodnjake u domovini znajući da nacionalnoj državi bez njezina naroda nema opstanka.

Nakon fešti, medalja, pehara od zlata i masovnog delirija izazvanog uspjesima hrvatskih sportaša na stadionima svijeta koji potom završavaju mamurlukom i apatijom, bilo bi spasonosno da se ta energija dijaspore udružena s ostacima vitalnog hrvatskog naroda u domovini usmjeri u jedan konstruktivan i sveobuhvatan „Marshallov plan“ obnove i spasa za Hrvatsku, ali za takav „Marshallov plan“ potrebna je vizija i moralna snaga onih koji vode državu te hrabrost i volja da uključe hrvatsku dijasporu u njezinu obnovu, a takvih političkih vođa već odavna nema u hrvatskome narodu.

Ključne riječi #globalna Hrvatska #hrvatska dijaspora #Tuga Tarle