Može li hrvatska dijaspora od Canberre do Los Angelesa ponovno progovoriti zajedničkim glasom?

Danas, više od četvrt stoljeća nakon završetka rata, borba Hrvata u Bosni i Hercegovini ne samo da nije završila, već naprotiv, vode se odlučne političke borbe ishod kojih će presuditi samu sudbinu Hrvata u BiH. Bosna i Hercegovina je takva državna zajednica koja se kontinuirano nalazi u stanu zamrznutog sukoba, stanja u kojemu svaka strana političkim i svim ostalim sredstvima pokušava ostvariti ciljeve za koje se borila i oružanim putem. Nažalost, Hrvati kao najmalobrojniji narod u miru konstantno gube većinu onoga što su u ratu oružjem uspjeli izboriti i sačuvati.

Slika današnje Bosne i Hercegovine je slika borbe Hrvata za svoja politička prava. Trenutak je ovo u kojemu velika većina bosanskohercegovačke javnosti rezignirano i s pesimizmom osluškuje vijesti o rezultatima beskonačnih pregovora oko izmjena izbornog zakona. Pregovori su to, mučni i teški, u kojima se Hrvati pokušavaju spasiti od potpunog istrjebljenja, prvo političkog, a kasnije i onog egzistencijalnog, fizičkog.

Svima je već odavno jasno da su Bošnjaci od Federacije BiH, polovice države koju dijele s Hrvatima, odlučili napraviti svoju bošnjačku domovinu i da su im tu Hrvati poželjni otprilike kao kamen u cipeli. Zato i ne žele sporazum o izmjenama izbornog zakona kojim bi se otežao ili čak u potpunosti onemogućio njihov plan stvaranja nacionalne bošnjačke države. Odlučili su se za taktiku otezanja, i još usput što je moguće više oduzimati politička prava Hrvatima. Sve ovo je već poznato, toliko očigledno da je vidljivo čak i slijepcu i jasno i pticama na grani.

Ono što nije jasno kako su se BiH Hrvati našli u jedinstvenoj i potpuno novoj situaciji da su ostali potpuno sami, ako izuzmemo izrazito aktivnu političku potporu koju im pruža aktualni Zagreb. Pri ovome prvenstveno mislim da hrvatsku dijasporu.

U dugoj povijesti hrvatskog naroda rijetko je koja pojava bila konstantna kao što je sinergija između domovinske i raseljene Hrvatske, odnosno hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj i BiH te onih rasutih po cijelom svijetu. Hrvatski narod, rasut kao malo koji na zemaljskoj kugli, ma gdje živio, uvijek je disao istim plućima i srca su im kucala istim otkucajima.

Hrvati u domovini oduvijek imaju najveću potporu upravo u dijaspori koja poput brižne sestre skrbi i brine o svojoj mlađoj braći. Pomaže im i nikada se na njih ne ljuti koliko god oni prema njoj bili nezahvalni ili koliko god joj nepravde činili. Dijaspora je kroz okrutne godine tuđinske okupacije koje su snalazile braću i sestre u domovini čuvala i njegovala plamen hrvatstva, njegovala kulturu i običaje i na svaki mogući način pomagala svoju maticu.

Bez zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske nikada ne bi niti bilo neovisne hrvatske države. Pored ogromne materijalne pomoći možda je za hrvatski narod važnija bila politička potpora koju mu je pružala ujedinjena hrvatska dijaspora. Na svim meridijanima i paralelama kruga zemaljskog Hrvati su složno radili u interesu slobode hrvatskog naroda i stvaranja hrvatske države. Koristili su svoje političke i ekonomske veze, svoju brojnost na određenim područjima i općenito sve resurse koji su im se nalazili na raspolaganju. Kada se radi složno onda rezultati ne izostanu.

Brojni su primjeri političkog djelovanja hrvatske dijaspore. Hrvati u domovini, pritisnuti različitim ugnjetavačima, nisu imali slobodu političkog djelovanja. Sloboda se tražila vani. Iseljeništvo se stavilo u službu promotora slobode i prava porobljenog hrvatskog naroda i u tome niti su odustajali niti su birali sredstva. Sloboda je bila uzvišeni cilj i ideal za kojeg je vrijedilo podnijeti svaku žrtvu, čak i onu ultimativnu. Teško se oduprijeti ljudima koji su spremni dati svoj život za ideale, pogotovo ako je taj ideal sloboda. Zato je upravo dijaspora svojom požrtvovnošću bila najsnažniji zagovornik Hrvata u domovini.

A gdje smo danas?

Republika Hrvatska je samostalna, neovisna država. Članica je Europske unije i najsnažnije vojne alijanse na svijetu – NATO saveza. Koliko god se slagali ili razilazili o političkoj opciji koja je u određenom trenutku na vlasti u Hrvatskoj, jedno je sigurno: Hrvatska je neovisna i slobodna država u kojoj hrvatski narod samostalno određuje tijek svoje sudbine – sam bira svoju vlast i svoje političke predstavnike. Istodobno, stanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je skoro pa dijametralno suprotno. Hrvati u BiH niti približno ne uživaju politička i ljudska prava koja bi im, kao ravnopravnima, trebala pripadati. Hrvati svoju borbu nisu završili, a tinjajući sukob koji nikada nije završen traje i dalje, drugim sredstvima. Etničko čišćenje hrvatskog naroda s područja na kojima predstavljaju manjinu traje i danas, kao i u ratnim i poratnim godinama. Hrvatima u BiH je sada, upravo u ovom trenutku potrebna pomoć jer se sada, dok ovo čitate, vodi odsudna bitka za budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

I tako, dok traju beskrajni pregovori u Sarajevu, Neumu ili negdje drugo, na bošnjačkim medijima svakodnevno čitamo, gledamo i slušamo brojne inicijative takozvane BiH (čitaj bošnjačke) dijaspore, njihova pisma i zahtjeve prema EU i američkim dužnosnicima. Po cijelom svijetu, od Bruxellesa do Kanade organiziraju se skupovi potpore tzv. „građanskoj“ Bosni i Hercegovini. Građanska BiH je ona u kojoj bi Hrvati, kao manje vrijedan narod, bez prava glasa u konačnici bili dovedeni na razinu statističke pogreške.

Hrvatska dijaspora, ta duša i srce hrvatskog naroda za to vrijeme šuti. Kao nikada prije u povijesti, hrvatska dijaspora ne oglašava se o sudbonosnoj borbi Hrvata u Bosni i Hercegovini. Svima koji su ikada imali doticaj s organizacijama hrvatske dijaspore poznato je da su upravo Hrvati iz Bosne i Hercegovine temelj skoro svake hrvatske iseljeničke zajednice. Njihova istrajna i nepokolebljiva ljubav prema svom narodu i svom rodnom kraju neusporedivo je jača u odnosu na sve naše sunarodnjake iz drugih krajeva u kojima obitavaju Hrvati. Nitko ne voli svoja sela, svoje rijeke, planine i gore, svoje običaje i svoju tradiciju kao iseljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Nema većih domoljuba u Hrvata od Australije preko Europe pa do Sjeverne i Južne Amerike kao što su hrvatski domoljubi iz Hercegovine, Središnje Bosne, Bosanske Posavine i drugih krajeva Bosne i Hercegovine.

Isti ti Hrvati iz BiH bili su i ostali nositelji hrvatskog zajedništva i domoljublja u dijaspori i prije 30, 40 ili 50 godina. Čak i u sumornim godinama kada su bili metama strašnih UDBA-inih progona i egzekucija oni nisu šutjeli.

Hrvatska politička dijaspora je šesto razjedinjena i rascjepkana u podršci različitim političkim pogledima, od starčevićanaca, preko radićevaca, tuđmanovaca, proljećara, radikala, liberala, HDZ-ovaca, HSP-ovaca i ostalih. Međutim, u Bosni i Hercegovini po pitanju temeljnih, egzistencijalnih i državotvornih političkih izazova sve istinske hrvatske stranke imaju podjednake stavove. I HDZ, i HRS, i HDZ1990, i HSS, i HKDU, svi oni jednako misle kada je u pitanju aktualna borba za goli opstanak Hrvata u BiH. Nema dakle razloga zbog kojeg bi onda izostala politička potpora Hrvatima u BiH.

Možda je ovo prvi trenutak kada nitko od hrvatske dijaspore ne očekuje da pošalje nekakvu donaciju, kupi ili plati nešto. Ne očekuje se da itko ispunjava čekove koje bi netko mogao strpati u privatni džep. Od hrvatske se dijaspore sada očekuje samo glas, inicijativa, zalaganje za svoju braću u BiH. Ništa drugo. Brojne su organizacije hrvatske dijaspore koje mogu puno učiniti, jednako kao što su činile 90-ih godina prošlog stoljeća.

Može li hrvatska dijaspora od Canberre do Los Angelesa progovoriti zajedničkim glasom? Bez obzira koju hrvatsku političku stranku u BiH da podržavate, apsolutno sve stoje na istoj strani. Svi u ovom odlučnom trenutku misle isto. Ako su hrvatske stranke u BiH uspjele nemoguće: ujediniti se u ovakvom odsudnom trenutku, može li dijaspora svojim glasom i utjecajem, prikočiti u pomoć? Zar je moguće da je naša dijaspora ostala nijema? Nemoguće je povjerovati da u našem iseljeništvu ne postoji volja da se nešto učini, da nitko nije spreman kresnuti iskru koja će zapaliti ugasli oganj domoljublja. Hrvati u BiH se samo bore za svoje ljudsko pravo, za svoje dostojanstvo da žive kao ljudi, jednaki s ostalima. Ne traže niti manje niti više.

Mogu li organizacije naše dijaspore poslati pisma svojim političkim zastupnicima, bilo pokrajinskim bilo državnim? Mogu li se organizirati peticije, pisati proglasi, upozoriti na užasnu budućnost koja prijeti Hrvatima u BiH ako se nešto ne promjeni? Mogu li hrvatska srca u cijelom svijetu ponovno kucati zajedno?

Ključne riječi #Berislav Vujeva #Hrvati u BiH #pomoć domovini