Mornarica Sjedinjenih Američkih Država prevezla ga je na Brač kako bi preminuo u rodnom kraju

Vrata u prošlost svoje obitelji otvorio nam je Igor Havliček iz Smlednika u Sloveniji, predočivši veliki trud koji su u istraživanje svoje obiteljske povijesti uložili, uz njega samog, i dr. sc. Maja Vrkljan iz Zagreba i dipl. ing. Antoniyo Levitchev iz Salzburga.

Ponekad mala vrata otvaraju pristup velikim, širokim prostorima… Tako nas i obiteljske povijesti mogu odvesti do priča koje se tiču ne samo malih, uskih zajednica, nego i sudbina cijelih naroda i pokrajina. Za to je lijepi primjer povijest obitelji Mladineo s Brača i njezinih potomaka.

Koliko god bila važna uloga navedenih autora, priča o Mladineima od prije stotinu godina je ponajprije priča bake gospodina Havličeka, Anke Mladineo Lepej.

Jedan od tih slojeva je i onaj koji povezuje ovu dalmatinsku obitelj s burnim događajima neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata. Kraj „Velikog rata“, kako su ga zvali suvremenici, nije značio i kraj niza manjih sukoba i to posebno na područjima velikih carstava koja su se urušila – Osmanskog carstva, Austro-Ugarske i carske Njemačke. Svemu se tome pridružila i epidemija „španjolske gripe“ koja je pobila više ljudi nego što su to učinile teške strojnice, artiljerijska oružja i bojni otrovi tijekom tek završenog ratnog sukoba.

Prilike su bile teške i na području današnje Hrvatske. Već krajem Prvog svjetskog rata autoritet vlasti je tu bio krajnje narušen. Zemljom harače bande ratnih dezertera. Nagli pad poljoprivredne proizvodnje, uzrokovan nedostatkom radne snage angažirane na bojištima, dovodi do gladi. Svemu tome na kraju se pridružuje već spomenuta „španjola“. U takvim okolnostima pomoć hrvatskog iseljeništva bila je potrebna. Na toj sivoj, povijesnoj pozadini kao svijetle točke pojavljuju se pripadnici obitelji Mladineo.

To se ponajprije odnosi na hrvatskog iseljenika Petra Mladinea. Njega je 1918. američki predsjednik Woodrow Wilson imenovao šefom jugoslavenskog odjela Ureda za međunarodno informiranje. Mladineo se dopisivao i s bivšim američkim predsjednikom Theodorom Rooseveltom.

On je, unatoč ozbiljno narušenom zdravlju, organizirao skupljanje pomoći za staru domovinu diljem Sjedinjenih Američkih Država. Bolestan, s prikupljenim sredstvima uputio se u Zagreb, zatim u mjesto Topolščicu u Sloveniji. Tu je završio u bolnici, no angažmanom obitelji, američkog konzula u Zagrebu i mornarice Sjedinjenih Američkih Država, prebačen je u rodno Pučišće na Braču samo da bi tamo preminuo u rujnu 1920. godine.

U tragičnoj sudbini Petra Mladinea osobito je zanimljiva uloga američke mornarice. Kako bi teško bolestan Petar stigao do rodnog otoka i rodnog mjesta, angažiran je zapovjedni brod američke sredozemne flote, krstarica Olympia, plovilo koje je umirućeg Petra dovezlo na otok. Iza tog humanog čina stajao je zapovjednik američkoga ratnog brodovlja Phillip Andrews. Navedeni se sa svojom flotom usidrio u splitskoj luci u ključnom trenutku za povijest Splita i Dalmacije.

Nakon kapitulacije Austro-Ugarske, talijanska vojska nastojala je zauzeti što veće područje Istre, Kvarnera i Dalmacije kako bi ga u konačnici priključila Kraljevini Italiji. U splitsku luku također je uplovio i jedan talijanski brod čija se posada ubrzo sukobila s lokalnim stanovništvom, što je imalo za posljedicu smrt zapovjednika talijanske krstarice u srpnju 1920. godine. To je bio povod za pogrom hrvatskog i slovenskog stanovništva u područjima pod talijanskom okupacijom.

U takvim napetim okolnostima ključnu ulogu su imali američki vojnici, koji su s ostalim silama Antante dobili mandat održavanja reda duž sporne istočne obale Jadrana. Američki predsjednik Wilson oštro se suprotstavljao talijanskim zahtjevima za širenjem duž istočne obale Jadrana smatrajući ih neutemeljenima s obzirom na etnički sastav stanovništva na tom području. U tom smislu admiral Andrews uspješno zaustavlja talijanske pokušaje daljnje okupacije hrvatskih područja. Amerikanci djeluju i kao policijske snage u kaotičnoj atmosferi poraća, dijele obilnu humanitarnu pomoć, pa čak potiču kulturni, sportski i zabavni život. Ovo će, primjerice, ostaviti traga na operetnim djelima splitskoga skladatelja Ive Tijardovića i književnika Milana Begovića.

Na nepopustljivo američko stajalište prema Talijanima snažno su utjecali i hrvatski iseljenici u Sjedinjenim Državama. Nakon objavljivanja tajnog Londonskog ugovora, kojim su Velika Britanija i Francuska obećali 1915. Italiji proširenje na račun Austro-Ugarske na područja pretežno naseljenima Hrvatima, Slovencima i Nijemcima, oni su se intenzivno angažirali na tzv. Jadranskom pitanju, dokazujući neutemeljenost talijanskih pretenzija. Među njima je bio i Petar Mladineo, koji je svoje djelovanje u korist stare domovine, u kritičnim trenucima njezine povijesti, platio životom unatoč dirljivoj gesti američkog admirala. Jazz i glad, bejzbol i bolesti, mir i zveckanje oružjem obilježili su hrvatsku obalu neposredno nakon „Velikog rata”.

Petar Mladineo nije jedini istaknuti hrvatski iseljenik iz ove velike bračke obitelji. Njegov brat Ivan Mladineo sastavio je vrlo važan „Narodni adresar Hrvata, Slovenaca, Srba” u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, ali to je već neka druga priča. Posebnu priču zaslužuje i Franjo Mladineo koji je umro od posljedica ranjavanja u vojsci Sjedinjenih Američkih Država tijekom Prvog svjetskog rata, kao i ostali hrvatski iseljenici koji su u tom ratu stradali.

Marin Knezović, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Franjo Mladineo #Hrvati u Americi #Petar Mladineo