Morao je otići iz Hrvatske: Ja sam zatočenik jednog očajno teškog vremena, ucijenjen šutnjom zbog mojih najmilijih

Josip Cvrtila rođen je 8. ožujka 1896. u Jastrebarskom. Otac mu Andrija radio je u tom lijepom gradiću kao namještenik Kotarskog suda. Majka mu se zvala Marija, rođena Markeš.

Obitelj se iz Jastrebarskog preselila u Krapinu i tamo je Josip završio pučku školu i gimnaziju, a potom je pohađao Mušku učiteljsku školu u Zagrebu i diplomirao 1915. godine. Učiteljevao je u više mjesta: Oroslavje (1914.); Šartovac (1915. – 1923.); Čaginac (1923. – 1927.); Bjelovar (1927. – 1936.) i Zagreb (1937. – 1945.). Za vrijeme djelovanja u Zagrebu, uz učiteljski rad, u uredništvu je Knjižnice za mladež Hrvatskog pedagoškog književnog zbora i časopisa za djecu Vrelo.

U svibnju 1945. s tugom u srcu napušta Zagreb i s tisućama drugih hrvatskih civila i vojnika kreće prema Austriji. Bio je jedan od onih malobrojnih koji izbjegoše izručenje Titovim komunističkim snagama i najvjerojatniju smrt. Iz Austrije je dospio u izbjeglički logor Fermo u Italiji i nakon dvije godine logorovanja (listopad 1947.) odlazi u Buenos Aires, gdje je i umro 27. listopada 1966.

Prvi književni radovi Josipa Cvrtile počeli su izlaziti u listu Pobratim 1912., a posljednji su objelodanjeni 1944. U tih tridesetak godina stvaranja on je objavio desetak naslova koji obuhvaćaju pjesme, priče, pripovijesti, roman i igrokaze. Cvrtila je u prvom redu bio pisac za mladež, a neka djela mu sežu u vrhunac hrvatske dječje književnosti, kao na primjer: Ivanjska noć (1922.), Tri dječaka (1925.), Mali pelivan i druge priče i pjesme za mladež (1926.), Gradić u dolini i druge pripovijesti (1930.), Bijelo prijestolje (1933.), Kalifov turban i druge pripovijesti (1939.), Seoce za gorom (1940.) i Pastirska frulica (1943.).

Ime i knjige Josipa Cvrtile počeli su se (ali presporo) ponovno pojavljivati u hrvatskoj javnosti. Srećom, njegova je rukopisna ostavština poslije osamostaljenja Hrvatske iz Argentine ipak dospjela u ruke njegove kćeri, prof. Katarine Čokolić u Hrvatskoj. Njezinom zaslugom objavljeno je 1997. njegovo djelo Dobra zemlja: pripovijest iz seljačkog života, a uvršten je i u zbirci Božićne priče koju je priredio Božidar Petrač. Knjigu Ivanjska noć i druge priče i pripovijesti priredio je i pogovor napisao Ilija Pejić, a objelodanjena je u Bjelovaru 1995.

Vihor rata i posebice poraća otpuhnuo je Cvrtilu u tuđi svijet, daleko od svojih najmilijih i domovine, a njegovo književno stvaralaštvo prekinuto je u najboljim godinama života. On sam o tome piše u Dobroj zemlji:

„Nisam mislio pisati politički roman, niti zastupati neku ideologiju, osim one koju sam već iznio u ranije objavljenom romanu Bijelo prijestolje, a to su dobrota, praštanje, moralna načela, domoljublje, vjera… Međutim, na ovim našim nemirnim prostorima i još u burnim vremenima, gdje opstanak znači i borbu za samoodržanje, teško je izdvojiti život pojedinca iz povijesnih tokova. Isto tako teško je vrednovati tek minula događanja dok još nisu istine provjerene. Jedino je jasno da taj narod pati, doživljava nepravde, uništenja i progone. Sudbina mi je odredila da budem svjedokom mnogih sudbonosnih događanja za hrvatski narod, a opet mi ne da da govorim ono što znam. Ja sam zatočenik jednog očajno teškog vremena, ucijenjen šutnjom zbog mojih najmilijih”.

Po dolasku u Buenos Aires Josip Cvrtila živio je s mnogim drugim Hrvatima u izbjegličkom prihvatilištu, tzv. Monte. Mnogi koji su tad bili djeca i danas ga se rado sjećaju. Kažu da je bio vrlo zgodan i uljudan gospodin.

P.S. Godine 2011., o Cvrtilu je snimljen film-dokumentarac Josip Cvrtila – Dragi tata.

Ključne riječi #Hrvati u Buenos Airesu #Ivanjska noć #Josip Cvrtila