Moj život u Beču: Ljudi s kojima sam ovdje radila nemaju nikakvih predrasuda na temelju spola

Umjetnička ravnateljica 31. muzičkog biennala Zagreb Margareta Ferek-Petrić rođena je 1982. u Zagrebu. Od 2015. članica je odbora Društva za suvremenu glazbu u Austriji – ÖGZM, a od 2016. redovita je članica Hrvatskog društva skladatelja. Živi i radi u Beču.

Napisala je velik broj solo i komornih skladbi, vokalnih i orkestralnih djela, glazbu za kazalište i big band. Njezine ideje odlikuju različitim aspektima: ironičnim tretiranjem glazbenih estetika iz prošlosti, igrom novih eksperimentalnih instrumentalnih tehnika, živim ritmičkim kretnjama i balkanskim melosom, metaforičkim fragmentiranjem zvukom drugih umjetničkih oblika s ciljem postizanja auditivne raznolikosti te mentalne slobode i poruke humanizma izražene glazbom.

Studirali ste na Sveučilištu za glazbu i primijenjene umjetnosti u Beču kod Ivana Eröda, Chaye Czernowin i Klaus-Petera Sattlera. I dalje ste se usavršavali, prošli razne prestižne stipendije, dobili Nagradu grada Beča za glazbu. Kako ste došli do Beča i kako ste ostali u njemu?

Uz vlastitu tvrdoglavost i upornost, zahvaljujući odličnim profesoricama koje su me podučavale u Glazbenoj školi Blagoja Berse i pripremale za prijamni ispit te uz potporu obitelji. U tinejdžersko doba bila sam gladna za upoznavanjem svijeta i otkrivanjem nepoznatih prostora, što se do danas nije promijenilo, samo se formiralo u neko zrelije razmišljanje. Pravi izazov počinje kada se, u moru izvrsnih skladatelja, treba istaknuti iz mase, što nije kratak proces. Uvijek sam radila nekoliko poslova usporedno pa mi je bilo važno povezivati se s ljudima iz suvremene glazbe i sudjelovati u što više projekata te tako raditi na vlastitom razvoju i izboriti se za mjesto koje donosi zanimljive narudžbe.

Kako danas živi suvremena glazba u Beču, gradu valcera i čuvaru tradicije, ali i gradu Druge bečke škole?

Bečani i Austrija ponosni su na tradiciju koja ih je dovela do statusa jednoga od kulturnih predvodnika u Europi. Kada se osvrnem na posljednjih 18 godina, Beč se mnogo promijenio, otvorio i zablistao u suvremenom smislu. Često ima dana da se ne mogu odlučiti na koji od koncerata suvremene glazbe da odem. I u Beču postoji određena podjela na tradicionalnu, pomalo konzervativnu publiku, i one koji žele čuti eksperimentalne zvukove. Zato je važno u programe uklapati djela suvremenih skladateljâ. Tradicija se čuva i tako da živi uz trenutačno aktivne protagoniste, a po mojemu iskustvu takav se pristup sve više razvija. Nedavno sam imala narudžbu djela za orkestar koje je, u Konzerthausu, izvedeno uz Gershwina i Stravinskog. Za Koruško ljeto napisala sam 2018. arije koje se izvode kao cjelovečernji program uz Händelove Njemačke arije. To je samo jedan od načina koji pokazuje da se, oslanjajući na tradiciju, može stvoriti nešto novo i zainteresirati publiku za suvremenu glazbu. U Austriji ima mnogo festivala koji uspješno provode takve projekte.

Koje biste od Vaših raznolikih skladbi, od sola i dua do opere i glazbe za djecu, izdvojili po nečemu posebnom?

Uživam u svestranosti koja mi se pruža u radu s mnogobrojnim različitim ljudima. Teško je nešto istaknuti jer je sve dio moga osobnog puta i procesa. Ako baš moram, naglasila bih operu koja je bila neka vrsta bombe u kreativnom procesu i realizaciji, ali bomba u dobrom smislu – ako uopće smijem koristiti takvu metaforu – u snazi i intenzitetu iskustva. Pišući to djelo i sudjelujući u procesu postavljanja na pozornicu, zapravo sam još više zavoljela samu formu opere. Uživam u narudžbama osobnije prirode, kada se može stvoriti situacija za odlično razumijevanje i izmjenu ideja s pojedinim glazbenikom. To omogućuje pisanje skladbi točno po mjeri za tu osobu, nešto slično kao kada krojač stvara odijelo ili haljinu točno po mjerama naručitelja.

Kakva je percepcija/recepcija žena skladateljica u Austriji?

Percepcija je na zdravoj i svjesnoj razini. Ljudi s kojima sam radila nemaju nikakvih predrasuda na temelju spola. No, cijelo društvo ima još dalek put do stvarne ravnopravnosti. Austrija politički snažno djeluje u smjeru jednakopravnosti spolova, primjerice određivanjem kvota za radna mjesta na akademijama ili davanjem poticajâ za koncerte i skladbe. Kvote imaju pozitive i negativne strane, no svakako podižu svijest o važnosti rada na ravnopravnosti i ispravljanju nepravdi iz povijesti.

Kako biste saželi i opisali svekoliko značenje MBZ-a za hrvatsku glazbu i glazbenu kulturu?

MBZ je svojim osnivanjem podigao Zagreb uz bok svim važnim središtima suvremene glazbe. Smatram kako naš festival, svojim opsegom i važnošću, pomaže u stvaranju boljeg društva. Ističe se borbom protiv prosječnosti, bavi se aktualnim, gorućim temama, ističe slobodu izraza u raznim smjerovima suvremene glazbe. Povezuje sudionike na nacionalnoj i međunarodnoj razini, omogućuje publici da se otvori prema neobičnom, nepoznatom i novom te obogaćuje grad inovativnim projektima. Najvažnija je vrhunska kvaliteta izvedbe. Umrežavanje s publikom svih godišta stvara plodno tlo za daljnji kreativan razvoj talentiranih pojedinaca i otvara dijalog s novom publikom.

Što Vam je bilo najdojmljivije na dosadašnjim biennalima, naravno onima koje ste mogli pratiti, a to je u proteklih šest desetljeća otprilike polovica izdanja?

Moram reći da me u mojem okruženju nisu dovoljno poticale obrazovne institucije niti privatni krugovi da posjećujem Biennale pa tako nisam bila upućena u važnost festivala. U jednom trenutku sama sam otkrila koliko se bogatstva krije u programu koji inače nemamo prilike čuti ni vidjeti. Oduvijek sam bila fascinirana velikim spektakularnim produkcijama poput opere, baleta te djela za zbor i orkestar. Istodobno se festivalska atmosfera posebno osjeća na mjestima koja omogućuju intimnije produkcije manjeg postava, gdje publika dolazi u neposredan međusobni kontakt i zajednički diše. Upravo sva ta sjećanja ističu problematiku održavanja festivala u pandemiji jer je interakcija koja čini festivalsku nit ograničena tako da uopće ne želim previše utonuti u uspomene, nego gledati unaprijed.

John Cage, Mauricio Kagel, Krzysztof Penderecki neka su od najvećih svjetskih glazbenih imena koja su prošla Biennalom. Koga biste, kada pandemija popusti, od današnjih vodećih skladatelja voljeli vidjeti na Biennalu?

Na žalost, Biennale nema dovoljno sredstava da svake dvije godine pozove sve one za koje smatram da bi ih trebalo predstaviti našoj publici. Ako pogledamo goste majstorske radionice za skladatelj(ic)e, već ove godine imamo vrhunska međunarodna imena koja već godinama pišu svoju povijest. Velika mi je želja u budućnosti dovesti moju bivšu profesoricu, jednu od najpriznatijih skladateljica današnjice i divnu osobu Chayu Czernowin, kao i Rebeccu Saunders te Carolu Bauckholt, ali i dirigenticu i sopranisticu Barbaru Hannigan te violinisticu Patriciju Kopatchinskaju.

U program 31. MBZ-a ove godine se implementira festival Jazz.hr/proljeće. To je nešto novo i zanimljivo?

Eksperimentalni jazz zauzima važno mjesto u suvremenom glazbenom stvaralaštvu te ima bogatu, zanimljivu i nezaobilaznu povijest. Imali smo veće planove s jazz glazbenicima prije smanjenja proračuna i neprilika s pandemijom. Stalo mi je da, unatoč svemu tome, uklopimo atraktivan jazz program. U dogovoru s Davorom Hrvojem, umjetničkim voditeljem Jazz.hr festivala i članom MBZ-ova programskog odbora, prigrlili smo program jazz festivala i spojili ga s nekoliko MBZ-ovih točaka na open air pozornici Muzeja suvremene umjetnosti. Ta gesta podržava i liniju kojom vodim Biennale, a to je otvaranje raznolikoj publici i doživljavanje suvremene glazbe u svim njezinim bojama.

Davor Schopf, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Hrvati u Beču #Margareta Ferek-Petrić #studij glazbe u Austriji