Od Rima do New Yorka u 20 dana
FOTO: Hrvatski etnički institut
Fra Vitomir je odmah pošao nabaviti nam vozne karte. O zrakoplovnom prijevozu nije bilo ni govora. Sva su mjesta na zrakoplovima već bila zauzeta samo za vojničko osoblje i njihove obitelji. Ni putnički brodovi tada nisu primali civile.
Propustili ste prvi dio putopisa? Pročitajte na poveznici dolje…
Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946. Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda […]
I oni su bili časovito u službi američke vojske. Jedina mogućnost za naš prijevoz u Ameriku bili su teretni brodovi “Liberty Ships” koji su dovlačili hranu u pregaženu Europu i vraćali se kući prazni. Pripadali su raznim američkim trgovačkim tvrtkama. Tijekom rata prevozili su namirnice, municiju i drugi ratni materijal u Europu i druga ratna poprišta. Bili su građeni na brzinu za prijevoz tereta, stoga nisu imali nikakvog ugođaja za putnike.
Fra Vitomir je uspio dobiti dvije karte na brodu koji je čekao prazan u luci Civitavecchia na Sredozemnom moru nedaleko od Rima. Brod je pripadao Acomin liniji i Lykes Bros, “Steamship Co.”, i imao je krenuti iz luke 26. ožujka 1946. za američku luku koja ga najprije nazove.
S američkom vizom i prijevoznom kartom u džepu, fra Vendelin i ja požurili smo se da se spremimo na taj daleki put. Mp. Dominik Mandić i fra Vitomir nabavili su nam odijelo i drugo, što nam je bilo nužno za putovanje. Naš polazak iz Rima bio je zakazan za 25. ožujka, odmah poslijepodne. Iz Rima do Civitatecchije vozit će nas samostanski vozač u malom kamionu, u kojemu dnevno prevozi mlijeko za “Antonianum”.
Pozdravili smo se sa o. Mandićem i drugom braćom te krenuli prema Civitavecchiji. Pratili su nas fra Vitomir i fra Marije Karamatic. Kamion je jurio rimskom kampanjom i zgrade vječnog grada ubrzo su iščezle pred našim očima. Rim je za rata bio proglašen “otvorenim gradom” i tako pošteđen od bombardiranja. Inače, izvan njega posljedice dugog ratovanja bile su više nego očite. Svuda je bila bijeda i pustoš.
Konačno smo stigli u Civitavecchiju. Bili smo zbunjeni, jer nismo znali kamo poći. Nekadašnji lijepi lučki grad bio je hrpa ruševina. Crn i pust. Tražili smo ured brodarske tvrtke da pokažemo svoje vozne karte i pođemo na brod koji je kao velika siva sablast bio usidren kojih 200 do 300 metara od razrušene obale.
Nakon polusatnog traganja pred nama se pojavio jedan činovnik brodarske agencije, pregledao naše isprave i naredio nam da krenemo prema morskoj obali. Sunce je već bilo zapadalo i ostaci nekada lijepe luke izgledali su upravo užasno. Iz mora, koje je na tom mjestu bilo crno, stršili su visoko dijelovi potopljenih brodova. Radnici s našega broda znatiželjno su gledali na nas, dok smo u malom motornom čamcu plovili pod ogromnu “trbušinu” Marine Roskove.
Sada je ljudstvo spopanuto nekom groznicom brzine, divljeg gospodstva nad fizičnim silama, skonobnom žegjom bogatstva i užitka, i to do te mjere da se je izgubio i pojam divnog užitka krieposti, čija slast nadilazi sve slasti. I to je naravna pojava, jer nije baš laka stvar uzvinuti se do takog stepena naobrazbe i duševnog uzgoja, […]
Mornari s broda u međuvremenu su spustili veliku mrežu od debelih užeta niz brodski bok i davali nam rukama znak da se počnemo uz nju penjati. Penjati morali smo!
“Vjeko, pođi ti preda mnom, ja ću na te paziti”, vikao je fra Vendelin ispod mene.
I dok sam ja nesigurno hvatao jedan konopac za drugim i zabadao posve nove cipele u okna mreže, fra Vendelin me hrabrio i upozoravao da ne gledam dolje, da se još više ne poplašim videći crno more pod sobom. Već me oblio hladan znoj, vjerojatno od straha i neizvjesnosti kada ugledah ispružene jake ruke dvojice mornara koji su čekali na me. Odmah su me zgrabili za ramena i ubacili na palubu preko željezne ograde. Duboko sam odahnuo i bio sretan, da sam živ gore stigao.
Učas i fra Vendelin je bio preda mnom i sa smiješkom zagrlio me. Odmah nas je jedan mornar poveo na kraj broda i pokazao nam željeznu kabinu u kojoj ćemo putovati. U njoj su nekada spavali američki vojnici koji su za rata pratili brodove i branili ih posebnim oružjem od neprijateljskog zračnog napadaja. Kako je rat u Europi već završen, oružja više nije bilo na brodu, a ispražnjene kabine postale su “sobe” za putnike civile.
U kabini su bila samo dva ležaja, jedan iznad drugoga i ništa više, jer je kabina bila vrlo uska. Usprkos mog protesta, fra Vendelin je uzeo gornji ležaj, a ja donji. Kovčege smo stavili na pod u uglu kabine, a neke sitnice u pretinac na zidu kabine. Mrak je već pao i čuli smo poziv sa sredine broda da tamo dođemo i večeramo. Naveliko smo se iznenadili kada smo tu ugledali još deset mladih talijanskih svećenika Scalabrinianaca koji su išli u Ameriku raditi medu talijanskim iseljenicima. Njihove kabine bile su na drugom kraju broda.
U Civitavecchiji smo prenoćili na brodu. Sutradan fra Vendelin i ja slavili smo sv. misu u našoj kabini. Imali smo posebnu dozvolu da možemo misiti na moru i za to smo imali sve što je bilo potrebno za misu.
Povijest Sjeverne Amerike sagrađena je na slomljenim životima bezbrojnih beskućnika i prognanika iz država civilizirane Europe, razočaranih i dostojnijeg života željnih ljudi koji su na dugim putovanjima tražili svoju obećanu zemlju. Ugradivši sve svoje sposobnosti, radni zanos i živote u tu zemlju postali su osnivači jedne države koja je u mnogočemu zasjenila staru Europu. Ali […]
Sve je išlo dobro dok je brod mirovao i more bilo mirno. Nakon doručka šetali smo palubom, jer je bio krasan sunčan dan. Upoznali smo se s mladim Talijanima pa nam nije bilo dosadno. Svi smo čekali na polazak broda s nekakvim strahom i uzbuđenjem, jer nam je to bila prva plovidba morem…
fra Vjekoslav Bambir
Sutra pročitajte posljednji dio putopisa…
