Moj prvi i posljednji susret s autorom Hrvatske smrti u Pennsylvaniji: Stalno je postavljao pitanja o svojoj staroj domovini

Jedno od prvih pisama koje sam poslala kada sam 1962. godine stigla u Ameriku bilo je upućeno Maksimilijanu Vanki, poznatom američkom slikaru koji se rodio krajem 19. stoljeća u Zagrebu, u njemu školovao i koji je 16 godina (do 1934.) bio profesor na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji.

Za Vanku sam do tada znala samo iz pričanja svoje bake, sjećanja nekih zagrebačkih slikara, njegovih učenika, kao i pisama koje bi on ponekad poslao baki iz svijeta po kome je često lutao i tražio nove teme za svoja platna ili skulpture.

Odgovor od Vanke, sjećam se, nije dugo dolazio. Pretpostavljala sam da opet luta negdje po svijetu i nadala se da će možda jednog dana iznenada doći i pozvoniti na vrata mog njujorškog stana.

S prvim proljećem došlo je i njegovo prvo pismo. Vratio se iz Meksika gdje je posljednjih godina provodio zimske mjesece, jer je zima u Pennsylvaniji, gdje je živio na svojoj farmi “White bridge”, oštra i duga, a on je volio sunce, ptice, boje i bogatstva prirode. Njegovo pismo bilo je srdačno i puno ljubavi prema starom kraju i prijateljima, ali posebno prema Zagrebu, Korčuli i Zagorju. Pozvao me da ga posjetim na njegovoj farmi.

Dočekao nas je (mene i supruga) na stepeništu svoje kuće, srdačno kao da smo stari znanci koji se dugo nisu sreli. Tu smo se upoznali s njegovom suprugom Margaretom Stetin koju je upoznao u Zagrebu tridesetih godina 20. stoljeća.

Tri dana na Vankinoj farmi prošla su u neprestanom pričanju, šali i pjesmi. On je stalno postavljao pitanja o svojoj staroj domovini, ljudima, životu, promjenama, nekadašnjim učenicima – sada poznatim slikarima, o umjetnosti itd… Bio je neumoran, upijao je svaku riječ, tražio objašnjenja, oduševljavao se, uzbuđivao, čudio, ponešto mu se činilo nejasno, neshvatljivo…

Vidjelo se da je, unatoč dugogodišnjem životu u novoj sredini i novoj domovini, ostao dio zemlje u kojoj se rodio, školovao i postigao prve uspjehe kao slikar i pedagog.

Bili smo zadivljeni svježinom njegova duha, interesom i vitalnošću koja je prkosila starošću od 72 godine. Bili smo impresionirani njegovom velikom ljubavlju prema čovjeku, prirodi i životu. U toku tih razgovora, koje smo obično vodili u staklenoj verandi kuće iz koje se pružao divan pogled na ogroman vrt s njegovanim cvijećem, divnim stablima i jelama, pokušavala sam prijeći u ‘protunapad’ s pitanjima, željna čuti više o njemu i njegovu radu, vidjeti atelje… Odbijao je govoreći kako je sada mnogo važnije da on najprije čuje sve što ga zanima o zemlji i opet nastavljao s pitanjima.

Prekidao je razgovor pred zalazak sunca. Tada je punio džepove raznim sjemenjem i odlazio na travnjak kako bi proveo desetak minuta hraneći kosove, vrapce i razne šumske ptičice koje su dolazile sasvim blizu, a neke mu sjedale na ruke i ramena.

Posljednjeg dana boravka na farmi odveo nas je u atelje. Tu sam upoznala Vanku slikara iz razgovora, razgledanja velikog broja ulja, tempera, crteža i skica, kao i razgledanja albuma s napisima američkog tiska o njegovu radu. Vidjela sam nekoliko crteža koje je napravio od 1934. do 1936., kada je imao atelje na njujorškom Boveriju u kvartu pijanaca, narkotika, mornara, sirotinje i slikara. U to vrijeme provodio je dane na obalama istočne rijeke i Handisona, odlazio je u najmračnije lokale i sastajališta ljudi s dna, i neumorno portretirao likove i slikao bijedu ovog milijunskog grada.

Vanka se tada mnogo družio s poznatim piscem slovenskog porijekla Lujom Adamičem s kojim je nekoliko mjeseci putovao po Americi. Jedan slikajući, a drugi skupljajući materijale za knjigu “Moja Amerika”. Vanka je na tom dugom putu, kadgod je mogao, odlazio u velika rudarska naselja Amerike i slikao naše iseljenike i razne scene iz njihova života. Pokazao nam je mnoga ulja i žarke akvarele koje je radio po raznim zemljama dalekog Istoka. Uz prirodu Vanka je, međutim, slikao i čovjeka, njegova stradanja i borbu. Vrlo impresivna je slika koja prikazuje scene iz života gubavaca na obalama Gangesa. Bilo je tu i dosta pejzaža iz Pennsylvanije, čije je prirodne ljepote uspoređivao sa zagorskim brežuljcima.

Vanka je skoro trideset godina živio i radio u Americi, izlagao mnogo u raznim krajevima zemlje. No sigurno je da mu niti jedna izložba nije bila toliko zapažena ni tako pohvalno zabilježena u američkom tisku kao što su zabilježene i zapažene njegove freske koje je napravio u crkvi sv. Nikole u predgrađu Pittsburgha, gdje živi velik broj hrvatskih iseljenika. Na zidovima ove male crkve naslikao je težak život hrvatskog seljaka poslije Prvog svjetskog rata, osudu bratoubilačkog rata, život i smrt naših iseljenika u američkim rudnicima i njihovu čežnju za rodnim krajem. Posebno se ističu freske “Hrvatska smrt u Pennsylvaniji” i “Majka 1941”.

Ispratio nas je srdačno sa željom da se uskoro opet vidimo. To je bio naš prvi i posljednji susret. U kasnu jesen otišao je na put u nekoliko zemalja gdje je izlagao. Više se nije vraćao. Produžio je za Meksiko da tamo provede još jednu zimu u nekom malom ribarskom selu na obalama Meksičkog zaljeva. Uživao je u suncu i bogatoj prirodi i svako jutro odlazio u potragu za novom temom za platno ili blok.

Jednog jutra početkom veljače na obali mora ostao je slikarski stalak sa započetom slikom. Maksimilijan Vanka nestao je u tamnim dubinama mora.

Vanda Kreačić (New York), Hrvatska matica iseljenika 1963.

Ključne riječi #Hrvati u Americi #Maksimilijan Vanka #Vanda Kreačić