Nada Cerjan
FOTO: Privatni album
Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve to u jednom običnom životu!
Kada Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka. Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, doznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo […]
Gospođa Nada Cerjan rođena je 5. veljače 1934. u Gračanima, Zagreb. Otac joj je bio Tomo, a majka Ladislava, rođena Šimunić. Otac je bio iz Cerje Nebojse kod Varaždina. Rođen je 4. ožujka 1908. i bio je jedno od 16-ero djece. Imao je samo 15 godina kada je došao u Zagreb učiti za krojača. Majka Ladislava bijaše iz Kraljeva Vrha kod Marije Bistrice. Imala je samo jednog starijeg brata. Rodila se također 1908. Brzo je ostala sirota. Majka joj je umrla kada je Ladislava imala tek devet godina. Otac se ponovno oženio, a Ladislava se preselila kod ujaka u Šestine.
U Zagrebu Tomo upoznaje Ladislavu. Vjenčali su se 1933. godine u crkvi u Maruševcu, u Tominoj rodnoj župi. Jedino dijete, kći Nada, rodila se 1934. Živjeli su u Gračanima, a Nada je krštena u župi Majke Božje Remetske. Školu je polazila u Gračanima.
Godine 1942. odlukom kardinala Alojzija Stepinca Gračani su pripali župi Ksaveru. Nada je bila prvi naraštaj koji je primio sv. pričest na Ksaveru. Iste godine primila je svetu krizmu po rukama kardinala Stepinca u zagrebačkoj katedrali.
“Bilo nas je jako puno u katedrali. Bilo je puno ljudi vani. A mi smo primili sv. krizmu ranije jer je bio rat”, prisjeća se Nada.
Otac Tomo u vrijeme rata radio je u glavnoj garaži u Zagrebu. Nadina sjećanja vrlo su živa…
“Radio je u glavnoj poglavnikovoj garaži. Bio je glavni za sve automobile. Bez njega nitko nije mogao ući u garažu koja je bila na Tuškancu. Mislim da je sada tamo neko kino. Mama je bila stalno doma. Sjećam se kao dijete da su nas, djecu, tijekom rata stalno upozoravali da ne uzimamo ništa s ceste ako bilo što nađemo. Vremena su bila opasna i mučna. Onda je došla 1945. Tada je bilo užasno. Oni (partizani) ubijali su puno ljudi. Sjećam se da je bilo puno pijanih ljudi koji su radili užasne stvari. Htjeli su nas sve ubiti. I nas, djecu, i sve druge. Onda bi netko razuman upao u posljednji trenutak i spasio situaciju”.
Naša sugovornica dobro se sjeća posljednjeg susreta s ocem u domovini…
“Otišao je u nedjeljno ujutro. Bilo je to 6. svibnja 1945. Rekao je da ide raditi. Taj dan nije se vratio doma. Sljedeće jutro majka i ja išle smo ga tražiti. U toj garaži srele smo samo jednog starijeg čovjeka koji nam je rekao da su svi otišli u Sloveniju i da se vraćaju za tri dana!”
Njezina sjećanja vrlo su svježa nakon svih ovih desetljeća: “Mi smo otišle doma, nismo znale što se događa. Na putu do kuće stale smo kod naše kume i kuma. Kad smo od njih pošle kući, vidjele smo što se događa. Naime, partizani su vodili velike kolone ljudi. Ti partizani bili su prljavi. Mnogi pijani. Toga se jako dobro sjećam. Ja sam puno plakala. Stalno sam plakala. Bilo me strah. Pa bila sam samo dijete. Onda smo preko nekih voćnjaka konačno došle doma. Sjećam se ulica koje su bile krvave. Vidjela sam mnogo ubijenih. To mi je ostalo trajno u sjećanju. U jednom dvorištu bilo je sedam ubijenih na jednom mjestu. Vjerojatno cijela obitelj. Onda smo doznali da partizani pale kuće. Opet u strahu, bježale smo u obližnje šume. Sjećam se da smo jednu noć provele pod nekim mostom. Zagreb je još bio miran, ali mi na periferiji smo stradavali. Kada se smirilo, vraćali smo se doma. Ali budući da je u naše dvorište pala granata, čekali smo još nekoliko dana. Naša adresa bila je Gračani 148”.
“Da, sjetih se, da ne zaboravim. Pokojni biskup Ćiril Kos, koji je također jako patio u komunizmu, vezan je s našom obitelji. Naime, njegova majka bila je sestra moje bake (po tatinoj strani). Mojoj baki ime je bilo Jana Fadiga”.
Otac nestao
Bijaše to vrijeme kada su ljudi jednostavno nestajali. Preko noći…
“O ocu jako dugo ništa nismo znali. Informacija nije bilo. Pjevala sam u zboru na Ksaveru. Sjećam se, jedne nedjelje poslije svete mise molila sam se u našoj crkvi. Prišao mi je neki ministrant i rekao da me o. Ljudevit želi vidjeti. Bilo mi je to čudno jer nikada nas svećenik nije zvao u sakristiju. Kad sam ušla, pregledao je sva vrata kako bi bio siguran da nitko ne čuje. Taj dobri svećenik Ljudevit imao je brata ili rođaka svećenika u Austriji preko kojeg je dobio neko pismo. Rekao mi je: “Ovo pismo daj majci. Stavi ga u grudi da nitko ne vidi. Nikome nemoj reći. Ako netko pita zašto sam te tražio, kaži da sam pitao da mama donese malo kruha ili jaja jer je ona uvijek nešto donosila.’ Dala sam majci pismo i rekla joj što mi je svećenik rekao. Mama je čitala pismo i plakala. Naime, taj svećenik je pisao: ‘Ovdje je sa mnom jedan čovjek imenom Tomo. Hoće znati kako su Slava i Nada. Kako su one voćke što sam ih sadio dok sam bio tamo u školi’. Mama je znala da je to tata jer je on jedini sadio voćke. To je bio prepoznatljivi znak. Mama je već tada bila jako bolesna. Sjećam se kao danas kad mi je rekla: ‘Draga moja kćeri, ti ćeš jednog dana vidjeti oca, a ja neću nikada.’ Jako je plakala. To je i njoj moralo biti strašno”.
Nadina majka razboljela se 1947. godine i bezbroj puta bila je u bolnici. Kada joj nisu više mogli pomoći, htjela je ići doma kod majke svoga supruga. Tamo je i umrla 17. listopada 1948., što od bolesti, što od tuge. Imala je samo 40 godina.
Nada nastavlja s prisjećanjem: “Imala sam 14 godina kada je mama umrla. Odjednom sam bila i bez oca i bez majke. Nakon njezine smrti otišla sam živjeti s tetom i tetkom u Mesničku 36 u Zagrebu. Tetak je bio krojač. Nisu imali djece. Zvali su se Jelka i Ivica Šćitovski. Tu sam stalno živjela. Nekada bih išla k baki. O ocu i dalje nisam znala ništa osim da je živ”.
Veza s Amerikom
Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]
Brat Nadine bake Jane Cerjan živio je u američkom gradu Milwaukeeju. Zvao se Josip Fadiga. Došao je u Ameriku davno prije rata.
“Ujak je otišao u Ameriku negdje početkom 1900-ih. On je iz Amerike nekako preko Crvenog križa došao u vezu s mojim ocem. Otac je od njega doznao da je mama umrla i da sam ja kod tete Jelke. Onda je on pisao baki, svojoj mami. Oni su u Austriji čuli da se ne smiju javljati obitelji jer će ih ubiti ako budu u vezi s njima. Otac nije pisao meni nego baki i pitao je za mene. Poslije mi je rekao kako je u sebi mislio: ‘Ako pišem majci i nju ubiju, barem će Nada ostati živa'”.
Otac je činio sve da jedino svoje dijete izbavi iz komunističke države. Tražio je od austrijskih vlasti da mu pomognu dovesti kći u Austriju. Međutim, Austrijanci su mu rekli da s komunistima ne mogu ništa učiniti, ali ako kći pobjegne u Austriju, oni će je pustiti, odnosno neće stvarati nikakve probleme.
Nakon toga pokušavali su preko američkog veleposlanstva učiniti sve da dobije dokumente za izlazak.
“Vidjevši da nema pomaka i da u Austriji stanje nije dobro, otac je rekao ujaku da bi volio doći u Ameriku pa bi onda doveo i mene jer je u Austriji sve nesigurno, mnogi su nestajali ili bivali ubijeni. Ujak je bio samac, nije imao obitelj. Bio je to dobar, jako dobar čovjek. Sredio je sve dokumente i uspio dovesti tatu u Milwaukee. Bilo je to 1. studenoga 1950. Već nakon dva dana otac je dobio posao. Onda je odmah počeo raditi na dokumentima za mene. Trajalo je to pune četiri godine. Jugoslavenske vlasti bile su strašne”.
Nakon dolaska u Ameriku, Tomo se ubrzo javio svojoj kćeri. Za Božić 1950. ona dobiva čestitku od njega.
“Svako pismo koje je došlo iz Amerike bilo je otvoreno, a kada sam ja njemu pisala, svako pismo morala sam otvoreno nositi na poštu u Jurišićevoj. Slao nam je i pakete s robom i hranom. Išlo je sve preko Italije. Zašto preko Italije, ne znam! Svaki paket također je došao otvoren. Trebalo je dugo da dobijem dokumente jer su mi komunisti stalno govorili: ‘Ti imaš Ameriku ovdje. Ne možeš ići vani!’ Bilo je puno provociranja i napada. Nakon dosta godina konačno sam došla u američku ambasadu u Beograd sređivati dokumente”.
Dolazak u Ameriku
U međuvremenu, baka je umrla u srpnju 1954. Bio je to još jedan težak udarac za ovu mladu djevojku. Oca nema, majka umrla, sada i baka. Svi ti dobri ljudi kao da su nestajali jedan po jedan. No te 1954. konačno je mogla putovati. Otac je poslao zrakoplovnu kartu.
“Sjećam se da je išao autobus s Cvjetnog trga do uzletišta. Bilo je dosta mojih koji su me htjeli ispratiti. Putovala sam 10. rujna 1954. Bio je petak. Išla sam iz Zagreba u Frankfurt, pa iz Frankfurta u Pariz, iz Pariza u New York te iz New Yorka u Milwaukee”.
Bijaše to put ususret ocu, put odlaska iz pakla koji je samo uzimao najdraže i svakim danom bivao neizvjesniji. Bijaše to put u nepoznato, u zemlju slobode, ali najvažnije – u konačni zagrljaj s ocem.
“Kada sam konačno došla na uzletište u Milwaukee, susret s ocem bio je jako emotivan. Samo smo plakali. Nismo se vidjeli devet godina. Za mene kao dijete, to je bila vječnost. Ja sam imala 11 godina kada je on otišao, a sada sam dvadesetogodišnjakinja. Nakon smrti majke i bake, on mi je bio sve. Sjećam se da smo dugo plakali. Ja sam samo govorila: ‘Tata, tata, tata, da je samo još mama ovdje.’ Otac je plakao i govorio: ‘Ali barem konačno imam tebe ovdje’. Sjećam se da sam ga prvo pitala što mu se dogodilo s kosom. Imao je jako bujnu kosu. Ja sam se mogla držati kao dijete za njegove kose. Što je sve proživio, samo Bog zna. Ujak je također došao na uzletište i neka gospođa Kwasieborski ispred neke humanitarne udruge. Bila je predsjednica nekog ‘International instituta’. Došlo je dosta novinara te su objavljivali članke i slike o susretu oca i kćeri. To je bio događaj o kojem je tada pričao cijeli grad Milwaukee. Sačuvala sam mnoge od tih slika i članaka. Podijelit ću ih s vama. Sjećam se, bila je subota kad sam stigla. Drugi dan smo išli u našu hrvatsku crkvu u Milwaukee. U ponedjeljak smo išli u grad. Otac me upoznavao s prijateljima i ponosno govorio da sam njegova”.
Nada je ocu donijela buket koji se od putovanja već pomalo počeo sušiti: “Ovo je od ljudi koji nisu mogli doći!”
Otac je bio toliko uzbuđen toga dana da je, kada su trebali poći s uzletišta kući, zaboravio svoju adresu, odnosno broj kuće. Što li sve bijaše tom čovjek u srcu toga dana.
Već sljedeće godine 1955. opet novi šok! Nadin život kao da je dio patnje koja joj je stalna pratilja. Naime, na svoj imendan, u nedjelju 19. ožujka, ujaku Josipu je pozlilo. Prebacili su ga u bolnicu. Ujak je samo gledao u oca, držao mu je stisnutu ruku i stalno gledao prema vratima.
“Tako je bilo dok se ja nisam pojavila. Poljubila sam ga. Držao me čvrsto za ruku sve dok nakon desetak minuta nije umro. Kao da me čekao. Pokopan je iza naše hrvatske crkve u Milwaukeeju na groblju Holy Cross. Bože, kad se svega toga sjetim, kao da je bilo jučer! Taj dobri čovjek spasio je moga oca, a onda i mene. Njemu dugujem vječnu zahvalnost za njegovu dobrotu. Bio je aktivan u našoj hrvatskoj zajednici i pun dobrote. Često mi je u mislima i danas. Kao da nije prošlo tako mnogo godina!”
Obitelj i smrt oca
Ali život putuje dalje. Nada je vedre naravi, nasmijana lica, otvorena duha… Susrela je mladića imenom Anthony Beshensky. Njegovi su bili iz Sremske Mitrovice. Došao je Ameriku kao dijete, u grad Sharon, država Pennsylvania. Vjenčali su se 1956. Imali su četvero djece: Anu, Rudija, Toma i Magdalenu. Sretan i dobar život.
I onda opet prekinut patnjom. To je Nadin stalni put. Muž Anthony iznenada umire 1968. Imao je samo 47 godina. Umire mlad kao i njezina pokojna majka.
Nada je sama podizala djecu koja su imala 11, devet, sedam i šest godina, išla kroz život, radila nekoliko poslova u isto vrijeme (od trgovina, škola do farmacije), bila aktivna članica župe i hrvatskih klubova te uvijek vedra duha u nadi da će svaki novi dan biti bolji. Uvijek je bila uključena u hrvatsku župu Srca Isusova u Milwaukeeju i cijelu zajednicu.
Prvi put putovala je u Hrvatsku 1974. s tamburaškom grupom “Srebrene žice” iz Milwaukeeja. Boravila je tada u Hrvatskoj samo dva i pol tjedna. Obišla je neke stare staze. Bijaše joj drago da je njezina teta Jelka još živa. Jelkin vezeni dar, crkva sv. Marka u Zagrebu, još uvijek stoji na zidu Nadine kuće kao zahvalno sjećanje na nju.
“Otac nije htio ići u Hrvatsku kad sam ja išla. Bojao se za svoj život. Govorio je često: ‘Ja ne idem, mene bi ubili!’ Kada su došle devedesete, onda je već bio bolestan. Nije ni mogao putovati u slobodnu Hrvatsku. Ali često nas je posjećivala rodbina iz Lijepe Naše. Među njima bio je i očev brat Vlatko. Bila je to velika radost”.
Otac Tomo umro je 16. siječnja 1998. nakon kratke bolesti od 15-ak dana. Imao je gotovo 90 godina. Nada je prestala raditi godinu dana prije i brižno se brinula za njega. Živio je kod nje.
“Kada sam se trebala udati, tražila sam supruga koji želi živjeti s mojim tatom. To je bio moj uvjet. Rekla sam da otac nikada neće živjeti sam. Ja ne želim više biti bez njega. Tako je živio sa mnom cijeli život u Americi jer nisam htjela da ikada više budemo razdvojeni. Ja sam imala dobrog dečka u Hrvatskoj, ostavila sam i njega jer sam htjela naći oca!”
Nada je putovala u Hrvatsku još sedam puta. Posljednji put bila je 2013. godine. U Americi je proživjela 64 godine. Nakon ovakvog životnog puta isprepletenog tjeskobama, patnjama, neizvjesnostima, odlascima najdražih, junakinja naše priče je nasmijana, poput svojeg imena i kaže: “Život je ipak bio dobar. Nisam nikada mislila da ću ovako dugo živjeti. Sada je 87 godina. Bogu hvala za taj veliki dar života. Nakon svega ja sam dobro i sretna sam”.
Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]
Ova blaga i nasmijana gospođa uvijek je vesele i inspirativne naravi. Život ju je naučio velikoj mudrosti – cijeniti život. Ta njezina vedrina je zarazna. S njom se jednostavno osjećate ugodno!
