Međugorski fratar u Chicagu: Gotovo da nema mjesta u kojem me netko od Amerikanaca nije pitao to isto pitanje

Prije nekoliko tjedana slavio sam sprovodnu misu za jednu našu stariju župljanku, Hrvaticu rođenu u Americi. Malo prije svete mise u sakristiju je ušao jedan mladi poljski svećenik koji je kapelan u staračkom domu u kojem je ova starica živjela posljednjih godina. Upravo on ju je ispovjedio i pričestio na koncu njezina života. Po samome ulasku u sakristiju, prije nego što sam ja imao priliku išta kazati, taj me svećenik upitao:

“Jesi li ti međugorski fratar?”

Malo sam se iznenadio, ali odgovorio sam: “Jesam.”

“Međugorje ima posebno mjesto u mome srcu”, započeo je svoju priču ovaj mladi svećenik. “Tamo sam se prvi put istinski povezao sa svojim ocem”.

Podijelio je tada sa mnom priču o svojem odrastanju, obitelji i o ranjenome odnosu kojeg je imao sa svojim ocem. Pričao mi je kako su on i njegov otac krenuli na hodočašće u Međugorje upravo kako bi spasili taj svoj odnos. Na samome početku oni su pak propustili autobus pa su onda morali platiti taksi koji će ih odvesti jedan dio puta, dok ne stignu autobus s ostalim hodočasnicima. Za taxi su pak dali sav novac koji su imali i u Međugorje su došli gotovo bez ijedne lipe. A u Međugorju se dogodilo čudo. Sve rane, duboke i teške, tih su dana bile izliječene. Gospa ih je uzela k sebi i svojom blizinom ozdravila je njihov odnos. Umjesto nerazumijevanja i optuživanja, njihovu obitelj tih je dana ispunila milost oprosta.

Slušao sam i uživao. Upitah ga: “Kada je to bilo?”

“Prije tri godine. Baš onaj tjedan kad je nadbiskup Hoser uveden u službu apostolskog vizitatora”, odgovorio je.

“To je bio dan moje mlade mise. Tih sam dana gotovo svaku večer koncelebrirao svetu misu u Međugorju”, rekoh.

Odgovorio je: “Eto, izgleda da smo se susreli prije, čak i svetu misu zajedno slavili, a da nismo znali”.

“Bog je uistinu čudesan”, tiho progovorih.

I nije ovo jedina ovakva priča. Ovo je svakodnevica nas “međugorskih” hercegovačkih fratara koji služimo po svijetu. Gotovo da nema mjesta, župe, duhovne obnove, konferencije ili molitvene zajednice u kojoj me netko od Amerikanaca nije pitao to isto pitanje: “Jesi li ti međugorski fratar?”, da bi zatim podijelio svoju priču o Međugorju.

Nisam ni izbliza mogao zamisliti kako snažno i koliko daleko je Kraljica Mira kroz Međugorje doprijela u svijet dok nisam otišao u svijet. Nije nam nikakvo čudo vidjeti zastave sa svih strana svijeta u Međugorju, na to smo se odavno navikli, ali je uistinu čudesno susretati Međugorje kamo god kreneš svijetom. Susretati ga na licima ljudi koji su upravo ondje bili promijenjeni. Susretati ga u molitvama s ljudima koje je Božja ljubav ozdravila baš tamo. Susretati ga u ispovjedaonici po međugorskim i marijanskim konferencijama, u susretima s međugorskim molitvenim skupinama, s obiteljima i pojedincima.

I uvijek isto svjedočanstvo, uvijek isto iskustvo: u Međugorju sam susreo Gospodina i Gospu, tamo sam smogao snage oprostiti, tamo sam iskusio mir koji me izliječio, ondje sam počeo ponovno u Boga vjerovati, tu sam otkrio da me Bog poziva u svećeništvo, Međugorje je spasilo moj život.

Zato na 40. obljetnicu otkako je Rijeka Milosti potekla s Crnice Bogu valja dati dužnu hvalu. Bogu i Kraljici Mira.

Hvala na ljubavi.
Hvala na vjernosti.
Hvala na izabranju.
Hvala na milostima.
Hvala na svakome danu što si, Gospe, s nama.

Neka se Božja milost po tvojoj prisutnosti nastavi razlijevati Međugorjem i iz Međugorja cijelim svijetom.

Ključne riječi #fra Antonio Musa #Gospa u Međugorju #Hrvati u Americi