Legendarna bosanska kraljica: Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek

Posjetitelji tijekom boravka u Rimu često navrate u baziliku Santa Maria in Aracoeli kako bi odali počast pretposljednjoj bosanskoj kraljici, blaženoj Katarini Kosači, koja je tamo pokopana. Pred glavnim oltarom veličanstvene rimske bazilike na nadgrobnoj ploči isklesan je njezin lik dok je epitaf napisan na bosančici – srednjovjekovnome bosanskom pismu i na latinskome jeziku.

Katarina Kosača rođena je u Blagaju kraj Mostara 1424. ili 1425. godine u obitelji Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Djetinjstvo i ranu mladost provela je s braćom Vladislavom i Vlatkom te sestrom Marom. Sudbina braće bila je posve različita od njezine nakon što su postali veziri u Turskom carstvu.

Nakon što je navršila 22 godine, sklopila je brak s prestolonasljednikom Stjepanom Tomasom Kotromanićem 26. svibnja 1446., u Milodražu kraj Fojnice. To je dovelo do ujedinjenja Bosne i Hercegovine i jakog vojnog saveza između Katarinina oca i supruga. Podrijetlo imena Hercegovine, pokrajine u kojoj se nalazi Blagaj, vezano je uz oca Stjepana, koji je dobio naziv „Herzog” ili na hrvatskom „vojvoda” od rimsko-njemačkog cara Fridrika III.

Godine 1448. Humskoj zemlji nad kojom je vladao dao je ime Hercegovina, s tim da je malo promijenio način pisanja titule koja mu se neobično svidjela. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu te Katarina, koja je dotad bila sljedbenica bogumila, prelazi na katoličku vjeru. Katarininim zalaganjem podignute su mnogobrojne crkve: crkva sv. Trojstva u Vrilima pokraj Kupresa, crkva sv. Tome u Vranduku, crkva sv. Katarine pokraj Jajca i velika crkva u Bobovcu koja je ostala nedovršena.

Tijekom godina dobila je troje djece, sina Zigmunda, kćer Katarinu i dijete koje je preminulo u 14. godini i o kojem nema pouzdanih podataka. Prije braka s Katarinom njezin suprug Stjepan živio je dugo godina s Vojačom, ženom iz naroda koja po tadašnjim načelima nije bila „dostojna” postati kraljica. Iz te veze dobio je sina – člana Katarinine i Stjepanove tek osnovane obitelji. Sjedište kraljevstva nalazilo se u Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske, kao i u Jajcu, stolnome gradu.

Dana 10. srpnja 1461. dramatični događaj dovodi do velikih promjena u životu kraljice. Tog dana bio je pogubljen njezin muž Stjepan Tomas kojeg je naslijedio Stjepan Tomašević, sin Vojače. Katarina prestaje biti kraljica i dobiva titulu „kraljice majke”, s tim da je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare. Prodor Turaka u Bosnu doveo je do vojnih sukoba u kojima je poginuo Stjepan Tomašević, a i sama Katarina sa svojom djecom našla se u opasnosti u mjestu Kozogradu. Bježeći pred Turcima, Katarina se najprije sklanja na Kupres odakle pokušava bezuspješno organizirati obranu Bosne i zatim preko Stona dolazi u Dubrovnik. Doživljava veliku tragediju jer su joj Turci odveli sina Zigmunda u ropstvo. Postoje povijesne nejasnoće o trenutku otmice njezine djece, koju više nikad nije vidjela. Princ Zigmund odgojen je u islamskoj vjeri te je ostvario značajnu vojnu karijeru na sultanovu dvoru dok se kćer Katarina udala u Makedoniji. Pokopana je po islamskom obredu u Skoplju gdje joj je mauzolej podignuo Isa-beg Isaković, osnivač Sarajeva. Njezina djeca spominju se u povijesti Turskog carstva s dobivenim, novim imenima kao Ishak-beg Kraljević i Tahiri Hanuma.

U Dubrovniku pod opsadom turske vojske kraljica ostavlja mač svoga pokojnog muža kako bi ga uručili njezinu sinu kada se vrati iz zarobljeništva. Nakon toga odlazi u Rim gdje je bila primljena s velikim poštovanjem. U kronici tih godina zabilježena je njezina prisutnost na raznim važnim društvenim i religioznim skupovima. Jako pobožna, dobra, plemenitog duha, u suradnji s franjevcima iz bazilike Santa Maria in Aracoeli (na Kapitolu –najvišem od sedam rimskih brežuljaka) – pomagala je raznim milosrdnim djelima siromašnom narodu. U Vječni Grad dopratili su je njezini dvorjani; jedna od dvorskih dama Paula pokopana je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.

Budući da je kraljica bila i izbjeglica pred turskom silom, primala je veliku novčanu pomoć od pape Pavla II. i pape Siksta IV. Dugo godina pokušavala je vratiti svoju djecu iz zatočeništva te se zbog toga obratila milanskom knezu Galeazzu Mariji Sforzi, koji je odbio posuditi novac za otkup.

Kraljica Katarina preminula je 25. listopada 1478. u Rimu, a prije smrti ostavila je bosansko kraljevstvo oporučno iz zahvalnosti Svetoj Stolici u slučaju da joj se djeca ne vrate iz zarobljeništva niti kršćanskoj vjeri. Podijelila je svoja dobra s tim da je darovala crkvi sv. Jeronima dio novca, franjevcima kraljevski svileni plašt protkan zlatom, a nakit i odjeću dvorskim damama iz njezine pratnje i siromašnoj djeci.

Na kraju, značajne su riječi kraljice Katarine koje su odraz njezine tuge jer je daleko od rodnoga kraja: „Što sam bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sada znam što je zavičaj. Što znači biti pored domovine i ne moći se u nju vratiti? Sada mi je jasna definicija progonstva osuđivanih rimskih pisaca koji su govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živom čovjeku. Jer… što je čovjek bez domovine i bez jezika svoje domovine? Ovo što sam ja. Mrtav čovjek kojem je ostao sam taj dio svijesti kojim tu istinu može reći”.

Svjetlana Lipanović, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #bosanska kraljica #Katarina Kosača #Santa Maria in Aracoeli