Korak u nastojanjima da se uspostavi sveučilišni studij ili barem katedra hrvatskoga jezika

Novosadsko sveučilište obuhvaća 14 fakulteta koji većinom nisu raštrkani po gradu, nego su okupljeni u dinamičnome studentskom kampusu u blizini gradskoga središta. Što se posljednjega tiče, u njemu se, kako je i uobičajeno, nalaze najreprezentativniji prostori, npr. Banovina, nacionalno kazalište, Trg slobode s Gradskom kućom i rimokatoličkom crkvom Imena Marijina koju se kolokvijalno naziva katedralom, a (više onako metaforički, nego vizualno) nasred toga središnjeg trga stoji pomalo robusni spomenik Svetozaru Miletiću, jedno od mnogih remek-djela Ivana Meštrovića.

Uspostavljanje lektorata u svijetu ne pobuđuje baš neko „grozničavo“ zanimanje naše medijske javnosti, no sjećam se da je vijest o potpisivanju memoranduma o osnivanju hrvatskoga lektorata u vojvođanskome glavnom gradu, s prizvukom (vjerojatno i opravdane) senzacije, bila objavljena u središnjemu dnevniku HTV-a. Vijest me, blago rečeno, ugodno iznenadila, a zapravo oduševila, to više što sam svojedobno, dok sam prije desetak godina u Subotici radio kao izaslani prosvjetni djelatnik, odnosno kao nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti, priželjkivao lektorat i zagovarao njegovo osnivanje.

MUKOTRPNA NASTOJANJA HNV-a

Hrvati u Vojvodini, po svojim organskim govorima dobrim dijelom štokavski ikavci, kao autohtono stanovništvo prije tri desetljeća postali su stjecajem povijesnih okolnosti nacionalnom manjinom. Danas u Republici Srbiji, službeno, ima nešto manje od jedan posto Hrvata (točnije 0,8 posto), ali u višenacionalnoj Vojvodini treća su po brojnosti nacionalna manjina (nakon Mađara i Slovaka). Na tragu te činjenice i oni su iskazivali težnje da se njihov jezik studira na sveučilišnoj razini. No, putu do hrvatskoga na sveučilišnoj razini prethodila su manje-više mukotrpna nastojanja Hrvatskoga nacionalnog vijeća kao krovne organizacije (s kojim Lektorat kvalitetno surađuje) da se uspostavi obrazovanje na hrvatskome jeziku.

Specifičnost rada zrcali se u samoj činjenici postojanja i djelovanja Lektorata u sredini, posebice akademskoj, koja u manjoj ili većoj mjeri nije pretjerano sklona prihvaćanju hrvatskoga jezika kao zasebnoga/posebnoga jezika. Ali tomu sam nastojao ne pridavati preveliku važnost, trebalo se usredotočiti na organiziranje nastave, a ono u svojim počecima nije moglo proteći bez izazova. Kako bilo, nastavno djelovanje u ovome trenutku načelno se ostvaruje na dvjema razinama (program usavršavanja nastavnika i tečaj), ali na žalost ne i na studijskoj razini premda Lektorat provodi testiranja iz hrvatskoga jezika za studente koji se natječu za stipendije radi studijskoga boravka u Hrvatskoj. Koliko god se navedeni vidovi djelovanja možda mogu učiniti skromnima, treba podsjetiti da se u programsko-operativnome smislu manje-više krenulo od ništice.

EDUKACIJA PROSVJETARA

Hrvatski lektorat u Novome Sadu „preuzeo“ je od domaćih profesora sve kolegije (predmete) Programa za stjecanje kompetencija iz hrvatskoga jezika, književnosti s metodikom rada, s tim da sam mu kao sastavljač dodao i naziv kultura, uz pripomenu da „stari“ program nije ni zaživio jer nije bilo polaznika. Tako je djelokrugom Lektorata postalo samostalno organiziranje i vođenje cjelokupnoga jednogodišnjega (dvosemestralnoga) edukacijskog programa usavršavanja odgojno-prosvjetnih djelatnika iz subotičkoga kraja koji rade u hrvatskim razrednim/vrtićkim odjelima. Riječ je o programu jezično-nastavnog usavršavanja, praktički „ministudiju“, poprilično širokoga stručnog spektra, sastavljenome od pet kolegija, i to, u pravilu, s vrlo heterogenom skupinom koja obuhvaća polaznike različitih stručnih profila i različite dobi, od onih koji su pred mirovinom do onih koji su nedavno završili fakultet. U prve četiri godine Lektorat je vodio i izveo „kompletno“ osposobljavanje više od trideset polaznika.

ZAPAŽENA GOSTOVANJA

U organizaciji Lektorata, unatoč izazovnim okolnostima, održane su mnoge aktivnosti koje lektorati obično poduzimaju, primjerice zapažena gostovanja hrvatskih sveučilišnih profesora i kulturni programi. Zahvaljujući i potpori resornih hrvatskih ministarstava, organizirani su na Fakultetu brojni kulturno-znanstveni događaji s hrvatskim predznakom. Tu izdvajam izvedbu monodrame Joška Ševe „Govorite li hrvatski“ te predavanje prof. dr. Krešimira Mićanovića sa zagrebačkoga sveučilišta o hrvatskome jeziku u socijalističkoj Jugoslaviji, a svakako treba spomenuti angažman Lektorata i u organizaciji međunarodne znanstvene konferencije Interkulturalnost u obrazovanju – Interkult 2019 koja je u uvodno-plenarnome dijelu bila posvećena hrvatskomu jeziku i kulturi.

Osnivanje hrvatskoga lektorata u Srbiji u okvirima je sveučilišne hijerarhije malen, ali u nacionalno-simboličkome smislu relativno znatan korak u nastojanjima da se uspostavi sveučilišni studij ili barem katedra hrvatskoga jezika. U duhu sveučilišne interkulturalnosti na tome treba i dalje ustrajati premda prepreka vjerojatno neće manjkati.

Tomislav Ćužić, Hrvatska matica iseljenika

Tomislav Ćužić rođen je 1975. godine u Vukovaru. Diplomirao je kroatistiku i doktorirao filologiju na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na mjestu profesora hrvatskoga jezika i književnosti radio je u srednjim školama u Iloku, Kutini, Subotici (Vojvodina) i Zagrebu. Predavao je hrvatski jezik i književnost na sveučilištima u Ljubljani, Skoplju i Novome Sadu. Sudjelovao je na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima u Iloku, Rijeci, Zagrebu, Sarajevu, Ohridu, Skoplju i Novome Sadu. Kao autor ili urednik objavio je knjige Hrvatski jezik u teoriji i primjeni, Pravopisna norma, Spomenice županjskih škola i Hrvatsko-makedonska čitanka 2 (s Ljudmilom Spasovom) te niz znanstvenih i stručnih radova.

Ključne riječi #Hrvati u Srbiji #lektorati hrvatskog jezika #Novosadsko sveučilište