Kolumna Berislava Vujeve: Ponavljanje lekcije iz parlamentarnog zastupanja

U posljednje vrijeme u BiH ponovno se čuju primjedbe o političkoj zastupljenosti pojedinih naroda u različitim razinama vlasti. Prvenstveno se ponovno prebrojavaju parlamentarni i rukovodeći predstavnici Hrvata za koje se nastoji prikazati da ih u vlasti ima previše. Temeljno je nastojanje podbaciti klipove u prilično zahuktali proces političkih pritisaka kojim međunarodni predstavnici pokušavaju natjerati bošnjačke političare da se konačno suoče s neizbježnim izmjenama koje će jamčiti BiH Hrvatima da konačno mogu sami birati svoje političke predstavnike.

Što je tu po srijedi i o čemu se uopće radi? Red je dakle na najjednostavniji način pojasniti koji su to prijepori oko kojih se lome koplja. Kada se govori o izmjenama izbornog zakona u BiH, velika većina ljudi pomisli na izbor članova Predsjedništva BiH i problem Željka Komšića kao personifikacije aktualne potlačenosti Hrvata u BiH. Međutim, nije to ni približno najvažniji problem BiH Hrvata. Sasvim sam siguran da bi svi bošnjački političari ovog istog trenutka potpisali izmjene Izbornog zakona ako bi Hrvati pristali na izmjene nadležnosti Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. Oni to i otvoreno govore i Hrvatima nude već dulje vrijeme.

Ukratko, Parlament Federacije BiH sastoji se od dva doma: Zastupničkog doma i Doma naroda koji je gornji dom. U Zastupnički dom se biraju delegati po broju glasova, pa samim time i broj bošnjačkih poslanika nekoliko puta premašuje broj predstavnika Hrvata. Međutim, odluke Zastupničkog doma mora potvrditi Dom naroda koji se sastoji od 17 zastupnika iz sva tri konstitutivna naroda (i predstavnika ostalih). Da bi se neka odluka konačno odbila, u Domu naroda protiv nje mora glasovati najmanje 2/3 zastupnika jednog naroda, odnosno njih 12.

Eto, tu je većina aktualnih problema u BiH. Dom naroda je jedini preostali instrument kojim Hrvati mogu zaustaviti potpuno bošnjačku dominaciju u entitetu Federacije BiH. I to Bošnjaci pokušavaju promijeniti.

Proces donošenja zakona ide tako da se prvo u Federalnoj vladi donese prijedlog zakona. Naravno većinu u vladi imaju Bošnjaci koji tako mogu preglasati Hrvate kad god žele. Zakon ide dalje u Zastupnički dom gdje ponovo Bošnjaci imaju apsolutnu većinu i mogu komotno preglasati Hrvate u svakom pitanju. Tek kada zakon dođe u Dom naroda Hrvatski ga zastupnici mogu odbiti i vratiti natrag kako bi bio izmijenjen.

Dom naroda Federacije je dakle jedino tijelo stvarne vlasti Hrvata u BiH. Zato Bošnjaci pokušavaju umanjiti njegovu ulogu i to tako što bi se njegove ovlasti smanjile i odnosile samo na određena pitanja. Zašto je ovo nemoguće, odnosno zašto Hrvati jednostavno nikada neće pristati na ove prijedloge?

Možda bi trebali otići na izvorište demokracije i zaštite ljudskih prava? Kako je parlamentarno zastupanje i zaštita najmanjih izvorno zamišljena u prvoj i najstarijoj demokraciji na svijetu, u Sjedinjenim Američkim Državama? Kod Amerikanaca to dobro funkcionira već 245 godina.

Američki pristup

Sjedinjene Američke Države su složena država koja se sastoji od 50 saveznih zemalja. Njihov veliki broj iziskuje i brojne mehanizme koji jednako štite kako njihovu adekvatnu zastupljenost, ali i omogućuju ravnopravan status svakoj od njih. Američke savezne države međusobno se razlikuju po skoro svim kriterijima, od površine, do položaja, bogatstva, sastava ekonomije, brojnosti stanovništva, itd. pri čemu je upravo ovaj posljednji kriterij naročito važan za određivanje broja parlamentarnih zastupnika američkog kongresa.

Zakonodavno tijelo SAD-a se zove Kongres i sastoji se od donjeg doma koji se zove Zastupnički dom (House of Representatives) i gornji dom koji se zove Senat.

Zastupnički Dom ima ukupno 435 predstavnika koji dolaze iz saveznih država razmjerno brojnosti njihovog stanovništva, pa tako primjerice, najbrojnija država Kalifornija daje 53 zastupnika dok po stanovništvu najmalobrojniji Wyoming daje samo jednog zastupnika. Naravno da se lako uoči kako veće savezne države imaju puno veći politički utjecaj na saveznu vladu, što manje države stavlja u neravnopravan položaj. Primjerice, devet najvećih saveznih država daje ukupno 223 kongresmena, što čini natpolovičnu većinu u Kongresu, čime bi u teoriji nekolicina velikih država moglo upravljati Zastupničkim domom. Ostale savezne države, one manje, mogle bi samo bespomoćno promatrati kako se u njihovo ime donose odluke koje bi lako mogle biti protiv njihovih interesa. Takav sustav bio bi nepravedan i neodrživ. Ovakvo stanje vrlo brzo bi uništilo Sjedinjene Američke Države koje ne bi dugo ostale sjedinjene i brzo bi se raspale. Međutim, američki stvaratelji, časni ljudi i borci za slobodu smatrali su da samo pošten i pravedan odnos može biti dugotrajno jamstvo opstanka ovako velike i kompleksne države isprepletene brojnim narodima, različitom kulturom, običajima i nasljeđem.

Zato su odlučili stvoriti pravedan sustav zastupanja i predstavljanja, kao i mehanizme zaštite od proglašavanja malobrojnijih. Zanimljivo, Deklaraciju o neovisnosti prvi je potpisao upravo predstavnik najmanje od 13 kolonija, predstavnik države Daleware.

Lako je u ovom trenutku povući paralelu između američkog kongresa i Zastupničkog doma federalnog parlamenta. U Zastupničkom domu Bošnjački zastupnici trajno imaju većinu koju Hrvati nikako ne mogu promijeniti. Bošnjaci mogu Hrvatima u zastupničkom domu nametnuti svaku odluku, a Hrvati njima niti jednu. Ne zvuči nimalo pravedno. Zato i postoji Dom Naroda.

Gornji dom američkog parlamenta zove se Senat. Senat broji 100 senatora i iz svake savezne države dolaze po dvojica. Svaka savezna država daje isti broj senatora, i napučena Kalifornija i nenaseljeni Wyoming, i prostrani Teksas i sićušni Rhode Island. Senat je dakle tu kako bi štitio male savezne države kako ne bi bile preglasane od velikih. U Senatu se male države mogu usprotiviti volji velikih i udružene mogu blokirati odluke i zakone koji nisu u njihovom interesu. Senat je dakle instrument koji drži na okupu svih 50 saveznih država jer, usprkos njihovim različitostima, sve se mogu obraniti od samovolje drugih i izboriti se za svoje interese. Senat je jamstvo opstanka Sjedinjenih Američkih Država jer svim državama jamči zaštitu njihovih prava. Na kraju, Senat odobrava svaki zakon koji prođe donji dom. Svaki!

Dom naroda Federacije BiH je, jednako kao američki Senat, gornji dom federalnog parlamenta koji se sastoji od jednakog broja zastupnika konstitutivnih naroda bez obzira na njihovu brojnost. Dom naroda je osmišljen kako bi zaštitio prava manjih, kako ne bi bili preglasani od onih brojnijih i kao takav, predstavlja posljednje utočište Hrvata koji se samo tu mogu izboriti za zaštitu svojih prava i interesa. Sjedinjene Američke Države imaju demokratski sustav od 1789. godine i najstarija su kontinuirana svjetska demokracija, a sustav predstavljanja postoji i dan danas kako je zamišljen na početku.

Sjedinjene Američke Države nemaju konstitutivne narode, već one u svom nazivu imaju temelj svoje konstitutivnosti, a to su države, odnosno 13 prvotnih bivših britanskih kolonija koje su se izborile za neovisnost i dragovoljno pristupilo novom savezu.

Bosna i Hercegovina nema države, ali ima narode i entitete koji su temelj njezine konstitutivnosti. Američki Senat ne raspravlja samo o pitanjima od posebnog interesa pojedinih saveznih država, već donosi odluke o svim zakonima i inicijativama koje prođu Zastupnički dom.

Što možemo naučiti iz američkog primjera?

Pravednost svakog sustava mjeri se po tomu kako štiti prava onih najmanjih. Svi pojedinci i narodi u Bosni i Hercegovini moraju se osjećati slobodno i zaštićeno.

Zanimljivo je kako su upravo kod veleposlanika SAD-a bošnjački politički prvaci pokušali isposlovati pristanak za smanjenje ovlasti federalnog doma naroda. Kako bi veleposlanik Nelson mogao podržati takvo nešto ako se to protivi principima na kojima funkcionira zakonodavni sustav njegove zemlje? Smije li netko u SAD-u i pomisliti predložiti umanjenje ovlasti Senata i time ugroziti regulacijsko tijelo koje podjednako štiti interese velikih i malih saveznih država? Možda bi ovo bilo pravo pitanje koje bi trebalo postaviti veleposlaniku Ericu Nelsonu: smije li se u Americi predložiti umanjenje ovlasti američkog Senata?

Federacija BiH nema savezne države kao Amerika, ona ima konstitutivne narode čiji pojedinačni interesi moraju biti zaštićeni. Hrvatski narod mora imati instrument, oduprijeti se nametanju političkih odluka koje su protivne njihovoj volji i interesima. Samo tako ovaj država može opstati, samo u slučaju da su zaštićeni interesi svih naroda koji u njoj žive. U protivnom država se pretvara u loš brak u kojem partneri više ne žele sudjelovati.

Moja je želja da ovaj tekst posluži za lakše razumijevanje stvarne krize u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina i prvenstveno položaj hrvatskog naroda. Nije, dakle, izbor Hrvatskog člana Predsjedništva BiH glavni problem, nego je dubina problema puno ozbiljnija, zamaskirana, pa je i običnom čovjeku posebno Hrvatima u dijaspori često nerazumljiva.

Ključne riječi #Berislav Vujeva #Hrvati u BiH #parlamentarna demokracija